Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1627/07 (L. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1627/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1627/07, rješavajući apelaciju Ljutve Hajrovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljutve Hajrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj:009-0-
Kžk-06-000005 od 21. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljutvo Hajrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Daut Bibić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 7. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj:009-0-Kžk-06-000005 od 21. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: K-698/02-B od 19. svibnja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K – 698/02-B od 19. svibnja 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je, u vrijeme i način naveden u izreci presude, u namjeri da kao vlasnik i direktor pravne osobe «Dalas BH» (u daljenjem tekstu: pravna osoba) izbjegne plaćanje poreznih obveza, prikazao lažne podatke o zakonito stečenim prihodima, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava je veći od 5.000,00 KM, čime je počinio kazneno djelo porezne utaje iz članka 272. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02 broj 98/00, u daljenjem tekstu: KZ F BiH). Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Istovremeno, Općinski sud apelantu je izrekao i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM koju je apelant obvezan platiti u roku od dva mjeseca od pravosnažnosti presude, s tim da ukoliko se novčana kazna ne može prinudno naplatiti sud će je izvršiti, tako što će za svaki započeti 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Nadalje je odredio da se od apelanta oduzme imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 172.452,84 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od 2 mjeseca od pravosnažnosti presude, te da će se ukoliko se opozove uvjetna osuda, u kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 20 rujna 2001. godine do 19. listopada 2001. godine i od 6. studenog 2001. godine do 25. prosinca 2001. godine. Apelant je oslobođen od optužbe za kazneno djelo ovjere neistinitog sadržaja iz članka 353. stavak 1. KZ F BiH. Apelant je obvezan na troškove postupka u iznosu od 390,00 KM kao i paušal u iznosu od 100,00 KM.
3. Iz obrazloženja presude slijedi da je Općinski sud na temelju ocjene izvedenih dokaza optužbe (saslušanje svjedoka, vještaka, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentacije, analitičke kartice zaduženja pravne osobe, analitičke kartice obračunatog uplaćenog poreza na promet, otpremnica, priznanica, računa) i obrane (saslušanje vještaka obrane, uvid u radnu knjižicu na ime Senada Kladničanina, rješenje Kantonalnog suda) pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi zaključio da je apelant počinio kazneno djelo porezne utaje iz članka 272. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ F BiH. Obrazlažući navedeni zaključak, Općinski sud je naveo da prvenstveno iz iskaza svjedoka (uglavnom djelatnika pravne osobe) proizilazi detaljan opis načina na na koji je prodavana roba – namještaj, opis načina umanjenjenja stvarne realizacije od prodaje robe, te opis načina polaganja dnevnih pazara. Zatim je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizilazi da je u pravnoj osobi postojala dokumentacija na temelju koje je zaključeno da prihod u iznosu od 718.553,50 KM nije evidentiran u poslovnim knjigama, te da samim tim na taj prihod nije uplaćen porez na promet u iznosu od 172.452,84 KM, što je utvrđeno na temelju vještačenja ulaza robe, uvidom u priznanice o položenim pazarima kao i uvidom u račune i otpremnice. Nadalje, da iz nalaza vještaka proizilazi da je na ono što je knjiženo uredno uplaćen porez na promet, ali da je razliku između prikazanog knjigovodstvenog stanja i dijela prihoda koji nije prikazan, vještak utvrdio na temelju završnih obračuna i bruto bilansa. S tim u svezi Općinski sud je zaključio da je apelant kao vlasnik i direktor pravne osobe počinio kazneno djelo porezne utaje jer nije prikazao ukupan zakonito stečen prihod ostvaren od prodaje robe i da na taj prihod nije platio porez. Općinski sud je naveo da nalaz i mišljenje vještaka obrane nije mogao privatititi iz razloga što se nalaz odnosio samo na uredno vođeno, odnosno prikazano stanje u poslovnim knjigama, međutim da taj nalaz nije obuhvatio ono što nije evidentirano u poslovnim knjigama, dakle prihod koji nije prikazan, a što se moglo utvrditi na temelju financijaske dokumentacije koju su vještaci imali na raspolaganju. S tim u svezi Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje obrane suprotan iskazima saslušanih svjedoka, kao i materijalnim dokazima. Obrazlažući odluku u pogledu optužbe za kazneno djelo ovjere neistinitog sadržaja (pribavljanje lažne potvrde o ranijem stalnom mjestu boravka), Općinski je naveo da optužba nije dokazala da je apelant počinio ovo kazneno djelo.
4. Presudom broj:009-0-Kžk-06-000005 od 21. prosinca 2006. godine, Kantonalni sud je ukinuo presudu Općinskog suda i apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 10.000, 00 KM i istovremeno odredio da se kazna neće izvršititi niti naplatiti ako optuženi u roku od 1 (jedne godine) ne učini novo kazneno djelo. Nadalje, Kantonalni sud je odredio da se od apelanta oduzme imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 172.452,84 KM, te da će se ukoliko se opozove uvjetna osuda u kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 20 rujna 2001. godine do 19. listopada 2001. godine i od 6. studenog 2001. godine do 25. prosinca 2001.godine. Kantonalni sud je obvezao apelanta na naknadu troškova postupka u vidu paušala iznos od 100,00 KM.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su se na prvostupanjsku presudu žalili apelant, Sabahudin Hajrović i kantonalni tužitelj u odnosu na oslobađajući dio presude. Presudom broj:KŽ-356/05 od 13. rujna 2006. godine, Kantonalni sud je odbio žalbu kantonalnog tužitelja i Sabahudina Hajrovića, a žalbu apelanta uvažio i ukinio prvostupanjsku presudu i odredio održavanje pretresa.
6. Kantonalni sud je naveo da je na glavnom pretresu tužitelj pročitao preciziranu optužnicu, da su pročitani iskaze svjedoka i vještaka, nalazi i mišljenja vještaka optužbe i obrane, te da je predočena financijska dokumentacija. Kantonalni sud je naveo da je nakon analize i ocjene dokaza obrane i optužbe zaključio da je apelant naredio svojim djelatnicima na koji način će vršiti prodaju namještaja i prikazivati prihod, kako bi izbjegao plaćanje poreza na promet, odnosno da kao vlasnik i direktor pravne osobe, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza, nije prijavio prihod u iznosu od 718.553,50 KM na koji prihod je izbjegao plaćanje poreza na promet u iznosu od 172.452,84 KM. Obrazlažući visinu kazne koju je izrekao, Kantonalni sud je naveo da su postojale olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, te da će se u konkretnom slučaju samo upozorenjem ostvariti svrha kažnjavanja.
7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi isključivo prihvatili dokaze optužbe, da su potpuno negirali dokaze obrane, da su povjerovali iskazima bračnog para Alibašić koji su radili kod apelanta i koji su prikrili knjigovodstvenu dokumentaciju. Nadalje, da su oni nakon što im je utvrđena povreda radne obveze prestali raditi u pravnoj osobi u kojoj je vlasnik i direktor apelant. Apelant dalje navodi da su sudovi prihvatli nalaz vještake optužbe koji je sačinjen «nestručno», a da nalaz vještaka obrane nisu prihvatli, iako je obuhvatio kompletnu financijsku dokumentaciju i da je taj nalaz potvrdio da u pravnoj osobi nije vođeno paralelno knjigovodstvo, a što je uvjet za ovo kazneno djelo. Apelant je istakao da je navadenim postupanjem sudova drastično ugrožena njegova imovina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljena kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, došlo zbog toga što su sudovi prihvatili iskaze svjedoka koje je predložila optužba, te prihvatili, «nestručni» nalaz vještaka optužbe u odnosu na stručni nalaz koji je dala obrana i da je na taj način donesena odluka na štetu apelanta.
11. U svezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli dokaze koje je predlagala optužba i obrana (saslušanje svjedoka, vještaka, nalaze i mišljenja vještaka optužbe i obrane, materijalne dokaze), koji su izvedeni u prisutnosti apelanta i njegovog branitelja, te da je apelant imao priliku izjasniti se na sve dokaze optužbe i osporiti ih osobno i putem branitelja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, u dva navrata, i pred Općinskim i pred Kantonalnim sudom, a koji su nakon analize cijenili sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te nesporno utvrdili da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
12. Ustavni sud nalazi da nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je proizvoljnim postupanjem sudova i proizvoljnim načinom vođenja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, osim što je apelant nezadovoljan presudom S tim u svezi Ustavni podsjeća da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
13. Nadalje, apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština navoda o kršenju ovog apelantovog prava svodi se na postupanje sudova koji su u kaznenom postupku donijeli odluke na njegovu štetu. Ustavni sud je dao obrazloženje u svezi sa ovim navodima apelanta u prethodnim točkama u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, zbog čega smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na imovinu. Stoga budući da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović