Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/07 (N. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2004/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2004/07, rješavajući apelaciju Neđe Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Bukvića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000096 od 19. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđo Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Maja Škoro i Nermin Dizdar, advokati iz Mostara, podnio je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000096 od 19. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra 2006. godine.
2. Vojno tužilaštvo Mostar je optužnicom broj 24/92 od 24. marta 1993. godine, apelantu stavilo na teret izvršenje krivičnog djela ubistva iz neprijateljskih pobuda prema Republici Bosni i Hercegovini iz člana 122. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Presudom Višeg suda Mostar broj K-965/94 od 22. decembra 1994. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog krivičnog djela pokušaj ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. preuzetog Krivičnog Zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» br. 2/92. 8/92, 10/92, 16/92, 21/92 i 28/94; u daljnjem tekstu: KZ RBiH) u vezi sa članom 19. KZ SFRJ.
3. Nakon što je usvojen zahtjev apelanta za ponavljanje postupka, za osnov ponovljenog postupka uzeta je ranija optužnica Vojnog tužilaštva Mostar koju je Kantonalno tužilaštvo Mostar prihvatilo kao svoju pod poslovnim brojem KT-415/06. Nakon što su izvedeni dokazi Kantonalni tužilac je usaglasio podnesenu optužnicu u skladu sa izvedenim dokazima na način da je jasnije i preciznije opisao krivično djelo ne mijenjajući radnju izvršenja djela na štetu apelanta. Kantonalni tužilac je izmijenio i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela označavajući ga kao ubistvo iz člana 36. stav
1. KZ RBiH i ubistvo u pokušaju iz člana 36. stav 1. KZ RBiH u vezi s članom 19. KZ SFRJ.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000096 od 19. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je kao saizvršilac na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZ RBiH, u vezi sa članom 19. KZ SFRJ pa ga je sud na osnovu navedene zakonske odredbe i primjenom člana 42. stav 2. tčk. 1. i 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
5. Kantonalni sud je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka, rekonstrukcijom lica mjesta, čitanjem zapisnika o rekonstrukciji lica mjesta od 10. marta 2005. godine, uvidom u skicu lica mjesta, fotografije i karte lica mjesta) utvrdio da je apelant neutvrđenog dana, u vremenskom razdoblju od 12. juna do 16. juna 1992. godine u selu Vranjevići, zaselak Svačići kod Mostara, pucao u vozilo marke „Renault 4“ u kojemu su se nalazili I.P., M.S. i N.P. u namjeri da ih liši života kojom prilikom je u desnu ruku ranio vozača automobila I.P. a nakon što su sva tri putnika pokušali izaći iz automobila apelant je zajedno s drugim pripadnicima Srpskih vojnih snaga otvorio rafalnu paljbu iz automatske puške kojom prilikom je M.S. pogođen sa više metaka u predjelu prsa, zadobivši pri tome tjelesne povrede od kojih je na licu mjesta preminuo. Dakle, Kantonalni sud je, na temelju onih dokaza koje je prihvatio kao istinite i vjerodostojne, zaključio da su se u radnji apelanta i ostalih nepoznatih pripadnika Srpskih vojnih snaga opisanih u činjeničnom opisu presude i dokazanih van razumne sumnje, stekla sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koja su preciziranom optužnicom apelantu stavljena na teret, pa je apelanta oglasio krivim za navedena krivična djela.
6. Kantonalni sud je zaključio da su apelant i ostali koji su pucali bili svjesni okolnosti događaja, jer je njihova svijest obuhvaćala svijest o stvarnim okolnostima krivičnog djela, svijest o posljedici i uzročnoj vezi njihove radnje i posljedice. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke naveo da su apelant i ostali bili svjesni da pucaju iz pušaka sa municijom većeg kalibra u vozilo i prostor oko njega, te svjesni ubojitosti tog oružja i da su odlučili da to djelo izvrše i da ostvare tu odluku. Navedeno upućuje na činjenicu da je apelant kao saizvršilac manifestirao volju i svijest da liši života lica koja su se nalazila u vozilu, da je bio svjestan onoga što radi i da je djelo počinio sa direktnim umišljajem. Sud je istakao da se visina utvrđene kazne temelji na pravilnom sagledavanju svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje su se stekle kod apelanta a kazna je adekvatna kako ličnosti apelanta kao saizvršioca navedenog krivičnog djela tako i težini samog djela, stepenu krivične odgovornosti i jačini ugrožavanja i povredi zaštićenog dobra.
7. U obrazloženju presude a vezano za žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koji se odnose na vođenje zapisnika o glavnom pretresu, Vrhovni sud je istakao, da za glavni pretres u interesu utvrđivanja istine treba pribaviti sve dokaze koji mogu biti od značaja za utvrđivanje odličnih činjenica iz čega proizlazi ovlaštenje za sud i predsjednika vijeća da i bez prijedloga stranaka i branitelja mogu narediti pribavljanje novih dokaza. Na temelju te ovlasti, istakao je sud, predsjednik vijeća je pozvao M.P. i V.P. na glavni pretres u svojstvu svjedoka. Iako iz spisa nije vidljivo da li su o tome stranke i branitelj bili obaviješteni činjenica je da na glavnom pretresu od strane apelanta i njegovih branitelja nije bilo nikakvih prigovora u tom pravcu zbog čega su prigovori u tom pravcu neosnovani.
8. U odnosu na žalbeni prigovor apelanta da nadležni tužitelj nije mogao na zadnjem glavnom pretresu mijenjati činjenični opis i pravnu kvalifikaciju, Vrhovni sud je podsjetio na odredbu člana 332. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98 i 23/99, u daljnjem tekstu: ZKP) a koja se odnosi na izmjenu i proširenje optužbe. Budući da se činjenično stanje izneseno u optužnici može izmijeniti na glavnom pretresu, zakon dozvoljava izmjenu optužnice uslijed izmjene činjeničnog stanja na temelju izvedenih dokaza. Razlozi za ovakvu mogućnost sadržani su u činjenici da je sud vezan za činjenični osnovicu optužbe u pogledu osobe koja je optužena i djela koje je dato u optužnici. Kod izmijenjene optužnice, istakao je dalje sud, radi se o istovjetnom prošlom događaju pa se u izmijenjenoj optužnici moraju slijediti osnovni elementi tog događaja a sud ne može da odbije izmjenu optužnice jer je to pravo ovlaštenog tužitelja. Tužitelj mogućnost izmjene optužnice ima tokom cijelog glavnog pretresa. Ovi zaključci odnose se i na izmijenjeno, odnosno precizirano vrijeme izvršenja krivičnog djela (neutvrđenog dana u vremenskom periodu od 12. juna do 16. juna 1992. godine) pa budući da je tužitelj u konkretnom postupku postupao u skladu sa zakonom, Vrhovni sud je zaključio da nije učinjena povreda krivičnog postupka.
9. Vrhovni sud je preispitujući osporenu presudu u pravcu žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, istakao da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju iskaza svjedoka I.P., N.P., V.P. i M.P. te rekonstrukcije lica mjesta, čitanja zapisnika o rekonstrukciji lica mjesta od 10. marta 2005. godine, uvida u skicu lica mjesta, fotografije i kartu lica mjesta utvrdio okolnosti i izveo činjenične zaključke da je apelant počinio krivično djelo za koje ga se tereti. Sud je naveo da je Kantonalni sud u prilog svojih zaključaka dao jasne i uvjerljive razloge zašto prihvata naprijed navedene razloge, zašto prihvata navedene dokaze, posebno naglašavajući činjenicu kako su svjedoci I.P. i N.P. neposredni očevici kritičnog događaja i da su tokom cijelog postupka bili izričiti da je apelant osoba koja je kritičnog dana istrčala pred vozilo, da su apelanta odmah prepoznali jer su ga poznavali od ranije ne ostavljajući nikakvu dvojbu u pogledu toga da je upravo apelant ta osoba. Sud je dalje naveo da je Kantonalni sud dao jednako uvjerljive razloge zašto nije prihvatio iskaze svjedoka D.M., B.K., Č.V., Z.J., N.Č., R.B. i R.K. čiji su se iskazi svodili na potvrđivanje apelantovog alibija. Vrhovni sud je zaključio da su svi dokazi savjesni ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u njihovoj povezanosti te da su prihvatljivi kako s aspekta načela slobodne ocjene dokaza iz člana 14. ZKP-a tako i sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. U odnosu na žalbeni prigovor da je optužnicu trebalo odbiti i postupak obustaviti te pozivanje apelanta na član VI aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i na rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj KV-115/99 od 13. decembra 19999 godine, Vrhovni sud je ukazao da se radi o rješenju koje je ukinuto i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Navedeno rješenje, istakao je sud, se pozivalo na Zakon o amnestiji («Službeni list RBiH» broj 6/96) koji je stavljen van snage odnosno zamijenjen novim Zakonom o amnestiji («Službene novine Federacije BiH» broj 48/99) čije odredbe nisu primjenjive na apelanta i krivično djelo za koje je oglašen krivim. Pozivanje na navedeno nepravosnažno, odnosno ukinuto rješenje u prilog žalbenog osnova povrede krivičnog zakona, potpuno je neosnovano pa je Vrhovni sud zaključio da krivični zakon na štetu apelanta nije povrijeđen. Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni Vrhovni sud je zaključio da izrečena kazna zatvora od sedam godina nije prestroga a niti preblaga te da će se navedenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja.
11. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava budući da sudovi nisu dali nikakve razloge u odnosu na odlučne činjenice. Apelant je istakao da je nezadovoljan drugostepenom presudom jer se Vrhovni sud nije osvrnuo na njegove žalbene navode vezane za utvrđeno činjenično stanje i provedene dokaze osim što je citirao prvostepenu presudu i dao zaključke o njenoj pravilnosti. Apelant smatra da su navodi prvostepenog suda o njegovom povratku u selo Vranjevići «nepoznatog dana i sa nepoznatim licima» suštinski u dokazivanju krivice pa je drugostepeni sud, a obzirom na navode iz žalbe u tom pravcu, morao dati valjano obrazloženje jer je na tako proizvoljno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno i materijalno pravo. Apelant je također naveo da je i u odnosu na ocjenu dokaza drugostepeni sud dao paušalno obrazloženje citirajući prvostepenu presudu i ističući da su I.P. i N.P. «neposredni akteri i očevidci događaja» iako je u žalbi ukazao na nesaglasnost u njihovim iskazima i iskazima ostalih svjedoka optužbe u odnosu na vrijeme i na mjesto na kojem se po njihovom kazivanju događaj odigrao. Apelant je dalje naveo da se drugostepeni sud nije osvrnuo na njegove žalbene navode vezane za identitet optužnice, budući da je Kantonalni tužilac prije završetka glavnog pretresa izmijenio optužnicu kako u činjeničnom dijelu tako i pravnu kvalifikaciju. Apelant je istakao da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, budući da je prvostepeni sud u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu saslušao I.P. i M.P. a da nije zapisnički konstatovao da će se ti svjedoci saslušati. Apelant je na kraju naveo da se u toku postupka pozvao na amnestiju navedenu u Dejtonskom okvirnom sporazumu za mir (član VI aneks 7) ali da drugostepeni sud nije cijenio ovaj njegov žalbeni navod, a da je „očito“ da se navedene odredbe na njega trebaju primijeniti.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava kao i nedovoljno obrazloženje drugostepene presude. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
15. Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, Odluka broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
16. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanta da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su izveli pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 342. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 14. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
17. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi a apelant je imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant u kritičnom periodu počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RBiH i ubistvo u pokušaju iz člana 36. stav 1. KZ RBiH u vezi s članom 19. KZ SFRJ. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje te upravo suprotno navodima apelanta koji se tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (da se presuda zasniva isključivo na iskazu svjedoka I.P. i N. P.) obrazložio da se odluka zasniva i na činjeničnom stanju utvrđenom pomoću ostalih mnogobrojno izvedenih dokaza a tako utvrđeno činjenično stanje u potpunosti objektivizira iskaze svjedoka očevidaca događaja I.P. i N.P. Dakle prvostepeni sud je dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta.
18. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi sa navodima apelanta da u konačnoj odluci nije odgovoreno na sve žalbene navode, i da presuda ne sadrži obrazloženje na žalbene navode vezane za utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni.
19. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Vrhovni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Vrhovni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanta neosnovani, navodeći da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka odnosno ocjene svih provedenih dokaza i da se ne zasniva samo na iskazu svjedoka I.P. i N. P već i iskaza ostalih svjedoka koji na svojevrstan način, svaki sa svoje strane, ukazuju upravo na apelanta kao saizvršioca predmetnog krivičnog djela. Po ocjeni tog suda prvostepeni sud je iznio jasne i uvjerljive razloge zašto prihvata određene dokaze pri tome posebno naglašavajući kako su svjedoci I.P. i N.P. neposredni akteri i očevici kritičnog događaja, da su tokom cijelog postupka bili izričiti u tome da je apelant osoba koja je istrčala na put pred vozilo i da je upravo on potrčao za vozilom i zapucao i da su bili određeni u tvrdnji da su ga prepoznali i da su ga poznavali od ranije. Taj sud je prihvatio i razloge prvostepenog suda kao vjerodostojne i uvjerljive a koji se odnose na neuvažavanje iskaza određenih svjedoka čiji iskazi su se svodili na potvrđivanje alibija apelanta da je u vrijeme inkriminisanog događaja bio na drugom mjestu.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović