Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/07 (J. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uporedive situacije
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o trgovini
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o upravnom postupku
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1538/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1538/07, rješavajući apelaciju Jose Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jose Kopića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-159/05 od 16. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kp-372/04 od 4. jula 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Joso Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Kž-159/05 od 16. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kp-372/04 od 4. jula 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Kp-372/04 od 4. jula 2005. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tač. 1, 2, 3. i 4. izreke presude počinio produženo krivično djelo-poreska utaja - iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98-u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a u vezi s članom 55. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 10/03-u daljnjem tekstu: KZ BD) te je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sud je odredio da će, ukoliko se novčana kazna ne bude mogla prinudno naplatiti, biti izvršena tako što će se za svakih započetih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, koji u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. Apelantu je, na osnovu čl. 110. i 111. KZ FBiH, oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 787.645,41 KM koju je obavezan platiti Osnovnom sudu u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Javno tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužnicom, broj Kt-171/03 od 5. decembra 2004. godine, optužilo apelanta da je počinio navedena krivična djela. Nadalje je navedeno da je Osnovni sud proveo dokazni postupak saslušanjem šest svjedoka, dva vještaka ekonomske struke te dva vještaka neuropsihijatra te da je izvršio uvid u pismenu dokumentaciju, pobliže označenu u obrazloženju presude. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je rješenjem Općine Ravne Brčko – Odjel gospodarstva broj 04-522/99 od 30. septembra 1999. godine apelantu odobreno obnašanje trgovinske djelatnosti u vidu osnovnog zanimanja na tržnici «Arizona» u Dubravama, a predmet poslovanja je trgovina na malo kućanskim aparatima, bijelom tehnikom, akustikom i slično u vlastitom STR «Tehno-shop» tržnica Arizona Dubrave, te je utvrđeno da je apelantu, rješenjima nadležnog organa produžavano odobrenje za bavljenjem tom djelatnošću (u 2000., 2001. i 2002. godini). Nadalje je navedeno da je sud na osnovu iskaza svjedoka i vještaka financijske struke utvrdio da apelant u periodu od 1999. godine do 2002. godine nije vodio evidneciju o prometu robe, nije obračunavao porez na promet proizvoda, nije sastavljao kalkulaciju prodajne cijene robe za obavljeni promet, nije osiguravao evidenciju o osnovicama poreza na promet proizvoda po tarifnim brojevima i poreskim stopama, nije podnosio obavještenja nadležnim poreskim organima o izabranom načinu plaćanja poreza na promet, nije podnio konačan obračun poreza na promet, poreski bilans niti poresku prijavu. Sud je obrazložio da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke M.J. i vještaka neuropsihijatra P.G. nalazeći da su isti dati stručno i objektivno. Sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke R.T. jer se po ocjeni suda «bavio tumačenjem zakonitosti odluka i zakonskih propisa, a ne vještačenjem ekonomsko finansijskog poslovanja optuženog». Sud također nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra K.B. jer je isto dato na osnovu otpusnog pisma koje ne zadovoljava ni najmanje kriterije koje mora da ispunjava otpusno pismo. Nadalje, sud je ocijenio da je presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj KVP 1/05 od 13. januara 2005. godine irelevantna za konkretni krivični predmet. Sud je na isti način ocijenio i rješenje od 29. jula 2002. godine i 23. novembra 2000. godine o utvrđivanju poreza apelantu kao vlasniku STR i analitičku karticu, jer je apelant u svakoj godini poslovanja obavio znatno veći promet u odnosu na dozvoljeni promet za paušalno oporezivanje propisan zakonom, čime je apelant izgubio pravo na paušalno oporezivanje. Stoga je apelant po zaključku suda bio obavezan voditi zakonom propisane evidencije o nabavljenim i prodatim robama, obračunavati i sačinjavati kalkulacije prodajne cijene nabavljene robe i primjenjivati zakonom propisane poreske stope za robu u maloprodaji. Apelant je također bio dužan poreskom organu podnositi obavještenja o izabranom načinu obračuna i plaćanja poreza na promet, podnositi poreski bilans, poresku prijavu te finsijske i druge izvještaje propisane zakonom. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da je apelant izbjegavao plaćanje poreza ne prijavljujući zakonito stečeni prihod i sa direktim umišljajem počinio radnje koje imaju sva bitna obilježja produženog krivičnog djela poreske utaje zbog čega je oglašen krivim.
3. Presudom Apelacionog suda, broj Kž-159/05 od 16. marta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva izjavljena protiv presude Osnovnog suda, broj Kp-372/04 od 4. jula 2005. godine, a žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da je apelantu, za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. U ostalom dijelu, u kojem je apelantu izrečena novčana kazna i oduzimanje imovinske koristi i plaćanja troškova krivičnog postupka prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo, vezano za žalbene navode apelanta da je stavljen u nejednak, odnosno diskriminatorski položaj u odnosu na lica kojim je Sud BiH presudio presudom KVP 1/05 a koju je prvostepeni sud ocijenio irelevantnom u konkretnom predmetu, da presuda Suda BiH u dijelu koji se odnosi na odluku o krivičnoj sankciji koja je izrečena optuženim u toj presudi opravdano nije imala značaja kod izricanja sankcije apelantu .
4. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da je Općina Ravne Brčko, u kojoj je apelant obavljao djelatnost, «bila država u državi u kojoj su važili propisi i zakoni te opštine, a ne Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno nekog od entiteta BiH», te da apelant stoga nije mogao počiniti krivično djelo poreske utaje jer je samo ispunjavao naloge Općine Ravne Brčko te da stoga nije bio obavezan podnositi obračun poreza na promet, poreski bilans i poresku prijavu.. Naime sude je obrazložio da u zaglavlja rješenja, broj 04-522/99 od 30.septembra 1999. godine (o odobrenju obavljanja djelatnosti) stoji da je isto donijela Bosna i Hercegovina-Federacija Bosne i Hercegovine-
Općina Ravne Brčko-Odjel gospodarstva., te da se u uvodu navodi da je doneseno na osnovu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini («Službene novine FBiH», broj 19/96) i Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98). Iz navedenog sud je izveo zaključak da su na području Općine Ravne Brčko, koja je teritorijalno pripadala Federaciji BiH, u toku 1999. godine bili u primjeni zakoni Federacije, između ostalog i Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine FBiH», broj 6/95). Apelant se dakle morao pridržavati tih propisa, kao i člana 51. st. 1. i 2. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» broj 25/98) koji je na teritoriji Brčko Distrikta primjenjivan shodno članu 2. Odluke o načinu primjene propisa Entiteta i utvrđivanje stopa u oblasti poreza i doprinosa, koju je donijela Skupština Brčko Distrikta 20. septembra 2000. godine («Službeni glasnik BDBiH» broj 5/2000), a koji se odnosio na obaveze iz 2000. i 2001. godine, te člana 33. stav 1. i 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga u prometu («Službeni glasnik BDBiH» broj 7/2002), za 2002. godinu.
5. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta vezane za nalaze vještaka finansijske struke M.J. i vještaka neuropsihijatra P.G., navodeći da je prvostepeni sud za prihvatanje tih nalaza dao potpune, jasne i logički prihvatljive razloge, te ocijenio da je sud imao dovoljno valjanih razloga koji su ga opredijelili da nalaze i mišljenja određenih vještaka prihvati pouzdanima druge nepouzdanim i neobjektivnoim. Apelacioni sud je zaključio, suprotno navodima apelanta, da je činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku rezultat potpune, savjesne i pažljive ocjene prvostepenog suda, te je pojasnio da apelantova žalba u skladu s članom 308. ZKP BD ima prošireno dejstvo odnosno da u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o krivično-pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi. Stoga je Apelacioni sud ispitujući opravdanost odluke o izrečenoj krivično-pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi utvrdio da je odluka prvostepenog suda o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u iznosu u iznosu od 787,645,41 KM kao i odluka o novčanoj kazni u iznosu od 20.000,00 KM opravdana. Međutim, Apelacioni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda kojom je apelantu izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci prestroga jer prvostepeni sud nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti, posebno činjenicu da apelant nije ranije osuđivan. Pored toga Apelacioni sud je ocijenio da prvostepeni sud prilikom ocjene olakšavajućih okolnosti nije cijenio okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, zatim činjenicu da je od izvšenja krivičnog djela proteklo sedam godina, kao i činjenicu da je prvostepenom presudom apelantu oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Cijeneći te okolnosti Apelacioni sud je zaključio da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem uvjetne osude umjesto izrečene kazne zatvora.
6. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana I/2, člana II/1, 2, 3, 4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6.i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant povredu ovih prava vidi u, kako navodi, očiglednoj diskriminaciji prilikom donošenja prvostepene i drugostepene presude jer je Sud BiH, kao najviša sudska instanca, u presudi broj Kpv. 1/05 od 13. januara 2005. godine, koja tretira krivična djela društeno opasnija od pomenutih krivičnih djela, ocijenio da se svrha kažnjavanja može postići uvjetnom osudom. Apelant smatra da je diskriminiran zbog primjene zakona kojim se narušava pravna sigurnost aplenata i njegovo pravo na legitimna očekivanja jer nije moguće donijeti sankciju za djelovanje apelanta u okviru propisanih normi – propisa Ravne Brčko jer svaki pravni poredak mora osigurati neophodni stepen predvidivosti. Apelant osobito prigovara načinu na koji je sud cijenio nalaze sudskih vještaka, te smatra da je sud trebao suočiti vještake optužbe (čije je nalaze i mišljenja prihvatio) i vještake odbrane čije nalaze je nije prihvatio (ekonomske struke R.T. i vještaka neuropsihijatra K.B).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant prigovara načinu na koji je sud cijenio nalaze sudskih vještaka, posebno navodeći da je sud trebao suočiti vještake optužbe, čije je nalaze i mišljenja prihvatio i vještaka odbrane, čije nalaze i mišljenja nije prihvatio, iz čega proizilazi da se žali na način izvođenja i ocjene dokaza. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa prigovorima apelanta Ustavni sud konstatira da iz predočene dokumentacije proizilazi da je u toku postupka odbrana predložila kao dokaz nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke R.T. i vještaka neuropsihijatra K.B, a optužba nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke M.J. i vještaka neuropsihijatra P.G., koji dokazi su izvedeni na glavnom pretresu te su svi vještaci neposredno saslušan pred sudom. U obrazloženju prvostepene odluke sud je dao detaljne razloge zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane odnosno zašto je prihvatio kao objektivne i stručne nalaze vještaka optužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 269. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BDBiH» br. 10/03, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07, 2/08 i 17/09- u daljnjem tekstu: ZKP BD) propisano da vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud. Iz stanja spisa dakle proizilazi da su stranke iskoristile ovo svoje pravo, da su vještaci iznijeli svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnom pretresu, te da su stranke i sud imali mogućnost da vještake direktno i unakrsno ispitaju, u smislu člana 270. stav 5. ZKP BD. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da niti jedna odredba ZKP BD ne ukazuje na obavezu suda, da u situaciji postojanja suprotnih nalaza i mišljenja vještaka optužbe i odbrane, suoči vještake optužbe i odbrane, a prema stanju spisa to ni sam apelant nije predlagao. Okolnost da u situaciji kada postoje dva različita nalaza i mišljenja sud nije odredio dodatno vještačenje ne ukazuju na nepravičnost suda budući da prema odredbama člana 15. ZKP BD pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Očigledno je, dakle, da sud provođenje ovog dokaza (suočavanje vještaka) nije smatrao neophodnim za utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnoj pravnoj stvari već je isto utvrdio ocjenom svakog od izvedenih vještačenja pojedinačno i u odnosu na druge dokaze izvedene pred sudom.
11. Stoga, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima apelanata, sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, kako nalaza i mišljenja vještaka optužbe i odbrane tako i ostalih provedenih dokaza, nije izostala budući da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen kao i za zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta. Redovni sudovi su, također obzirom na specifičan status Općine Ravne Brčko i status Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, dali detaljno obrazloženje vezano za primjenu relevantnog poreskog zakonodavstva iz kojeg je proizilazila obaveza apelanta na obračun, prijavu i uplatu poreza. Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti apelanata. Također je Apelacioni sud detaljno pojasnio razloge koji su ga rukovodili da prvostepenu presudu djelimično preinači u odluci o krivičnoj sankciji (apelantu izrečena uvjetna osuda umjesto prethodno izrečene kazne zatvora). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Iz apelacije proizilazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant vidi u činjenici da jer je Sud BiH, kao najviša sudska instanca, u presudi broj Kpv. 1/05 od 13. januara 2005. godine (koju nije dostavio uz apelaciju), koja po apelantu tretira krivična djela društveno opasnija od krivičnog djela za koja je osuđen apelant ocijenio da se svrha kažnjavanja može postići uvjetnom osudom.
13. Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
14. Dovodeći naprijed navedeni stav u kontekst apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ni dokaze da je u analognoj situaciji različito tretiran u odnosu na druga lica niti je Ustavnom sudu dostavio presudu Suda BiH, koja po apelantu ukazuje da je diskriminiran. Naime, sam apelant ukazuje da se radi o krivičnom postupku protiv drugih lica za druga krivična djela pa sama ta okolnost ukazuje da se ne radi o identičnoj situaciji. Ovo osobito imajući u vidu da sud u svakom konkretnom krivičnom predmetu počinitelju krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (član 40. KZ FBiH), koje su po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da svim licima koja su osuđena za isto krivično djelo treba izreći identičnu kaznu što ne stoji i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović