Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-456/07 (I. D.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-456/07
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 456/07, rješavajući apelaciju Ilije Dovođe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Dovođe, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine, te protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ilija Dovođa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stojakovića, općina Novi Travnik, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K.39/05 od 12. juna 2006. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je, također, 27. februara 2009. godine zatraženo da dostavi spis broj K-30/05.
3. Traženi odgovor Kantonalni sud je dostavio 5. marta 2007. godine, Vrhovni sud 6. marta 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 13. marta 2007. godine. Kantonalni sud je 9. marta 2009. godine dostavio i traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. augusta 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. februara 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci s tim da mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine. Osim toga, navedenom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u visini koja će naknadno biti rješenjem utvrđena, dok je otac oštećenog/ubijenog upućen da podnese zahtjev za imovinskopravnu parnicu.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine žalbu usvojio i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak sa nalogom da Kantonalni sud ponovno izvede dokaze koje je već izveo, a po potrebi da izvede i nove dokaze, posebno one koji su pogodni za provjeru apelantove odbrane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da «iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH nakon što je utvrdio da je apelant 14. septembra 1992. godine oko 6 sati, u svojstvu vojnog policajca, došao do ćelije vojnog zatvora u kojoj je bio pritvoren Ivan Lučić-Jozak, a koji je dan ranije lišio života apelantovog brata, te je, u namjeri da ga liši života, iz blizine, iz pištolja, pucao u njega dok mu se nalazio iza leđa i time mu nanio smrtne ozljede u vidu prostrela glave sa ulaznim ranama straga desno bočno i izlaznim otvorom u predjelu lica lijevo, što je dovelo do razaranja moždane mase i od kojih je povreda oštećeni umro. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pored ovakvog utvrđenja Kantonalni sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu prema kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, već da je apelant postupao sa umišljajem. Pri tom je, prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud svoj zaključak da apelant nije postupao u nužnoj odbrani bazirao isključivo na nalazu vještaka medicinske struke. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da je izostala svestrana ocjena odbrane kao i cjelokupnih rezultata provedenih dokaza, te da prvostepeni sud nije dao jasne i određene razloge zašto ne prihvata apelantovu odbranu da je djelovao u nužnoj odbrani. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj K-30/05 od 12. juna 2006. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je za apelanta bio povoljniji od novog krivičnog zakona, i uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U navedenu kaznu Kantonalni sud je apelantu uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine, dok je otac oštećenog/ubijenog sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. U postupku pred Kantonalnim sudom, nakon izvedenih brojnih dokaza koji su detaljno opisani u predmetnoj presudi je, između ostalog, utvrđeno da na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, sačinjenog nakon ekshumacije i pregleda tijela ubijenog, nesporno proizlazi da je ubijenom tjelesna ozljeda nanesena jednim hicem iz pištolja kojim je rukovao apelant. Nadalje, vještak je istakao da lokacija tjelesne ozljede u potpunosti isključuje mogućnost da je ta ozljeda nastala u trenutku dok su apelant i ubijeni stajali licem okrenuti jedan prema drugom, kako je to apelant iznosio u svojoj odbrani, već je apelant ozljedu ubijenom nanio stojeći mu iza leđa, budući da se ulazna rana od metka nalazila sa stražnje, desne bočne strane glave, a izlazna na lijevoj strani lica, što isključuje i mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da ovakav nalaz nakon učinjene rekonstrukcije događaja i pregleda tijela ubijenog u potpunosti isključuje iskaze svjedoka Josipa Stojaka, Gorana Vidovića i Mirsada Mlaće. Pored toga, a imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova odbrana bila usmjerena isključivo na izbjegavanje krivične odgovornosti, a iskazi navedenih svjedoka su dati sa namjerom da pruže pomoć apelantu i sa ciljem da se potvrdi njegova tvrdnja da je postupao u nužnoj odbrani. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da iskazi pojedinih svjedoka, dati na glavnom pretresu, znatno odstupaju od onih koje su ti svjedoci dali u toku istrage, te da su se s tim u vezi svjedoci pravdali protekom dugog vremenskog perioda od faze istrage pa do glavnog pretresa. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je članom 9. stav 2. tada važećeg Krivičnog zakona propisano da je nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da bi učinitelj od sebe ili drugog odbio istovremeni neskrivljeni protupravni napad. Imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant smrtonosnu ozljedu ubijenom zadao jednim metkom stojeći mu iza leđa, te da se takav položaj ubijenog ne može ni u kojem slučaju ocijeniti kao napadački, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije postupao u nužnoj odbrani. Nadalje, rješavajući pitanje vinosti kod apelanta Kantonalni sud je zaključio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem na šta neposredno ukazuje lokacija i način nanesene ozljede. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je fotodokumentacija sačinjena prilikom izvršene rekonstrukcije događaja, a sa ciljem da se provjere iskazi apelanta i svjedoka Josipa Stojaka o položaju apelanta i ubijenog prilikom izvršenja djela, potvrdila da apelant iz položaja u kojem se kako je tvrdio nalazio, nije mogao zadati predmetnu ozljedu ubijenom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je proglasio apelanta krivim za krivično djelo ubistva i uz primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne izrekao mu navedenu kaznu zatvora.
9. Protiv navedene presude i apelant i Kantonalno tužilaštvo su izjavili žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu Kantonalnog tužilaštva uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da Kantonalni sud nije izvršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa članom 342. stav 2. Zakona o krivičnom postupku jer je iskaze svjedoka cijenio selektivno koristeći samo dijelove sadržaja njihovih iskaza i da je čak propustio navesti u presudi dijelove iskaza svjedoka koji potvrđuju apelantovu tvrdnju da je postupao u nužnoj odbrani, te da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Ovo stoga jer je Kantonalni sud «o svim provedenim dokazima u obrazloženju osporene presude potpuno i određeno naveo kojim dijelovima iskaza pojedinih svjedoka su potvrđeni određeni navodi iz odbrane apelanta ali i razlike koje su u pogledu određenih okolnosti postojale u iskazima saslušanih svjedoka međusobno i u odnosu na iskaz optuženog, te da ih je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima.» Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud na taj način dao potpune i određene razloge zašto je pojedine dokaze prihvatio a pojedine nije. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da iz svega proizlazi da je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je osnovan žalbeni navod Kantonalnog tužilaštva koji je vezan za utvrđenje Kantonalnog suda kada je kao olakšavajuću okolnost apelantu uzeo činjenicu da se događaj desio u vrijeme rata kada je «smrt bila svakodnevna (...)» pa je, uzimajući u obzir ostale utvrđene olakšavajuće okolnosti kao opravdane, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci umjesto ranije izrečene kazne od tri godine i šest mjeseci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u dužini trajanja postupka koji je protiv njega vođen više od 12 godina i da je prva procesna radnja poduzeta tek nakon devet godina od događaja. Apelant povredu navedenog prava vidi i u činjenici da sudovi nisu u presudama naveli objašnjenje i obrazloženje iz kojih razloga je apelant namjeravao lišiti života ubijenog. Apelant smatra da su sudovi ovako postupili zbog toga što zaduženi tužilac u momentu optuženja nije imao dokaza da je apelant postupao iz osvete zbog toga što mu je dan prije ubijeni lišio života brata, a što bi impliciralo i drugačiju pravnu kvalifikaciju ovog djela kao ubistvo iz bezobzirne osvete. Osim toga, apelant smatra da su sudovi u potpunosti zanemarili pretpostavku nevinosti budući da niti jedna od osporenih presuda nema zadovoljavajuće obrazloženje o razlozima izvršenja ovog djela, kao i da nisu bile stvorene pretpostavke za pripremu i iznošenje argumenata i dokaza odbrane. Nadalje, apelant smatra da je istraga u njegovom predmetu nedopustivo loše i nemarno vođena jer niti jedan od relevantnih dokaza koji bi bili odlučni u sudskom postupku nije pribavljen ni objezbijeđen - nije izvršena obdukcija ubijenog odmah nakon što je preminuo niti su utvrđene povrede koje je zadobio, nije izvršen test parafinske rukavice, niti je izvršeno balističko vještačenje oružja kojim je ubistvo izvršeno. Apelant, također, smatra da ekshumacija leša koja je izvršena 12 godina nakon događaja nije mogla otkloniti sve dileme oko smrti ubijenog. S tim u vezi, apelant smatra da su osporene presude nezadovoljavajuće jer ne sadrže ni obrazloženja o ovim pitanjima.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim budući da su sudovi predmetne presude donijeli na osnovu svestrane ocjene brojnih dokaza, te da je apelant u prvostepenom postupku imao priliku da koristi svoje pravo na odbranu i da predlaže i izvodi dokaze.
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra neosnovanim apelantove navode o nerazumnoj dužini trajanja postupka imajući pri tom u vidu apelantov navod da je prva procesna radnja u ovom postupku poduzeta tek 2003. godine, što nije tačno jer je postupak započeo već 1994. godine kada je održan i glavni pretres na kojem je apelant iznio svoju odbranu, a ispitan je i svjedok Josip Stojak. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i da su osporene presude donesene nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:
«Član 3.
Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 9.
1) Okrivljeni ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere iz reda advokata.
2) Ako okrivljeni ili osoba iz člana 63. stav 3. ovog zakona, u slučaju obavezne odbrane ne uzme branioca, sud će radi osiguranja odbrane postaviti okrivljenom branioca po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
3) Okrivljenom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 12.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.
Član 234. stav 1.
1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.(...)
Član 247.
1) Pregled i obdukcija leša preduzet će se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja ili je očigledno da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan odredit će se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije.
2) Pri obdukciji leša preduzet će se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebno će se opisati podaci o vanjskim i unutarnjim tjelesnim osobinama leša. Član 249.
1) U svom mišljenju vještaci će naročito navesti koji je neposredni uzrok smrti, šta je taj uzrok izazvalo i kad je smrt nastupila.
2) Ako je na lešu nađena kakva povreda, utvrdit će se je li tu povredu nanio ko drugi, i ako jest, onda čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i je li ona prouzrokovala smrt. (...)
3) U slučaju iz stava 2. ovog člana ima se naročito utvrditi je li smrt prouzročena samom vrstom i općom prirodom povrede ili zbog ličnog svojstva ili naročitog stanja organizma povrijeđenog ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojima je povreda izvršena. Član 342. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.»
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2007. godine a apelacija je podnesena 29. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da je postupak u njegovom predmetu trajao neopravdano dugo.
I. Pravo na pravično suđenje – razuman rok
20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
a) Relevantni principi
22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut 26. marta 1993. godine podizanjem optužnice protiv apelanta. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od 12 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 14 godina i devet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
26. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja krivične odgovornosti apelanta za počinjeno krivično djelo ubistva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku trebalo izvršiti rekonstrukciju događaja kao i ekshumaciju leša ubijenog, pa s tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
27. Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), prvi pretres održao 15. maja 2003. godine, to jeste nakon 10 godina od podizanja optužnice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvi pretres u ovom predmetu održan 15. aprila 1994. godine pred Okružnim vojnim sudom u Travniku-sjedište Vitez i da je na tom pretresu apelant iznio svoju odbranu kao i da je tada saslušan svjedok Josip Stojak. Nakon toga pretres je odložen jer je bilo potrebno iz Travnika pribaviti medicinsku dokumentaciju vezanu za ozljede ubijenog. Budući da nije bilo moguće pribaviti predmetnu dokumentaciju, a iz razloga nemogućnosti komunikacije organa sa prostora pod kontrolom HVO-a i prostora pod kontrolom Armije BiH, postupak je prekinut do okončanja ratnih sukoba odnosno dok se ne steknu uvjeti za pribavljanje potrebne dokumentacije. Nakon završetaka ratnih sukoba utvrđeno je da predmetna dokumentacija nedostaje i da je potrebno izvršiti rekonstrukciju događaja i ekshumaciju leša ubijenog, što je u učinjeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u toku vođenja postupka došlo i do ukidanja vojnih sudova, te da je predmet proslijeđen prvo 1998. godine Općinskom sudu u Travniku koji je nastavio voditi postupak sve do 2001. godine, kada je ponovno došlo do promjene nadležnosti sudova pa je predmet proslijeđen Kantonalnom sudu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, a zatim i 2002. i 2003. godine jer je apelant mijenjao adrese ali nije prijavio njihovu promjenu. Ustavni sud primjećuje da su, nakon što je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-294/05 od 6. oktobra 2005. godine ukinuo prvobitnu prvostepenu Presudu Kantonalnog suda broj K-38/01 od 7. januara 2005. godine, i ponovljeni prvostepeni postupak i žalbeni postupak okončani u roku od dvije godine.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se postojanje velikog broja objektivnih okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju konkretni postupak (ratno stanje, promjena nadležnosti, potreba za vršenjem rekonstrukcije događaja i ekshumacije leša), ne mogu staviti na teret nadležnim sudovima i time ih učiniti odgovornim za dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili aktivni i da je u toku postupka održano više od 10 ročišta. Pri tom Ustavni sud primjećuje da je i sam apelant promjenom adresa i neprijavljivanjem novih adresa bio nedostupan sudskim organima u toku 1996. i 1997. godine, kao i 2002. i 2003. godine, znatno doprinio dužini trajanja postupka.
29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 23. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 14 godina i devet mjeseci, apelantov doprinos dužini trajanja postupka kao i objektivne okolnosti koje su sprečavale sudove da okončaju postupak, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
30. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što osporene presude nisu dovoljno obrazložene i ne sadrže odlučne činjenice o razlozima zbog kojih je ubistvo učinjeno, da sudovi nisu stvorili pretpostavke za primjenu principa nevinosti i pripreme i iznošenja argumenata i dokaza odbrane već da su sudovi vjerovali isključivo nalazu vještaka medicinske struke, pri tome odbijajući izjave svjedoka. Apelant također smatra da je istraga u ovom predmetu vođena loše i nemarno.
31. U vezi sa navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05).
33. Razmatrajući apelantove navode u vezi sa prihvatanjem odnosno neprihvatanjem dokaza i u vezi s tim neprovođenjem principa nevinosti i onemogućavanjem odbrani iznošenja dokaza, Ustavni sud primjećuje da su sudovi, prema citiranim odredbama čl. 234. stav 1, 247, 249. i 342. stav 2. ZKP FBiH izvršili rekonstrukciju događaja i ekshumaciju i pregled tijela ubijenog te da su, s tim u vezi, detaljno analizirali nalaz vještaka medicinske struke i izvršenu rekonstrukciju događaja koja je u potpunosti potvrdila nalaz vještaka medicinske struke. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudovi zaključili da su navedeni, objektivni dokazi u suprotnosti sa izjavama svjedoka, te da su i same izjave pojedinih svjedoka koje su date na glavnom pretresu u suprotnosti sa izjavama tih svjedoka koje su date u toku istrage. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su nadležni sudovi na osnovu navedenih dokaza utvrdili da je apelant djelo izveo sa direktnim umišljajem i da je isključena mogućnost da je apelant postupao u nužnoj odbrani, kako su apelant i navedeni svjedoci tvrdili. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova u pogledu ovih pitanja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi i u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno niti da je postupak vođen na apelantovu štetu. Ustavni sud primjećuje da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku na dvije instance i da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca. Apelantu je, također, bilo omogućeno da predlaže i izvodi dokaze kako bi dokazao svoje tvrdnje u vezi sa vrstom krivičnog djela i u vezi sa načinom i motivom izvršenja. Osim toga, apelant je imao mogućnost da izjavljuje prigovore - između ostalog i na način vođenja istrage kao i da koristi pravne lijekove. Ovo naročito ako se ima u vidu da je prvostepeni sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, kako je već rečeno, izveo mnogobrojne dokaze koji su išli i u prilog i protiv apelanta i koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prilikom donošenja osporene odluke i pri tom dao jasne razloge zašto su određeni dokazi prihvaćeni a drugi nisu. Ova činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti.
34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su svi apelantovi navodi iz apelacije identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te da su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
35. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta trajao više od 14 godina u slučaju kada zbog brojnih objektivnih okolnosti sudovi nisu bili u mogućnosti postupak okončati u kraćem roku i u slučaju kada je apelant jedno vrijeme bio nedostupan sudskim organima. Također nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi izveli brojne dokaze i svoje odluke detaljno i nedvosmisleno obrazložili i kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je postupak vođen na štetu apelanta.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović