Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/07 (Š. O.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2119/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2119/07, rješavajući apelaciju Šefika Osmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Osmanagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj 001-0-Gž-07-

000063 od 17. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda Bosanska Krupa broj R-I: 20/05 od 15. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefika Osmanagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-206/00 od 19. marta 2001. godine, presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-28/00 od 22. maja 2000. godine i presude Općinskog suda Bosanska Krupa broj P-776/97 od 19. marta 1999 godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefik Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, podnio je 18. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000063 od 17. maja 2007. godine i rješenja Općinskog suda Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-I: 20/05 od 15. novembra 2006. godine. Apelant je također podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj Rev-206/00 od 19. marta 2001. godine, presude Kantonalnog suda broj Gž-28/00 od 22. maja 2000. godine i presude Općinskog suda broj P-776/97 od 19. marta 1999 godine.

Parnični postupak

2. Presudom Općinskog suda broj P-776/97 od 19. marta 1999 godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-28/2000 od 22. maja 2000. godine, utvrđeno je da je Senad Osmanović nosilac trajnog prava korištenja i prava vlasništva na porodičnoj kući izgrađenoj na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu presude sa djelom sa ½ dijela i da je apelant obavezan da mu to prizna i da mu izda ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos ovih nekretnina s tim da će u protivnom ova presuda zamijeniti tu ispravu uz obavezu isplate troškova spora.

3. Odlučujući o reviziji koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-

28/2000 od 22. maja 2000. godine, Vrhovni sud je presudom broj Rev-206/00 od 19. marta 2001. godine, reviziju odbio.

Vanparnični postupak

4. Senad Osmanović (u daljnjem tekstu: predlagatelj) podnio je 17. augusta 2000 godine prijedlog protiv apelanta, radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina. Predlagatelj je zahtijevao podjelu kuće i okućnice, dokumentujući suvlasništvo sa djelom ½ prepisom posjedovnog lista i dostavljajući u prilogu pravosnažnu presudu Općinskog suda broj P-776/97 od 19. marta 1999 godine.

5. Rješenjem Općinskog suda broj R-I: 20/05 od 15. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000063 od 17. maja 2007. godine, izvršena je dioba nekretnina upisanih u PL.512 k.o. Otoka II u površini od 450m2 a koje u naravi predstavljaju kuću u izgradnji sagrađenoj na k.č.32/126 i dvorište u površini od 335 m2 i to tako što je predlagatelju pripala na ime ½ kuće površina od 57m2 i dvorište od 163m2, sve označeno kao k.č. broj 32/126-2 k.o. Otoka II a apelantu je pripalo na ime ½ kuće površina od 58 m2 i dvorište od 172m2 a što je sve sada označeno kao k.č.327126-I.

6. Prvostepeni sud je u toku postupka utvrdio da je presudom Općinskog suda broj P-776/97 od 19. marta 1999 godine, utvrđeno da je predlagatelj nosilac trajnog prava korištenja na nekretninama koje su predmet diobe i suvlasnik porodične kuće sa djelom ½ te da je apelant to dužan priznati. Također je utvrđeno da se radi o nedovršenom građevinskom objektu, koji je moguće podijeliti samo vertikalno, tako da svakoj od strana pripadne približno jednak dio objekta kao i zemljišta na kojem objekt leži. Budući da se u konkretnom slučaju radi o fizičkoj diobi prisilnim putem u obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je odredio minimum prava i obaveza u pogledu uređivanja odnosa vlasnika izdvojenih dijelova podijeljene zgrade i dodijeljenog zemljišta uz izdvojeni dio zgrade, saglasno odredbi čl. 4, 5. i 18/II Zakona o svojini na dijelovima zgrada, određujući pri tom na zatečenom stanju dijeljene nekretnine (objekt i zemljište), šta su u konkretnom slučaju zajednički dijelovi zgrade te kako se isti trebaju u buduće održavati. Sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o objektu koji gledano po zatečenim etažama nije građen kao dvije izdvojene poslovno-stambene cjeline osim stambenog djela na spratu zgrade i podrumskog djela, pa je u dispozitivu rješenja bilo potrebno naznačiti potrebne i dopuštene intervencije na samom objektu po diobnicama, odnosno vlasnicima izdvojenih dijelova dijeljene nekretnine, a iz razloga da se u podijeljenom objektu zaista i izvrši fizičko razdvajanje saglasno odredbi člana 167. Zakona o vanparničnom postupku.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio predmet diobe i koja prava pripadaju strankama a kako su ta prava utvrđena pravosnažnom presudom nije bilo nikakvog osnova da vanparnični sud prekine postupak i uputi predlagatelja da u određenom roku pokrene parnicu. Sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 166. i 167. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 2/98, 39/04 i 73/05) kada je nekretnine podijelio nakon izvršenog vještačenja, vodeći računa da zadovolji interese suvlasnika pri čemu je apelantu pripao nešto veći dio nekretnina nego predlagatelju. U skladu sa navedenim odredbama zakona detaljno je odlučeno šta kojoj od strana pripada, na ime suvlasničkog djela i koje su obaveze svake od stranaka utvrđene diobom. To što je apelant uz žalbu priložio posjedovni list za sporne nekretnine na kojima je sam upisan kao posjednik, po mišljenju suda, ne utiče na zakonitost pobijane odluke niti dokazuje da je vlasnik spornih nekretnina, obzirom da je pravosnažnom presudom odlučeno o pravima predlagatelja i apelanta u odnosu na sporne nekretnine. Na zakonitost odluke, zaključio je sud, bilo bi od uticaja samo to da je pravosnažna presuda, kojom su utvrđena prava stranaka, na bilo koji način izmijenjena u pravcu udovoljavanja zahtjeva apelanta ali u tom pogledu apelant tokom postupka nije priložio nikakve dokaze.

8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da u toku vanparničnog postupka činjenično stanje nije pravilno utvrđeno na terenu u pogledu oblika i površine predmetnih nekretnina. Apelant je naveo da se na terenu radi o započetom a nedovršenom objektu površine 1156 m2 dok je u javnim knjigama upisan objekt površine 70m2, što upućuje da je sporan predmet diobe iz kojih razloga je sud u smislu člana 163. Zakona o vanparničnom postupku, bio dužan prekinuti postupak diobe i uputiti predlagatelja da pokrene parnicu. Apelant je posebno ukazao da je vanparničnom postupku prethodio parnični postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 19. marta 2001. godine a koji postupak također osporava, smatrajući da je i u tom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u vanparničnom postupku nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani

Protek roka za podnošenje apelacije

14. Apelant također osporava parnični postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda broj Rev-206/00 od 19. marta 2001. godine.

15. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. S obzirom na to da je apelantu 14. aprila 2001. godine uručena presuda Vrhovnog suda broj Rev-206/00 od 19. marta 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 18. jula 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda od 19. marta 2001. godine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/07 (Š. O.) | Sudska praksa | Aktio