Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/07 (E. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravo na prisustvo suđenju
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 203
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 203
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 203
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-772/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 772/07, rješavajući apelaciju . E.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.M.podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0- Kž-06-000623 od 7. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-K-06-000024 od 3. oktobra 2006 godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0- Kž-06-000623 od 7. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-K-06-000024 od 3. oktobra 2006 godine, u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 7. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06- 000623 od 7. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-06-000024 od 3. oktobra 2006 godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-000024 od 3. oktobra 2006 godine apelant i Z.J.(u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su oglašeni krivim zbog krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02; u daljnjem tekstu: KZ FBiH), čije radnje izvršenja su pobliže opisane u izreci presude i osuđeni na vremensku kaznu zatvora u trajanu od jedne godine. Također predmetnom presudom je E.B.(u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) oglašen krivim za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. i za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. februara do 3. oktobra 2006. godine, a drugoopptuženom i trećeoptuženom od 28. februara do 3. oktobra 2006. godine. Istom presudom oštečeni M.H. i E.A. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, cijeneći prijedloge stranaka i to kako dokaze koje je predložila optužba, tako i dokaze koje je predložila odbrana, proveo dokazni postupak tako što je saslušao kao svjedoka oštećenu, svjedoke optužbe, zatim vještaka sudske medicine, vještaka neuropsihijatra, psihologa, vještaka za biološke i mikro tragove, ginekologa, hirurga, izvršio uvid u fotodokumentaciju MUP-a Tuzlanskog kantona, zatim neposredno saslušao apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog koji su iznijeli svoju odbranu, te proveo druge potrebne dokaze. Nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza kako subjektivnih tako i objektivnih, a koje dokaze je ovaj sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i u odnosu na odbranu apelanta sud je ocijenio dokazanim da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime u toku postupka je utvrđeno da su apelant i drugooptuženi, 27. februara 2007. godine u vremenu od 17,30 do 18,00 sati u Tuzli, u SKPC „Mejdan“, u kabini muškog WC-a protiv volje oštećene prema njoj učinili radnje izjednačene s polnim radnjama. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je oštećena na silu uvedena u WC od strane apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog, a zatim je trećeoptuženi uz upotrebu sile skinuo joj pantolone, štrample i donji veš, a uz to pocijepao grudnjak i upotrebom sile nad oštećenom izvršio bludnu radnju. Nakon što je trećeoptuženi izašao iz WC, apelant i drugooptuženi su prema njoj učinuli radnje pobliže opisane u izreci prvostepene presude, a koje su izjednačene sa silovanjem. Sud je utvrdio da se oštećena tome protivila pružajući fizički otpor i plakanjem pokazala da takav odnos ne želi. Iskaz oštećene u potpunosti je potvrđen nalazom sudskog vještaka. Sudski vještak je konstatovao na osnovu medicinske dokumentacije o pregledu oštećene izvršenog u kliničkom centru u Tuzli na odjeljenjima ginekološko-akušerske klinike, i hirurgije, od 28. februara 2006. godine (u 01,35, 02 i 30 minuta), da je oštećena zadobila brojne krvne podljeve kože po raznim dijelovima tijela, najmanje šest, i to u predjelu grudi, slabinskog dijela leđa uz kralježnicu, genitalija i analnog otvora, koje su pobliže opisane u izreci presude. Sud je također naveo da, je prema nalazu i mišljenju vještaka psihologa oštećena osoba niskog nivoa opštih intelektualnih sposobnosti, što odgovara blagoj mentalnoj retardaciji, koja je i verifikovana rješenjem Javne ustanove centar za socijalni rad Tuzla od 20. januara 2004. godine. Iz iskaza ovog vještaka datog na glavnom pretresu proizilazi da je sa oštećenom kontakt uspostavljen bez ikakvih smetnji, te da su prilikom intervjua sa oštećenom kod nje primijećeni simptomi psihičke traume, kao posljedica događanja koja je preživjela, međutim unatoč svim smetnjama sposobna je da shvati i opiše događaj koji se desio. Sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav 1. KZ FBiH, koje je učinjeno sa direktnim umišljajem. Odlučujući o vrsti i visini sankcije sud je, cijeneći kao olakšavajuće okolnosti korektno vladanje tokom glavnog pretresa, raniju neosuđivanost njegovu životnu dob (devetnaest godina) da je nezaposlen, a kao otežavajuće okolnosti upornost koju je apelant ispoljio pri izvršenju krivičnog djela (konzumiranje veće količine alkohola) izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, smatrajući da će se izrečenom kaznom postići kako posebna tako i opšta svrha kažnjavanja.
4. Presudom Vrhovnog suda broj broj 070-0-Kž-06-000623 od 7. februara 2007.
odbijene su kao neosnovane žalba apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog, a žalba kantonalnog tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni, tako da su apelant i drugooptuženi. za krivično djelo za koje su prvostepenom presudom oglašeni krivim osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine, a trećeoptuženi je za krivična djela za koja je oglašen krivim osuđen na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da je prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna razlozima, da nema razloga o odlučnim činjenicama, i da postoji protivrječnost između stvarno sadržanog dokaza i njihove reprodukcije u obrazloženju presude. Sud je naveo da je u izreci prvostepene presude realna djelatnost apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog jasno opisana uz navođenje činjenica koje čine obilježje krivičnih djela za koje se oglašeni krivim u objektivnom i subjektivnom smislu. Sud je istakao da izreka presude čini jednu cjelinu sa obrazloženjem, i u presudi nema ničeg nerazumljivog ni protivrječnog. Nadalje, sve dokaze uključujući i iskaz oštećene, iskaze svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka (biološke struke, sudsko-medicinske struke, vještaka za balistiku i mehaničke tragove, psihologa, ginekologa, hirurga, kao i druge dokaze objektivne naravi) osporena presuda ocijenila u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Sud je naveo da su prvostepenom presudom sa jednakom pažnjom utvrđene činjenice kako one koje terete apelanta, tako i činjenice koje mu idu u korist, kako je to predviđeno članom 15. ZKP. Sud je istakao da su ključni argumenti žalbe usmjereni na negiranje izvršenja krivičnog djela, na osporavanje vrijednosti iskaza oštećene i na tvrdnji da su izostali dokazi na kojima bi se mogao izvesti zaključak da su apelant i drugooptuženi izvršioci krivičnog djela. Po ocjeni ovog suda iskaz oštećene je vrlo uvjerljiv, jer sadrži činjenice i okolnosti koje je nemoguće izmisliti ako se one u stvarnosti nisu desile, pa je prvostepeni sud ispravno postupio kad ga je prihvatio kao vjerodostojan jer nema činjenica koje bi ga mogle dovesti u sumnju i obesnažiti. Sud je također naveo da u iskazu oštećene ima određenih sitnih «nedorečenosti» i «protivrječnosti», ali one nisu takvog značaja da mogu u bilo čemu dovesti u sumnju odlučne činjenice. Sud je naveo da zbog izostanka žalbenih prigovora kantonalnog tužitelja, nisu mogle biti otklonjene povrede krivičnog zakona učinjene u korist apelanta, prvotuženog i drugotuženog, koji su ustvari učinili teže oblike krivičnih djela, za koja su zapriječene teže kazne od onih za koje su prvostepenom presudom oglašeni krivim, a što je imalo odraza i na izricanje blažih kazni od onih koje bi stvarno odgovarale težini učinjenih djela. Sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor kantonalnog tužitelja da je prvostepeni sud trebao dati veći značaj okolnostima na koje se poziva u obrazloženju svoje presude, a koje su takve da po ocjeni ovog suda ne opravdavaju visinu izrečene kazne. Sud je naveo da je zbog navedenog razloga uvažio žalbu kantonalnog tužitelja kao osnovanu, i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni i apelantu i drugooptuženom za počinjeno krivično djelo izrekao kazne zatvora u trajanju od po tri godine, a trećeoptuženom izrekao jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci Sud je ocijenio da ovakve kazne odgovaraju težini krivičnih djela, stepenu krivične odgovornosti i svrsi koja se kaznama treba postići prema čl. 7. i 42. KZ FBiH.
5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su svoje zaključke izveli na osnovu konradiktornih dokaza. Naime, apelant navodi da sudovi nisu prihvatili dokaze odbrane, a da su, s druge strane, poklonili vjeru iskazu oštećene koji je očigledno protivrječan, jer je oštećena u toku postupka davala različite iskaze. Takođe, apelant navodi da su Vrhovni i Kantonalni sud pod pritiskom javnosti donijeli iznuđene, odnosno kompromisne presude, te da mu je uskraćeno pravo na odbranu budući da ni njegov branitelj zbog pritiska javnosti nije bio prisutan sjednici Vijeća Vrhovnog suda. Zbog svega navedenog apelant ističe da su mu povrijeđena prava iz člana 2.(1) e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i prava iz Univerzalne Dekleracije o ljudskim pravima UN.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a) Dopustivost ratione materiae
7. Apelant navodi povredu prava iz Ustava Federacije BiH, i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je navedena i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao oštećenu, apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženog, predložene svjedoke optužbe i proveo vještačenje po vještaku sudske medicine, vještaku za biološke tragove, vještaku za balistiku i mehaničke tragove Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant kritične prilike zajedno sa drugooptuženim protiv volje oštećene prema njoj učinio radnje izjednačene s polnim radnjama čime je sa drugooptuženim počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu silovanja. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka Zdenka Cihlarža u pogledu utvrđenih povreda koje je apelant upotrebom sile nanio oštećenoj prisiljavajući je na spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, nalaz i mišljenje vještaka biološke struke, vještaka za balistiku i mehaničke tragove, dovodeći ga u vezu sa iskazom oštećene, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenja ovih vještaka, te zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene. Takođe, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocijenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U odnosu na navode apelanata da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom budući da su Vrhovni i Kantonalni sud pod pritiskom javnosti donijeli iznuđene, odnosno kompromisne presude presude Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivna pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se predpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Zaključiti da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kad to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupk ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da pri odlučivanju postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
13. Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da su sudije redovnih sudova bili pristrani u predmetnom postupku, te da su u tom pogledu svoje odluke donijeli pod pritiskom javnosti. Navod apelanata, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud ističe da osporene presude ne ostavljaju dojam o pristranosti redovnih sudova. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, kao ni sudija koji su bili u sastavu vijeća drugostepenog suda,a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom očigledno (prima facie) neosnovani..
14. U pogledu apelantovih navoda da mu je uskraćeno pravo na odbranu budući da ni branitelj zbog pritiska javnosti nije bio prisutan sjednici Vijeća Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da su i apelant i njegov branitelj bili prisutani na glavnom pretresu. Međutim, sjednici Vijeća Vrhovnog suda nije bio prisutan ni apelant, niti njegov branitelj, iako su o sjednici uredno obaviješteni, i ista je provedena u njihovom odsustvu. Činjenica da apelant i njegov branitelj nisu bili prisutni na sjednici Vijeća Vrhovnog suda, iako su uredno obaviješteni, ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, a suprotno tumačenje bi vodilo zloupotrebi procesnih prava što je nespojivo sa duhom i smislom člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud stoga smatra da su pozivanjem apelanta i njegovog branitelja na sjednicu Vijeća Vrhovnog suda poštovana prava apelanta na «jednaku dostupnost pravnih sredstava», pa su i ovi navodi apelanta o povredi prava na pravičan postupak očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović