Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/07 (A. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1656/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1656/07, rješavajući apelaciju Agana Džafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Agana Džafića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u predmetu koji je završen Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Bihaću, matični broj 1040352330 od 14. jula 2008. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Aganu Džafiću ukupan iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Agan Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 11. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njegovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju u postupku koji se vodi pod matičnim brojem 1040352330 kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba za PIO). U vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je završen 14. jula 2008. godine donošenjem Rješenja Kantonalne službe za PIO pod matičnim brojem 1040352330.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) i Kantonalne službe za PIO zatraženo je 9. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalne službe za PIO je zatraženo 24. augusta 2009. godine da dostavi spis pod matičnim brojem 1040352330 (broj 02/1- 040352330) na uvid.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. jula 2008. godine, Federalni zavod za PIO 25. jula 2008. godine, a Kantonalna služba za PIO 15. jula 2008. godine. Kantonalna služba za PIO je dostavila spis na uvid 28. augusta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 24. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 29. oktobra 2002. godine Kantonalnoj službi za PIO podnio zahtjev za donošenje rješenja kojim će mu se priznati pravo na starosnu penziju.

7. Rješenjem Kantonalne službe za PIO matični broj 1040352330 od 10. marta 2003. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 535,437,9 KM počevši od 12. oktobra 2002. godine. Rješenjem je određeno da će se isplata penzije vršiti od 22. oktobra 2002. godine.

8. Apelant je 21. marta 2003. godine izjavio žalbu protiv donesenog rješenja. U podnesenoj žalbi je istakao da prvostepeni organ nije uzeo u obzir njegov radni staž iz 1978. godine, kao i radni staž proveden u Općinskom sudu u Sanskom Mostu u periodu od 15. oktobra 1991. godine do 31. marta 1992. godine koji je trajao pet mjeseci i 15 dana. U vezi sa navedenim stažom, apelant je istakao da je, zbog početka ratnih djelovanja, navedeni radni staž koji je bio upisan u radnu knjižicu poništen. Dalje je istakao da prvostepeni organ nije pravilno odlučio o mjesečnom iznosu penzije koji mu pripada. Apelant je u žalbi obrazložio da smatra da njemu pripada pravo na penziju u mjesečnom iznosu propisanom Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 20/01, 57/01 i 63/03, u daljnjem tekstu: ZOST).

9. Federalni zavod za PIO je odlučio o apelantovoj žalbi 17. jula 2003. godine i donio Rješenje pod matičnim brojem 02-1-1040352330, kojim je apelantovu žalbu djelimično uvažio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja Federalni zavod za PIO je naveo da je apelantovu žalbu u dijelu u kojem je apelant istakao da mu pripada pravo na penziju u mjesečnom iznosu propisanom ZOST-om odbio kao neosnovanu. Nasuprot tome, Federalni zavod za PIO je apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na pravilno utvrđenje penzijskog osnova uvažio i predmet vratio Kantonalnoj službi za PIO na ponovno odlučivanje. Federalni zavod za PIO je u rješenju precizirao koje radnje u ponovnom postupku treba da provede Kantonalna služba za PIO s tim da je naložio da se apelant pozove da učestvuje u postupku.

10. Protiv odbijajućeg dijela Rješenja Federalnog zavoda za PIO apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu 11. augusta 2003. godine. U tužbi je naveo da je drugostepeni organ u pogledu utvrđivanja njegovog penzionog osnova nepravilno primijenio materijalni zakon na njegovu štetu. Povreda se sastoji u činjenici da je upravni organ odlučio o visini njegove penzije na osnovu općih propisa, tj. na osnovu člana 32. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a ne po osnovu zakona koji je specijalni zakon i koji bi trebalo primijeniti shodno principu «lex specialis derogat legi generali».

11. Apelant je Vrhovnom sudu poslao urgenciju 30. marta 2004. godine u kojoj je tražio da ga Sud obavijesti o razlozima zašto se njegov predmet ne uzima u rad. Također, apelant je poslao Vrhovnom sudu urgenciju i 26. decembra 2006. godine.

12. Apelant je, također, uputio dvije urgencije i Kantonalnoj služba za PIO, i to 23. marta i 26. decembra 2006. godine. U dostavljenim urgencijama je istakao da je 19. juna 2003. godine dostavio, putem ispostave u Sanskom Mostu, potrebnu dokumentaciju o ličnim dohocima na obrascima M4 za 1991. i 1992. godinu, izuzimajući 1978. godinu za koju podatke nije mogao pribaviti, jer je arhiva Općinskog suda za prekršaje uništena usljed ratnih djelovanja. Također je naveo da je nesporno da je u navedenom periodu radio, jer se to vidi iz radne knjižice koja je dostavljena toj službi. S obzirom na to da su prošle tri godine od vraćanja predmeta na ponovni postupak, apelant je zamolio da se odluči o njegovom zahtjevu što hitnije.

13. Kantonalna služba za PIO je 7. juna 2006. godine obavijestila apelanta da ne može da postupi po njegovom zahtjevu zbog toga što se kompletan predmet nalazi na Vrhovnom sudu.

14. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine je 15. maja 2008. godine donio Presudu broj U-2072/03 kojom je apelantovu tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i riješio da se: «žalba uvažava, Rješenje Kantonalne službe za PIO matični broj: 0001040352330-0 (broj predmeta 1810-0179/02- 1) od 10. marta 2003. godine se poništava i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje.» U obrazloženju presude Sud je naveo da se prilikom odlučivanja o apelantovom pravu na starosnu penziju nije vodilo računa o pravilima postupka koji utječu na rješavanje stvari i da nisu utvrđene činjenice relevantne za rješavanje i pravilnu primjenu materijalnog zakona. U ponovnom postupku prvostepeni organ treba da utvrdi penzijski osnov za određivanje starosne penzije apelanta na osnovu odredaba člana 74. ZOST-a a u ostalom dijelu će se primijeniti odredbe Zakona o PIO.

15. Nakon prijema presude Vrhovnog suda, apelant je Kantonalnoj službi za PIO 26. juna 2008. godine uputio urgenciju kojom je tražio da se njegov predmet uzme hitno u rad, postupi po uvaženoj žalbi i tužbi, te datim uputama Vrhovnog suda.

16. Federalni Zavod za PIO je 9. jula 2008. godine dostavio Kantonalnoj službi za PIO predmetni spis na nadležni postupak.

17. Kantonalna služba za PIO je 14. jula 2008. godine u ponovnom postupku donijela rješenje kojim je utvrdila da apelantu pripada mjesečna penzija u iznosu od 1.828,44 KM počevši od 22. oktobra 2002. godine. Dalje je utvrdila da isplata penzije po navedenom rješenju počinje od 22. oktobra a da će se penzija isplaćivati u visini najviše penzije u FBiH, shodno odredbama člana 50. stav 3. Zakona o PIO. Ranije doneseno rješenje o priznavanju prava na penziju apelantu je zamijenjeno ovim rješenjem.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici što nadležni upravni i sudski organi ne rješavaju njegovu žalbu, odnosno tužbu izjavljenu u postupku povodom zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Od momenta podnošenja tužbe Vrhovnom sudu, prema apelantovim navodima, prošle su skoro četiri godine, a da nije preduzeta bilo kakva radnja koja vodi ka okončanju postupka. Apelant ističe da su mu „zbog neorganiziranosti, neažurnosti i nekoordiniranosti organa i nerješavanja njegovog slučaja“ povrijeđena navedena prava, jer bi rješavanjem njegovog slučaja njegova penzija bila znatno veća. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmeti rješavaju prema redoslijedu prijema, te da se trenutno radi na predmetima iz 2003. godine. Jedini način da se predmet uzme u rad mimo ovog mjerila jeste urgencija stranke kod predsjednika suda. S obzirom na to da je apelant podnio urgenciju, to je, po nalogu predsjednika suda, predmet povodom apelantove tužbe uzet u rad u maju 2008. godine i povodom te tužbe Vrhovni sud je donio presudu 15. maja 2008. godine.

20. U odgovoru na apelaciju Federalni zavod za PIO je samo naveo da je presudom Vrhovnog suda apelantova žalba uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje, zbog čega smatra da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine a u vezi s tim ni povrede prava na imovinu.

21. Kantonalna služba za PIO je u odgovoru istakla da je postupila u skladu sa presudom Vrhovnog suda i u ponovnom postupku, Rješenjem broj 104035233 od 14. jula 2008. godine, apelantu priznala pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 1.828,44 KM, računajući od 22. oktobra 2002. godine

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

23. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

[...] Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

[...] Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i Vrhovnim sudom. Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom donesena Presuda Vrhovnog suda broj U-2072/03 od 15. maja 2008. godine kojom je predmet vraćen Kantonalnoj službi za PIO na ponovni postupak i koja je postupak završila donošenjem Rješenja pod matičnim brojem 1040352330 14. jula 2008. godine. Međutim, apelacija je bila dopustiva u vrijeme podnošenja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da citiranim članom Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo pred Kantonalnom službom za PIO, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom [...].

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom […].

31. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter «spora» u kojem su se utvrđivala «građanska prava i obaveze» apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).

32. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se postupak odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravičan postupak u «razumnom roku» pri priznavanju prava na starosnu penziju, čiji je rezultat presudan za apelantova privatna prava i obaveze.

33. Apelant se žali da postupak koji je vođen povodom njegovog zahtjeva nije završen u razumnom roku. Zbog toga, Ustavni sud mora utvrditi da li je u konkretnom slučaju povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. a)Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Predmetni postupak apelant je pokrenuo 29. oktobra 2002. godine podnošenjem zahtjeva Kantonalnoj službi za PIO za donošenje rješenja kojim će mu se priznati pravo na starosnu penziju. Kantonalna služba za PIO je odlučila o zahtjevu donošenjem rješenja 14. jula 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao punih pet godina i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju postupak se tiče utvrđivanja prava na ostvarivanje apelantovog prava na starosnu penziju Kantonalnoj službi za PIO. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih, tako i pogledu pravnih pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju složenost predmeta nije odlučujući razlog za njegovu dužinu.

39. U pogledu ponašanja Kantonalne službe za PIO Bihać, iz predočenog Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je, po podnesenom zahtjevu od 29. oktobra 2002. godine, odlučila donošenjem rješenja 10. marta 2003. godine, kojim je apelantu priznala pravo na starosnu penziju. Nakon toga je Federalni zavod za PIO, također u relativno kratkom roku, odlučio o apelantovoj izjavljenoj žalbi, i to 14. jula 2003. godine. Dakle, o apelantovom zahtjevu je pred nadležnim upravnim organima u dva stepena riješeno za otprilike osam i po mjeseci. Međutim, nakon toga je Vrhovni sud o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor i koju je zaprimio 11. augusta 2003. godine odlučio tek 15. maja 2008. godine. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da u periodu od 11. augusta 2003. godine pa do 15. maja 2008. godine, dakle, pune četiri godine i osam mjeseci, kada je Vrhovni sud donio presudu, Sud nije preduzimao nikakve radnje čiji bi rezultat bio završetak ovog postupka. Ustavni sud primjećuje da ni Kantonalna služba za PIO, zbog slanja predmeta Vrhovnom sudu, nije bila u mogućnosti da u ponovnom postupku odluči o dijelu apelantovog zahtjeva koji je svojim rješenjem Federalni zavod za PIO vratio na ponovni postupak. Nakon što je Vrhovni sud odlučio u upravnom sporu i predmet vratio Kantonalnoj službi za PIO, ova služba je odmah postupila po uputama iz presude i donijela adekvatno rješenje o apelantovom zahtjevu, u roku od četiri dana od dana prijema predmeta. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da se predmeti rješavaju prema redoslijedu prijema. Jedini način da se predmet uzme u rad mimo ovog mjerila jeste urgencija stranke kod predsjednika suda. S obzirom na to da je apelant podnio urgenciju, to je, po nalogu predsjednika suda, predmet povodom apelantove tužbe uzet u rad u maju 2008. godine i o toj tužbi Vrhovni sud je donio presudu 15. maja 2008. godine.

40. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dalje, kako je već ukazano u stavu 35. ove odluke, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U tom smislu, veliki broj starih i zaostalih predmeta ne može biti opravdanje da postupak traje duže od četiri godine u predmetu koji se ne može ocijeniti kao složen i kad se iz predočenog ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini postupka. Najzad, Vrhovni sud, izuzev opravdanja da predmete radi prema redoslijedu prijema, nije ponudio niti jedan drugi razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

41. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u cijelosti može pripisati Vrhovnom sudu, te da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u samoj apelaciji nema specifičnih navoda koji bi ukazivali na povredu ovog prava, izuzimajući one koje je Ustavni sud već ocijenio u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM.

45. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak povodom apelantove tužbe trajao oko pet godina i devet i po mjeseci, te da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 750 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Vrhovnog suda.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode trajao duže od pet godina. Tako neopravdano trajanje postupka može se isključivo pripisati neaktivnosti Vrhovnog suda a taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovakvo postupanje.

47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/07 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio