Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2150/07 (S. J.)

Odluka donesena 17. 09. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2150/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2150/07, rješavajući apelaciju Slobodana Jakovljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Jakovljevića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/24 II od 12. jula 2007. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/24 od 14. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Skelana, kojeg zastupa Slavko Ašćerić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KR-05/24 II od 12. jula 2007. godine, i rješenja Suda BiH, broj X-KR-05/24 od 14. juna 2007. godine. Apelant je, istovremeno, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio da se optuženi pusti odmah na slobodu i mjera pritvora zamijeni drugom alternativnom blažom mjerom od strane sudskog vijeća».

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2150/07 od 13. septembra 2007. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/24 od 14. juna 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem tog suda, broj X-KR-05/24 II od 12. jula 2007. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta kao optuženog i ostalih, zbog krivičnog djela Genocida iz člana 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06, u daljnjem tekstu: KZ BiH), u postupku odlučivanja o prijedlogu Tužiteljstva BiH za produženje pritvora apelantu i drugim optuženim, produžena je mjera pritvora iz razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. U istom rješenju je navedeno da će se kontrola opravdanosti mjere pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, te da žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 13. juna 2007. godine, tokom glavnog pretresa u konkretnom predmetu, Tužiteljstvo BiH podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i svim optuženim na osnovu člana 2. stav 1. tačka d) Zakona o izmjenama i dopunama ZKP BiH. Vijeće Suda BiH je ocijenilo da je potvrđivanjem optužnice utvrđeno nesporno postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela navedena u optužnici, te da je u toku glavni pretres protiv apelanta, čime je ispunjen prvi uslov za određivanje, odnosno produženje pritvora iz člana 132. ZKP-a BiH. U odnosu na posebne pritvorske razloge propisane članom 132. stav 1. tačka b) i d) ZKP-a BiH, Vijeće je zaključilo da je prijedlog Tužiteljstva BiH osnovan i da i dalje postoje posebni razlozi za produženje pritvora. Vijeće je istaklo da postoji opravdana opasnost od utjecaja na svjedoke i saučesnike i da rizik na svjedoke nije umanjen. Navedena je činjenica da su neki od svjedoka već isticali kako su doživjeli određene nelagodnosti zbog davanja iskaza. Konkretan primjer u tom smislu naveden je svjedok S3.

5. Također, Vijeće Suda BiH je zaključilo da bi apelant i ostali optuženi puštanjem na slobodu, mogli doći u kontakt sa saizvršiocima i pomogačima, koji su još uvijek nedostupni organima gonjenja. U prilog ovom zaključku Sud je naveo činjenicu da je pravosnažnim rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/180 od 7. marta 2006. godine određen pritvor protiv još sedam osumnjičenih protiv kojih Tužiteljstvo BiH vodi istragu za isto krivično djelo, a koji su trenutno nedostupni organima gonjenja BiH.

6. U odnosu na pitanje zakonskog razloga za pritvor prema članu 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, Vijeće je ocijenilo da je zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru neophodno u ovom trenutku. Vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o veoma teškom krivičnom djelu, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina, a čije je izvršenje prema potvrđenoj optužnici, prouzrokovalo izuzetno teške posljedice koje se ogledaju u velikom broju ubijenih (preko 1000 lica). Također, i pored navedenih posljedica, sam način izvršenja krivičnog djela koji se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret, i postojanje većeg broja oštećenih lica, od kojih su mnogi povratnici u kraj gdje živi apelant, Vijeće je zaključilo da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih optuženih ugrozilo sigurnost i mir građana. Također je naglašeno da ne može biti zanemarena činjenica da su optuženi u vrijeme izvršenja djela bili pripadnici policije, te da su neki od njih ostali u policiji sve do momenta hapšenja. Zbog ove činjenice, Vijeće je zaključilo da bi puštanje apelanta i ostalih optuženih na slobodu moglo razumno u ovom momentu izazvati osjećaj nesigurnosti i uznemirenja građana, ocijenivši da je pritvor neophodan i po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BIH

7. Odlučujući o žalbi apelanta Vijeće Apelacionog odjela Suda BiH je rješenjem broj X-KR- 05/24 od 12. jula 2007. godine, odbilo kao neosnovanu žalbu. Sud je u odnosu na žalbene navode zaključio da je prvostepeno vijeće odlučujući o produženju pritvora pravilno ocijenilo postojeće činjenice i okolnosti tj. da je dalo jasne i konkretne razloge koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo navedeno u optužnici, posebno imajući u vidu da je optužnica potvrđena 19. decembra 2005. godine. Sud je zaključio da postoji osnovana sumnja kao opći i osnovni uvjet iz člana 132. ZKP BIH za određivanje odnosno produženje pritvora, ističući da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa.

8. Nadalje je navedeno da je zaključak prvostepenog vijeća ispravan i u pogledu posebnih pritvorskih razloga. Apelaciono vijeće je ocijenilo da i dalje postoji opravdana bojazan da će apelant i ostali optuženi, u slučaju puštanja na slobodu, utjecati na svjedoke ili saučesnike, budući da je, prema navodima optužnice, u izvršenju inkriminiranog djela na području Općine Srebrenica, učestvovao veliki broj osoba iz različitih vojnih i policijskih formacija, te da nije isključeno da postoji veliki broj saizvršilaca koji su nedostupni organima gonjenja BiH. U prilog navedenom ponovo je istaknuta činjenica da je Sud BiH rješenjem broj X-KRN-06/180 od 7. marta 2006. godine odredio pritvor protiv još sedam osumnjičenih koji su još uvijek na slobodi, a protiv kojih se vodi istraga od strane Tužiteljstva BiH za isto krivično djelo. Ocijenjeno je da je prvostepeno vijeće ispravno zaključilo da bi apelant i ostali optuženi u slučaju puštanja na slobodu mogli stupiti u kontakt sa navedenim licima, te zajednički uništiti dokazni materijal za kojim se još uvijek traga, i ometati tok ovog krivičnog postupka. Apelaciono vijeće je ocijenilo da činjenica što osumnjičeni nisu dostupni organima gonjenja BiH, ne upućuje na zaključak odbrane da, samim tim, isti ne mogu biti dostupni ni optuženim u postupku pred ovim sudom. Iz tog razloga žalbeni prigovori kojima je osporavano postojanje pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH ocijenjeni su neosnovanim i kao takvi su odbijeni.

9. Apelaciono vijeće je navelo, da se u predmetnom postupku radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili dugotrajni zatvor, čime je ispunjen opći, objektivni uslov za pritvor prema članu 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, koji se ogleda kroz zaprijećenu kaznu. U odnosu na način izvršenja krivičnog djela-prisilno premještanje žena i djece iz enklave Srebrenica, zarobljavanje i strijeljanje muškaraca bošnjačke nacionalnosti i veoma teških posljedica koje su nastupile-smrt preko 1000 ljudi i trajne posljedice preživjelih na njihov tjelesni i psihički integritet, Vijeće je ocijenilo da je mjera pritvora i dalje neophodna prvenstveno u cilju zaštite sigurnosti građana i njihove imovine. Apelaciono vijeće je istaklo da okolnosti načina izvršenja krivičnog djela za koje se tereti apelant i ostali optuženi, te posljedice koje su nastupile, svojom težinom i iskazanom okrutnošću, u znatnoj mjeri nadilaze uobičajene slučajeve, posljedice i načine izvršenja krivičnog djela, te su po svojoj prirodi takve da neminovno izazivaju uznemirenje većeg broja građana. Također je istaknuto da se predmetno krivično djelo ne može posmatrati izolirano, odnosno da se ne može zanemariti činjenica da su na području Općine Srebrenica, u vrijeme obuhvaćeno optužnicom, počinjeni masovni zločini čiji objekat zaštite su vrijednosti od šireg društvenog značaja, prvenstveno život, sloboda i dostojanstvo čovjeka, te da čak ni protek vremena od inkriminiranog događaja ne dovodi u pitanje težinu posljedica ovog djela, što priznaje važeće domaće i međunarodno pravo kroz institut nezastarjevanja gonjenja za ova krivična djela.

10. Apelant je u svojoj apelaciji naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je posebno naglasio da je Sud prilikom odlučivanja o mjeri pritvora obavezan dosljedno slijediti član

132. ZKP BiH. Također ukoliko zakon nije u dovoljnoj mjeri jasan, Sud je obavezan tumačiti ga u korist lica protiv kojeg se pritvor određuje. Takva obaveza proizilazi iz odredbe člana 131. ZKP BiH kojom se pritvor određuje kao ultima ratio mjera obezbjeđenja prisustva lica protiv kojeg se vodi postupak i uspješnog vođenja postupka. Pritvor će se odrediti samo ukoliko je jasno i konačno da se ista svrha ne bi mogla postići drugim mjerama obezbjeđenja prisustva. To iz razloga što bi u suprotnom došlo do kršenja jednog od osnovnih ljudskih prava - prava na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava BiH i člana 5. Evropske konvencije. Stoga, za Sud je od osnovne važnosti da krene od pretpostavke da predmetna osoba treba da bude na slobodi. U vezi sa nepostojanjem osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) i d) ZKP BiH apelant smatra da osporena rješenja Suda BiH nisu dovoljno konkretizirana, odnosno da se radi «o nedovoljno konkretnim ocjenama Vijeća u odnosu na apelanta, obzirom da se radi o grupnoj optužnici kojom se veći broj lica tereti za isto krivično djelo».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelant smatra da je rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/24 II od 12. jula 2007.godine i rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/24 od 14. juna 2007. godine o produženju pritvora povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Ustavni sud, i u ovoj odluci, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda opravdanost pritvora zavisna je od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine.

15. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao općeg uvjeta, da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

16. Nadalje, iz osporenih rješenja proizilazi da je u ovom slučaju pritvor protiv apelanta produžen zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) i d) ZKP BiH, kojim je propisano da se, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor može odrediti «ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, i ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine».

17. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH ispitao opravdanost produženja pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno i jasno obrazložio razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu odnosno dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

18. Naime, Sud BiH je iz dokaza koje mu je dostavilo Tužiteljstvo BiH, zaključio da se radi o krivičnom djelu Genocida, veoma teškom krivičnom djelu-složenom i obimnom predmetu u kojem se postupak protiv apelanta nalazi u fazi glavnog pretresa. Razlozi na koje se pozvao Sud BiH, prilikom produženja pritvora protiv apelanta u pogledu posebnih pritvorskih razloga, svode se na zaključak o postojanju opravdane sumnje da će apelant puštanjem na slobodu uticati na svjedoke ili saučesnike, budući da je, prema navodima optužnice, u izvršenju inkriminiranog djela na području Općine Srebrenica, učestvovao veliki broj osoba iz različitih vojnih i policijskih formacija i da nije isključeno da postoji veliki broj saizvršilaca koji su nedostupni organima gonjenja BiH. Sud BiH je naveo činjenicu da je rješenjem Suda broj X-KRN-06/180 od 7. marta 2006. godine određen pritvor za još sedam osumnjičenih koji su na slobodi, a protiv kojih se vodi istraga za isto krivično djelo. Sud je dao objašnjenje da činjenica što osumnjičeni nisu dostupni organima gonjenja BiH, ne znači da isti ne mogu biti dostupni apelantu i ostalim optuženim u konkretnom postupku.

19. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili dugotrajni zatvor, čime je ispunjen opći, objektivni uslov za pritvor prema članu 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, koji se ogleda kroz zaprijećenu kaznu. U odnosu na način izvršenja krivičnog djela (prisilno premještanje žena i djece iz enklave Srebrenica, zarobljavanje i strijeljanje muškaraca bošnjačke nacionalnosti, veoma teške posljedice koje su nastupile-smrt 1000 ljudi i trajne posljedice preživjelih na njihov tjelesni i psihički integritet) Sud BiH je ocijenio da je mjera pritvora i dalje neophodna prvenstveno u cilju zaštite sigurnosti građana i njihove imovine. Sud je obrazložio da okolnosti načina izvršenja krivičnog djela za koje se tereti apelant, te posljedice koje su nastupile, svojom težinom i iskazanom okrutnošću, u znatnoj mjeri nadilaze uobičajene slučajeve, i da su po svojoj prirodi takve da neminovno izazivaju uznemirenje većeg broja građana. Sud BiH je istakao da se predmetno krivično djelo ne može posmatrati izolirano i da se ne može zanemariti činjenica da su na području Općine Srebrenica, u vrijeme koje je obuhvaćeno optužnicom, počinjeni masovni zločini čiji objekat zaštite su vrijednosti od šireg društvenog značaja, prvenstveno život, sloboda i dostojanstvo čovjeka. Sud BiH je naglasio da čak ni protek vremena od inkriminiranog događaja ne dovodi u pitanje težinu posljedica konkretnog djela, što priznaje i važeće domaće i međunarodno pravo kroz institut nezastarjevanja gonjenja za ova krivična djela. Obzirom na navedene okolnosti nesporno je da je pritvor prema apelantu produžen zbog postojanja razloga koji su propisani relevantnim odredbama ZKP (član 132. stav 1. tačka b) i d).

20. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku iz čega proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović