Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/07 (E. H.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-443/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-443/07, rješavajući apelaciju Edina Hindije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Hindije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-06-000 235 od 4. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-06-000017 od 21. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Hindija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-06-000 235 od 4. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-K-06-000017 od 21. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 041-0-K-06-000017 od 21. marta 2006. godine apelant je, zajedno sa saučesnikom A. K, oglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04; u daljnjem tekstu KZ FBiH), u vezi sa članom 24. KZ FBiH i krivično djelo zlostavljanja u vršenju službe iz člana 189. KZ FBiH, u vezi sa članom 24. KZ FBiH. Općinski sud je utvrdio činjenice bitne za navedena krivična djela, proveo neophodne dokaze koje su uključivali saslušanje svjedoka, uvid u dokumentaciju i zapisnik o izjavama oštećenog, kao i medicinsko vještačenje. Konkretno, u toku dokaznog postupka sud je pročitao iskaz oštećenog A. I,. dat na zapisnik o glavnom pretresu od 17. jula 2000. godine i 29. jula 2002. godine, saslušao stalne sudske vještake medicinske struke, izvršio uvid i u drugu medicinsku dokumentacije, pročitao zapisnike o saslušanju određenog broja svjedoka, te konačno izvršio uvid u zapisnike i uputstva o vođenju staničnih evidencija MUP-a Zenice. Sud je proveo i druge dokaze koji se odnose na krivično-pravne radnje apelanta, a za koje je smatrao da su nužni za razjašnjenje okolnosti izvršenja krivičnih djela za koja se tereti apelant.

3. Za učinjena krivična djela apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca u koju kaznu će mu se uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru od 5. juna 2003. godine do 25. oktobra 2003. godine.

4. U toku krivičnog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant, kao policajac zaposlen u policijskom odjeljenju D. Moštre, Općina Visoko, obavljajući službenu dužnost šakom više puta udario oštećenog A. I. u predio glave od kojih udaraca je oštećeni izgubio svjest, tako da je usljed udaraca koje je oštećeni pretrpio zadobio povrede u vidu sušenja oba vidna živca i oštećenje mrežnice oka. Nanesene povrede su izazvale potpun gubitak vida što je sud kvalifikovao kao tešku tjelesnu povredu, izazvanu udarcima apelanta i njegovog saučesnika, pa je zbog krivičnih djela navedenih u tačci 2. ove odluke, sud utvrdio krivičnu odgovornost apelanta i njegovog saučesnika, izrekavši im jedinstvenu kaznu za oba počinjena krivična djela. Uzimajući sve okolnosti učinjenih krivičnih dijela, sud je utvrdio da se izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca može postići svrha kažnjavanja.

5. Protiv prvostepene presude apelant je uložio žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni sa prijedlogom da se žalbe uvaže i prvostepena presuda ukine i preinači u oslobađajuću presudu.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000 235 od 4. decembra 2006. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i A. K. izjavljene protiv Presude Općinskog suda, broj 041-0-K-06-000017 od 21. marta 2006. godine i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, kako u cjelini, tako i u pogledu izreke i obrazloženja i da je u obrazloženju prvostepene presude dat detaljan prikaz sadržine svih izvedenih dokaza koji su relevantni za odlučivanje. Prvostepeni sud je, također, dao analizu i ocjenu svakog dokaza kako pojedinačno tako i u cjelosti, a koji su bili relevantni za donošenje sudskih zaključaka i konačnu odluku, zbog čega je u pogledu bitne povrede krivičnog postupka Kantonalni sud žalbu odbio kao neosnovanu. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je konstatovao da je u prvostepenoj presudi dat iscrpan prikaz sadržine svih dokaza, koje je i sam Kantonalni sud prihvatio. Nadalje, vještačenjem je u toku postupka pred Općinskim sudom utvrđeno da je oštećeni zadobio velik broj udaraca u glavu, od apelanta i njegovog saučesnika, čime je dokazana nesporna uzročna veza između aktivnosti apelanta i povreda oštećenog, što je kao objektivan nalaz prihvatio i Kantonalni sud. Konačno, Kantonalni sud je utvrdio da u pobijanoj presudi Općinskog suda nema povreda krivičnog zakona.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Osnovni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji tiču se navoda apelanta da je sud svoje presude zasnovao isključivo na navodima oštećenog uzetih iz zapisnika koji nisu predočeni na glavnom pretresu i koji su u koliziji sa izjavama drugih svjedoka. Apelant je naveo da su sudovi, u nedostatku bilo kog drugog dokaza koji bi potvrdio navode optužbe, odluku o krivnji zasnovali na nepouzdanom i kontradiktornom iskazu oštećenog, pravdajući takvo postupanje nejasnim, nelogičnim i neprihvatljivim razlozima. Osim toga, apelant navodi da u spisu ne postoje izjave oštećenog I. A. od 25. februara 2000. godine i od 17. februara 2000. godine jer je navodno izgubljena, pa su sudovi dakle na nepostojećoj izjavi zasnovali svoje odluke. Čak i kad bi te izjave oštećenog bile u spisu, one su date od osobe (oštećenog) čija izjava mora biti preispitana obzirom na pretrpljene povrede koje su za posledicu imale atrofiju mozga. Sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke da je do povrede glave oštećenog moglo doći padom o asfalt, a ne od udaraca apelanta niti to iz opisa činjenične radnje izvršenja krivičnog djela iz presude proizilazi. Kako sama radnja izvršenja krivičnog djela nije precizno opisana, to je i sama prvostepena presuda nepotuna i nerazumljiva, zbog čega je počinjena bitna povreda postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

8. U cjelini gledano, apelant se žali da činjenice izvršenja krivičnih djela za koja se apelant tereti nisu pravilno utvrđene u krivičnom postupku vođenom protiv njega, niti radnje krivičnih djela sadržane u izreci optužujuće presude, što je rezultiralo kako bitnim povredama krivičnog postupka tako i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Nadalje, apelant svoje prigovore u apelaciji svodi na navod da njegova krivica nije dokazana, na način kako to sud obavezuju odredbe krivično-procesnog zakonodavstva.. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud ispita da li je postupak bio pravičan prema zahtjevima člana 6. Evropske konvencije, utvrdi povreda navedenog člana i osporene odluke ukinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant pogrešnu ocjenu dokaza vidi u tome što se odluke zasnivaju isključivo na navodima oštećenog uzetih iz zapisnika koji nisu predočeni na glavnom pretresu i koji su u koliziji sa izjavama drugih svjedoka, kao i na tome da ne postoje izjave oštećenog I. A. od 25. februara 2000. godine i od 17. februara 2000. godine, jer su navodno izgubljene, pa su sudovi dakle na nepostojećoj izjavi zasnovali svoje odluke. U vezi sa ovim prigovorima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke, izvršio uvid u medicinsku i drugu dokumentaciju, te proveo vještačenja po vještacima medicinske struke, pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost ispitati svjedoke kao i vještake i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente.

13. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, niti je ta sloboda ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).

14. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koje mu se stavljaju na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja i teške tjelesne povrede drugog lica, zloupotrebljavajući svoju dužnost policajca. Iz svega navedenog proizilazi da odgovornost apelanta za učinjena krivična djela nije proistekla samo na osnovu izjave oštećenog, pa makar i datoj na zapisnik koja nije ni pročitana na glavnom pretresu, kad veliki broj dokaza koje je sud izveo ukazuje na suprotno. Iz dokumentacije dostupne sudu kao i obrazloženja osporenih presuda nedvosmisleno proizilazi da sud odluke nije zasnovao samo na izjavi oštećenog koja nije iznesena na glavnom pretresu i da apelant nije imao priliku da se očituje, već su presude rezultat cjelokupnog dokaznog postupka i činjenica koje je sud utvrdio u toku krivično-pravnog postupka. Iskazu oštećenog A. I. sud je poklonio vjeru jer je isti govorio o činjenicama koje su mu lično poznate na način koji je u potpunoj saglasnosti sa drugim izvedenim dokazima u ovom postupku. Pri tome je redovni sud omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.

15. Sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilaza da je oštećeni A. I., nakon što je lišen slobode, bio u fizičkom kontaktu sa apelantom i njegovim saučesnikom i da je brojne tjelesne povrede na glavi, od kojih je jedna teška, zadobio upravo od okrivljenih (apelanta i njegovog saučesnika). Sve navedeno je potvrđeno i drugim navedenim dokaznim sredstvima, a posebno vještačenjem vještaka medicinske struke. Vještačenjem po navedenim vještacima je utvrđeno da je oštećeni A. I. «tjelesnu povredu na glavi zadobio udarcima šakama, nogama ili kakvim tvrdim predmetom», od kojih je jedna povreda preloma baze lobanje posljedica udarcem nogom ili padom na čvrsto tle, čime se eventualni pad oštećenog dovodi u vezu sa prethodnim udarcima šakama u glavu oštećenog A. I. Kada se sve ovo dovede u uzročno-posljedičnu vezu, proizilazi da je na nesporan način dokazana veza imeđu krivično-pravnih radnji optuženih i nastlih povreda na glavi oštećenog A. I. Sud posebno navodi da je nelogično i neprihvatljivo od strane odbrane izbjegavanje da se oštećeni odmah odvede na ljekarski pregled, te da okrivljeni sami ocjenjuju stepen povrede oštećenog, pa je po ocjeni suda takva odbrana konstruisana radi izbjegavanja krivične odgovornosti za počinjene krivično-pravne radnje.

16. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da se sud ograničio samo na izjavu oštećenog datu na zapisnik, čija se validnost obzirom na zdravstveno stanje oštećenog kao svjedoka nikako ne može prihvatiti, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da redovni sudovi za svoja odlučenja cijenili velik broj dokaza, uključujući i nalaz vještaka medicinske struke, o prirodi i karakteru povrede oštećenog, dovodeći to u vezi sa radnjama apelanta i njegovog saučesnika, o čemu su dati veoma opširni, valjani, jasni i logični razlozi, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni sam sud.

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović