Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2046/07 (S. A., H. K., F. M., F. K., E. D., I. M. i I. S.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2046/07

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2046/07, rješavajući apelaciju Sinana Aličića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sinana Aličića, Hilme Kalabića, Fuada Mujića, Ferida Kaknjaševića, Enisa Durajlića, Ibrahima Mrkonje i Idajeta Softića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2966/01 od 4. aprila 2007. godine.

Odbija se apelacija Sinana Aličića, Hilme Kalabića, Fuada Mujića, Ferida Kaknjaševića, Enisa Durajlića, Ibrahima Mrkonje i Idajeta Softića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2966/01 od 4. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva odbrane broj 03-11-1-45/01 od 2.

aprila 2001. godine i Rješenja Federalnog ministarstva odbrane-Odjela Ministarstva odbrane Općine Zavidovići broj Up-1 19-11-04-05-1- 14/00 od 1. decembra 2000. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sinan Aličić, Hilmo Kalabić, Fuad Mujić, Ferid Kaknjašević, Enis Durajlić, Ibrahim Mrkonja i Idajet Softić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića podnijeli su 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2966/01 od 4. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 03-11-1-45/01 od 2. aprila 2001. godine i Rješenja Federalnog ministarstva odbrane-Odjela Ministarstva odbrane Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Odjel) broj Up-1 broj 19-11-04-05-1-14/00 od 1. decembra 2000. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 25. marta 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 10. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. septembra 2009. godine, a Federalno ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantima 16. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 13. marta 1996. godine podnijeli zahtjev Odjelu za priznavanje statusa pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage RBiH) za vrijeme koje su proveli na radu u Ratnoj bolnici Zavidovići u periodu od 24. juna 1993. godine do 14. decembra 1995. godine.

7. Odlučujući o zahtjevu, Odjel je Rješenjem broj Up-1 19-11-04-05-1-14/00 od 1. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj 03-11-1-45/01 od 2. aprila 2001. godine, zahtjev odbio kao neosnovan. Prvostepeni organ je u postupku koji je prethodio donošenju ovog rješenja utvrdio da postoji prethodno pitanje, i to pitanje utvrđivanja statusa Ratne bolnice Zavidovići, zbog čega je zaključkom od 8. juna 2000. godine prekinuo postupak i zatražio da ovo pitanje riješi nadležni organ, u ovom slučaju Zajednička komanda Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zajednička komanda). U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je Federalno ministarstvo, u čijem je sastavu Zajednička komanda, svojim aktom broj 03-41-1- 1698/00 od 7. novembra 2000. godine odgovorilo da Ratna bolnica Zavidovići nije nikada imala status vojne formacije, tj. Generalštab, kao jedini organ koji je mogao izdavati naredbe o formiranju i organizaciji vojne jedinice, nije nikada izdao takvu naredbu. Također je navedeno da se naziv «ratna bolnica» koristio za vrijeme rata za postojeći Dom zdravlja „Zavidovići“, koji je organizacioni dio RMC „Džemal Bijedić“ i koji je kao javna zdravstvena ustanova osnovan zakonom, te je izmjena naziva i namjene mogla biti učinjena samo putem zakona, a zakonom nije mijenjana namjena Doma zdravlja „Zavidovići“. Imajući u vidu odgovor organa koji je jedini nadležan da utvrđuje organizaciju i strukturu Armije RBiH, prvostepeni organ je zaključio da ne postoji pravni osnov da bi se Ratna bolnica Zavidovići tretirala kao vojna formacija u sastavu Oružanih snaga Armije RBiH. Zbog toga se ni angažiranom osoblju u toj bolnici ne može priznati status pripadnika Oružanih snaga RBiH i pored nesumnjivog doprinosa zaposlenih koji su dali u ratu.

8. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da su svi radnici u RBiH koji su bili zaposleni u zdravstvenim javnim ustanovama za vrijeme rata izvršavali radnu, a ne vojnu obavezu, što je utvrđeno odlukom Predsjedništva RBiH o uvođenju radne obaveze, kao i drugim propisima. Radnici Doma zdravlja, tj. Ratne bolnice Zavidovići su izvršavali radnu, a ne vojnu obavezu koja se izvršavala u komandama i jedinicama Oružanih snaga Armije RBiH. Drugostepeni organ je, na kraju, naveo da su radnici Ratne bolnice, izvršavajući radnu obavezu u toku rata, izvršavali moralnu i humanu obavezu tako što su učestvovali u liječenju i rehabilitaciji ranjenika, te nisu mogli, pored radne, imati i vojnu obavezu, što je regulirano članom 5. Uredbe o kriteriju i normativima raspoređivanja građana u Oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92).

9. Apelanti su tužbom od 1. juna 2001. godine pred Vrhovnim sudom pokrenuli upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog ministarstva broj 03-11-1-45/01 od 2. aprila 2001. godine.

10. Vrhovni sud je Presudom broj U-2966/01 od 4. aprila 2007. godine odbio tužbu apelanata za poništenje rješenja Federalnog ministarstva. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 2. stav 3. Zakona o Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» br. 4/92,7/92, 12/92, 19/92, 17/93, 6/94 i 13/94) propisano da Oružane snage RBiH za vrijeme rata čine Armija RBiH, pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i jedinice Carinske službe koje odredi Vojna komanda. Također je istakao da je Odlukom Predsjedništva RBiH o uvođenju radne obaveze («Službeni list RBiH» broj 2/92) uvedena radna obaveza za sve državne organe, organizacije društvenih djelatnosti, javna preduzeća, druga pravna lica, banke i druge finansijske organizacije. Dalje je istakao da je u upravnom postupku na osnovu dopisa Zajedničke komande od 17. oktobra 2000. godine utvrđeno da se Ratna bolnica Zavidovići ne spominje ni u jednom organizacionom naređenju ni kao samostalna, ni u sastavu neke od komandi i jedinica Armije RBiH. Sud je, također, iz podataka u spisu utvrdio da Ratna bolnica nije formirana naredbom tadašnjeg Generalštaba Armije RBiH, pa se ni po tom osnovu ne bi mogla tretirati kao vojna formacija u sastavu Oružanih snaga RBiH zbog čega se apelantima opravdano nije mogao priznati status pripadnika Oružanih snaga u spornom periodu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su istakli da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni Zakona o odbrani Federacije BiH. Istakli su da je Ratna bolnica Zavidovići osnovana naredbom Komande OG „Bosna“, da je postojala i u materijalnom smislu, te da je u potpunosti zadovoljavala potrebe ranjenih boraca. Apelanti smatraju da greška prvostepenog organa da se ova bolnica ne evidentira u evidencijama Odjela odbrane u Općini Zavidovići ne bi smjela da utječe na prava u vezi sa duplim stažom i certifikatima. Istakli su da je određenom broju lica (hirurzi, anestetičari i dr.) koji su premješteni iz brigade priznato učestvovanje u otporu, odnosno status boraca Armije RBiH. Apelanti smatraju da nisu mogli imati radnu obavezu, jer su im rješenja o radnoj obavezi dostavljena u drugoj polovini 1995. godine, što potvrđuje «zlobu tima koji je zaposlen u Odjelu za odbranu Općine Zavidovići». Apelanti se, također, žale da im je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje, te navode da je spor u ovoj pravnoj stvari započeo 1996. godine, a okončan presudom Vrhovnog suda od 4. aprila 2007. godine. Istakli su da je postupak pred Vrhovnim sudom započeo 1. juna 2001. godine, a okončan za nepunih šest godina, tj. 4. aprila 2007. godine. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 30. stav 1.

O upravnim sporovima sud rješava na nejavnoj sjednici.

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

14. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; koji je stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 28. stav 1.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici. Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) :

Član 10.

Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 2966/01 od 4. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili u periodu od 11. maja do 9. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a.a) Relevantni principi

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a.b) Analiza razumnosti trajanja postupka

25. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut na zahtjev apelanata da im se prizna status pripadnika Oružanih snaga RBiH za vrijeme koje su proveli na radu u Ratnoj bolnici Zavidovići. Apelanti su zahtjev podnijeli 13. marta 1996. godine a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. aprila 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom zahtjeva apelanata za stjecanje statusa pripadnika Oružanih snaga Armije RBiH je trajao jedanaest godina. U tom postupku se ne provodi poseban ispitni postupak, niti u slučaju apelanata postoje neke posebne okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu.

26. Odjel je donio rješenje u roku od četiri godine i devet mjeseci, a Federalno ministarstvo riješilo žalbu u roku od četiri mjeseca. Ustavni sud zaključuje da se u ovoj fazi, premda navedena rješenja nisu donesena u rokovima propisanim zakonom (čl. 216. i 244. Zakona o upravnom postupku), dužina postupka ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima. Naime, apelanti su mogli, ukoliko su smatrali da odluka o njihovom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u roku koji je propisan zakonom, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima (član 22), da podnesu žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije kako bi ubrzali postupak povodom njihovih zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/07 od 15. aprila 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

27. S druge strane, nesporno je da je postupak odlučivanja o tužbi apelanata u upravnom sporu, koja je podnesena 1. juna 2001. godine, trajao pet godina i deset mjeseci. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje tužbe u upravnom sporu. Ali, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, odluku o tužbi apelanata sud je trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije dao nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju Vrhovni sud, zbog nedonošenja odluke o tužbi apelanata u periodu od pet godina i deset mjeseci, povrijedio pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

29. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su nadležni upravni organi i redovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno, u konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud utvrdili da apelanti nisu bili pripadnici Oružanih snaga RBiH, te su njihove zahtjeve da im se prizna status pripadnika Oružanih snaga RBiH odbili kao neosnovane. Naime, u osporenim odlukama je navedeno da, prema članu 2. stav 3. Zakona o Oružanim snagama RBiH, Oružane snage RBiH za vrijeme rata čine Armija BiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova i jedinice Carinske službe. Također, organi uprave i redovni sud su jasno obrazložili da se Ratna bolnica Zavidovići ne spominje ni u jednom organizacijskom naređenju ni kao samostalna, ni u sastavu neke od komandi i jedinica Armije RBiH. Dalje je obrazloženo da su apelanti u spornom periodu, u skladu sa Odlukom Predsjedništva RBiH o uvođenju radne obaveze, izvršavali radnu obavezu u Domu zdravlja „Zavidovići“, a ne vojnu obavezu, jer se vojna obaveza izvršavala u komandama i jedinicama Oružanih snaga RBiH, a Dom zdravlja kao javna ustanova to nije, zbog čega se apelantima nije mogao priznati status pripadnika Oružanih snaga RBiH. Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što ukazuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata, a nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Činjenica da je u konkretnom slučaju postupak odlučivanja o tužbi apelanata u upravnom sporu trajao pet godina i deset mjeseci, iako se nije radilo o složenom postupku, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što ukazuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.

33. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2046/07 (S. A., H. K., F. M., F. K., E. D., I… | Sudska praksa | Aktio