Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1502/07 (M. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1502/07

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1502/07, rješavajući apelaciju Momčila Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Momčila Mandića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ- 03/07 od 29. marta 2007. godine i broj KPV-02/06 od 27.

oktobra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Mandića u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Momčilo Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda-Republika Srbija, kojeg zastupa Refik Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine i broj KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine. Apelant je 28. juna i 27. septembra 2007. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 9. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 18. januara, a Tužilaštvo BiH 24. januara 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 23. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužilaštvo BiH je optužnicom broj KT-233/04 od 30. januara 2006. godine, čija je činjenična osnova djelimično izmijenjena 27. septembra 2006. godine, optužilo apelanta i M.B., M.G., te M.Š. zbog postojanja osnovane sumnje da su radnjama navedenim u izreci optužnice počinili više krivičnih djela, koja se u najvećoj mjeri činjenično vezuju za poslovanje Privredne banke Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: PBSS).

7. Presudom Suda BiH broj KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tač. 1, 2, 3, 5, 6. i 7. izreke presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a radnjom opisanom pod tačkom 4. krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 364. stav 1. istog zakona. Sud BiH je apelantu za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja utvrdio kaznu zatvora od osam godina i šest mjeseci, a za krivično djelo falsificiranja isprave kaznu zatvora od jedne godine. Zatim je sud, primjenom odredaba čl. 43. i 38. Krivičnog zakona RS, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od devet godina. Nasuprot tome, Sud je, na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivičnopravnu radnju pod tačkom 13. optužnice (kredit preduzeću „Perić“). Sud je, također, apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivična djela: 1. udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 211. stav 1. KZRS – posebni dio, 2. udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), 3. organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, te 4. pomoć licu koje je optužio Međunarodni krivični sud iz člana 233. KZBiH.

8. Presudom je, također, apelant obavezan da zajedno sa M. G. solidarno naknadi štetu PBSS u iznosu od 465.833,00 KM, a sâm apelant u iznosu od 4.466.150,03 KM, a u ostalom dijelu imovinskog zahtjeva PBSS je upućena na parnicu. Dalje je Sud BiH odredio da će se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru počevši od 17. augusta 2005. godine pa dalje, te je apelanta obavezao i da naknadi naknadno određene srazmjerene troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, nakon analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je dokazima optužbe izvan razumne sumnje potvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja na način, u mjestu i vremenu bliže opisanom u izreci presude. Naime, Sud je obrazložio da je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni predloženi dokazi optužbe i odbrane, koji su uključivali saslušanje svjedoka i vještaka finansijske struke, te uvida u mnogobrojne dokaze objektivne prirode, a naročito uvida u finansijsku dokumentaciju, ustanovio da je dokazano da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje ga je proglasio krivim. U obrazloženju presude Sud je za svaku krivičnopravnu radnju za koju je apelant optužen detaljno naveo dokaze na osnovu kojih je utvrdio da je apelant kriv.

10. Dalje je Sud BiH u presudi detaljno obrazložio zašto je apelanta oslobodio optužbe za pojedina krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Sud BiH je apelanta oslobodio optužbe da je počinio jednu od radnji iz sastava produženog krivičnog djela naznačenu u tački 7. optužnice. Za navedenu radnju u obrazloženju Sud BiH je naveo da niti jedan provedeni dokaz na glavnom pretresu nije potvrdio da ju je apelant počinio. Sud BiH je, također, obrazložio da je apelanta oslobodio optužbe da je počinio krivično djelo iz člana 211. stav 1. KZRS s obzirom na to da nije ustanovio da je dokazano da je apelant formirao kriminalno udruženje i organiziranu grupu radi činjenja i prikrivanja krivičnih djela kažnjivih prema KZRS i KZBiH. U odnosu na oslobađajući dio presude, za krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZBiH, te organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, Sud BiH je, dalje, naveo da je KZBiH, kojim su navedena krivična djela propisana, stupio na snagu u martu 2003. godine. Sud BiH je obrazložio da je provedenim dokazima za navedena krivična djela utvrdio da su radnje koje su optužnicom apelantu stavljene na teret izvršene prije stupanja na snagu tog zakona, odnosno u periodu od 1998. godine, a ne, kako je to navedeno u optužnici, u periodu od 1. januara 1997. do 30. januara 2006. godine, tim više što je apelant lišen slobode 17. augusta 2005. godine. S obzirom na navedeno utvrđenje, Sud BiH je apelanta oslobodio optužbe u ovome dijelu, jer navedena djela nisu bila propisana kao krivična djela prije stupanja na snagu KZBiH. Sud BiH je, također, apelanta oslobodio optužbe da je počinio i krivično djelo pružanja pomoći licu koje je optužio Međunarodni krivični sud iz člana 233. KZBiH. Kao razlog za oslobađanje od ove tačke optužnice, Sud BiH je naveo da, prije svega, prezentiranim dokazima optužba nije na odgovarajući način uspjela izvan razumne sumnje dokazati da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Osim toga, u odnosu na ovo krivično djelo, Sud BiH je obrazložio i da je ono propisano KZBiH, te da prije stupanja na snagu KZBiH to djelo nije bilo zakonom propisano kao krivično djelo. S obzirom na to da je radnja izvršenja ovog krivičnog djela koja se apelantu stavlja na teret počinjena u 1998. godini, a ne u periodu od marta 1998. godine do 31. januara 2006. godine, kako se navodi u optužnici, jer je apelant lišen slobode 17. augusta 2005. godine, Sud je apelanta u ovome dijelu oslobodio optužbe.

11. Apelaciono odjeljenje Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), odlučujući o izjavljenim žalbama stranaka na osuđujući dio prvostepene presude, na sjednici održanoj 29. marta 2007. godine donijelo je Presudu broj KPŽ-03/07. Navedenom presudom Apelaciono vijeće je žalbu Tužilaštva BiH odbilo kao neosnovanu, a apelantovu žalbu djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo tako da je apelanta oslobodilo i optužbe da je počinio krivičnopravne radnje činjenično opisane pod tačkom I/6.1. i tačkom I/5. iz sastava produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS. Apelaciono vijeće je, također, preinačilo prvostepenu presudu u odnosu na odluku o visini izrečene kazne apelantu tako da je za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja utvrdilo kaznu zatvora od četiri godine i 10 mjeseci, a za krivično djelo falsificiranja isprave kaznu zatvora od šest mjeseci. Apelaciono vijeće je, konačno, na osnovu zakonskih propisa o stjecaju, odnosno o odmjeravanju kazne, apelantu izreklo jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina a u ostalom dijelu prvostepenu presudu je potvrdilo.

12. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je, u odnosu na produženo krivično djelo, „prvostepeni sud“ pravilno zaključio da je apelant počinio više istovrsnih radnji od kojih svaka pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja istog krivičnog djela, odnosno njegovog kvalificiranog oblika i da su te radnje počinjene s istim ciljem i namjerom i prema istom oštećenom. Zbog navedenog, i Apelaciono vijeće smatra da pri postojanju tih objedinjujućih elemenata, posmatrano sa životnog, logičkog i pravnog aspekta, naznačeni vremenski prekid opisanim krivičnopravnim radnjama ne oduzima svojstvo kontinuirane djelatnosti. Osim toga, ova pravna konstrukcija koju „aplicira prvostepeni sud“ je povoljnija za apelanta, jer bi, u protivnom, za slučaj da mu se sudi odvojeno za svako od krivičnih djela iz sastava krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, mogao dobiti mnogo veću kaznu. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda, nakon svestrane analize i ocjene izvedenih dokaza o apelantovim radnjama kako pojedinačno, tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, dala razloge koje je kao u svemu uvjerljive prihvatilo i Apelaciono vijeće, izuzimajući radnje za koje ga je drugostepenom presudom oslobodilo optužbe. Naime, Apelaciono vijeće je oslobodilo apelanta optužbe da je počinio radnje činjenično opisane pod tačkom I/6.1. i tačkom I/5. iz sastava produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, jer iz pravnog opisa u odnosu na ove podtačke optuženja nije se moglo vidjeti po čemu bi apelant svojom radnjom ostvario obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

13. Ispitujući odluku o izrečenoj kazni, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je Sud BiH pravilno utvrdio sve okolnosti koje su značajne da kazna bude veća ili manja, ali da kaznu nije pravilno odmjerilo. Zbog navedenog, Apelaciono vijeće, uzimajući u obzir i da je apelanta oslobodilo optužbe za dvije krivičnopravne radnje, izvršilo je i preinaku visine izrečene kazne prvostepenom presudom u smislu da je ona smanjena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Povredu prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da mu je „oduzeto“ pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, jer je „saradnjom organa gonjenja Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i istih organa BiH uz pomoć Tužilaštva BiH otet iz stana u Budvi, zapakiran u vreću i predat 17. augusta 2005. godine na granici između dviju država, bez provođenja ekstradicionog postupka“. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da je, prema navodima iz apelacije, postupak protiv njega pokrenut 7. marta 2003. godine istupom „Visokog međunarodnog predstavnika“ na konferenciji za štampu, nakon čega je pokrenut krivični postupak i raspisana potjernica za njim, a 17. augusta 2005. godine i određen pritvor, nakon što je prethodno uhapšen. Prema apelantovim navodima, „pravo na pravično suđenje se ogleda u tome što je navedenom odredbom predviđeno da svako ima pravo na zakonom određen, nezavisan i nepristran sud, te da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok mu se ne dokaže da je kriv na osnovu zakona, što znači da se, prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, moraju poštivati principi vladavine zakona gdje se zabranjuje svako miješanje zakonodavne u sudsku vlast“. Istupom Visokog predstavnika, prema apelantovom mišljenju, ovo pravo je prekršeno, jer „[...] kako drugačije objasniti spomenutu konferenciju za štampu od 7. marta 2003. godine, na kojoj će Visoki međunarodni predstavnik za BiH Pedi Ešdaun („šef države“) u prisustvu, kako će se kasnije pokazati, glavnog svjedoka u ovom postupku Tobi Robinson objaviti da je Privredna banka Istočno Sarajevo sa Momčilom Mandićem i grupom lica na čelu leglo kriminala i mjesto gdje se organizira pomoć licima optuženim za ratne zločine, nego kao povredu spomenutih odredaba Evropske konvencije“. Apelant, dalje, navodi da je „[...] Ovaj zaključak jedini logičan nakon donošenja oslobađajuće presude za većinu krivičnih djela za koja je optužen“. Ovim istupom, prema apelantovom mišljenju, prekršen je i stav 2. člana 6. Evropske konvencije, pa se postavlja pitanje „zašto je vođen postupak kad je krivica utvrđena i prije nego što je suđenje i počelo“. U dopuni apelacije od 28. juna 2007. godine, apelant je dostavio osporavane presude, a 27. septembra 2007. godine dokumentaciju da posjeduje dvojno državljanstvo (BiH i Republike Srbije i Crne Gore), kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je korišten u sudskom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je istaklo da osporava apelantove navode u cijelosti, jer Tužilaštvo, kao stranka u postupku, nema, niti može imati bilo kakvog utjecaja na odluke Visokog predstavnika koje su objavljene 7. marta 2003. godine. Dalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je, na osnovu prikupljenih dokaza, 2. juna 2003. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta u predmetu KT-30/03 (zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant prekršio u naredbi konkretizirane članove Zakona o bankama Republike Srpske i Zakona o sprečavanju pranja novca Republike Srpske, te da je, s tim u vezi, počinio određena krivična djela iz KZBiH). Tužilaštvo BiH je, također, istaklo da je predmetnom naredbom bilo obuhvaćeno i istraživanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo u vezi sa transferom novca koji je bio vlasništvo kineskih državljana iz tadašnje Savezne republike Jugoslavije u BiH, te da je, zbog istog osnova, 6. juna 2003. godine i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije podnijelo krivičnu prijavu pod brojem KU-35/03 II općinskom javnom tužilaštvu u Beogradu, koje je donijelo zahtjev za provođenje istrage broj KT-919/03 od 7. juna 2003. godine. Dakle, u isto vrijeme u dvije države je pokrenuta istraga protiv apelanta zbog istog osnova. Dalje je Tužilaštvo BiH navelo da je, nakon prijema izvještaja od Privremene uprave PBSS 8. jula 2004. godine, donijelo i drugu naredbu o provođenju istrage protiv apelanta kojom je, osim apelanta, obuhvatilo još devet lica, zbog postojanja osnova sumnje da su počinila krivična djela u vezi sa poslovanjem PBSS. Zbog toga ne stoje apelantovi navodi da istraga nije bila zakonita i da je bila montirana. U pogledu apelantovih navoda o kršenju člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Tužilaštvo BiH je istaklo da je apelant bio nedostupan organima gonjenja u BiH od momenta otvaranja istrage 2. juna 2003. godine, te da je, u skladu sa ZKPBiH, protiv njega određen pritvor i raspisana potjernica. Upravo zbog tih razloga ne stoje apelantovi argumenti da je njegovim izručenjem povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost građana, budući da je tada u BiH bila na snazi potjernica zasnovana na zakonu. U pogledu navoda o kršenju ekstradicionog postupka, Tužilaštvo BiH ni na koji način nije moglo utjecati na takvo «navodno kršenje».

16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da, ako apelant tvrdi da je istupanjem Visokog predstavnika prekršena pretpostavka njegove nevinosti, ne vidi u čemu je Sud, kao zakonit, tokom provedenog postupka konkretno povrijedio apelantova prava garantirana članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1, te prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Sud BiH ističe da je pitanje ne samo određivanja nego i produžavanja pritvora bilo predmet promptnog sudskog razmatranja tokom postupka u više navrata, saglasno odredbama važećeg krivičnog procesnog zakona koje se odnose na pritvor. Suština apelantovih navoda je upućena na druge adresate i na ono što je u predmetnom krivičnom postupku prethodilo, a ne na postupanje Suda BiH.

V. Relevantni propisi

17. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio («Službeni glasnik RS» br. 15/92, 4/93, 17/93,26/93,14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase:

Član 211. stav 1.

Ko organizira grupu lica koja ima cilj vršenje krivičnih djela određenih republičkim ili pokrajinskim zakonom za koja se može izreći pet godina zatvora ili teža kazna kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

18. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 337. st. 3. i 4.

(3) Službeno lice ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do deset godina.

Član 364. stav 1.

Ko napravi lažnu javnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu, ili je pribavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom od tri godine.

19. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase: Član 233.

Ko pruži pomoć ili krije lice optuženo od Međunarodnog krivičnog suda, ili mu pomogne da ne bude otkriveno, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

[...] Član 249. stav 1.

Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više lica s ciljem učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 250. stav 3.

Ko organizira ili bilo kako rukovodi organiziranom grupom kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

20. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Pravo Suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.

Član 216.

Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

O provođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

[...] Član 281.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 290. tačka 7.

Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka i iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji iskaz je pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 314.

(1) Vijeće Apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, [...].

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. Evropske konvencije

23. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom.

24. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zato što su ga organi gonjenja Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i isti organi BiH, uz pomoć Tužilaštva BiH, oteli iz stana u Budvi, „zapakirali“ u vreću i predali 17. augusta 2005. godine na granici između dviju država organima BiH, a da pri tome nisu proveli ekstradicioni postupak, odnosno da je povreda učinjena prilikom njegovog «lišavanja slobode».

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda određena članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u slučaju spora zbog «presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Dakle, Ustavni sud nema nadležnost da ispituje odluke sudova izvan Bosne i Hercegovine. Prema tome, apelacija podnesena protiv odluka i postupaka Državne Zajednice Srbije i Crne Gore je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da Bosna i Hercegovina ne može biti odgovorna za postupke organa gonjenja Državne Zajednice Srbije i Crne Gore, jer su oni izvedeni na teritoriji druge suverene države. S obzirom na to da je apelant povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti eksplicitno vezao za postupak prilikom njegovog lišavanja slobode na teritoriji druge države i «izručenje» bez provođenja ekstradicionog postupka, slijedi da je apelacija inkompatibilna ratione personae u odnosu na odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

27. Predmet osporavanja apelacijom su, također, u odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, presude Suda BiH broj KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine i broj KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju 25. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant osporava presude Suda BiH broj KPŽ-03/07 od 29. marta 2007. godine i broj KPV- 02/06 od 27. oktobra 2006. godine, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da je Sud BiH, zbog istupa Visokog predstavnika za BiH na konferenciji za štampu 7. marta 2003. godine, na kojoj je, prema navodima iz apelacije, izjavio „...da je Privredna banka Istočno Sarajevo na čelu sa Momčilom Mandićem i grupom lica leglo kriminala i mjesto gdje se organizira finansijska pomoć licima optuženim za ratne zločine...“, prekršio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i da je, zbog navedenog, donesena presudu kojom je proglašen krivim. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove, kao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, upravo, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). To će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

34. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu navedenog prava, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze, izuzimajući nalaz vještaka finansijske struke (koji je Sud BiH u prvostepenom i žalbenom postupku već razmatrao kao dokaz i dao svoju ocjenu tog dokaza u obrazloženju presude), koji bi mogli pokazati da zaista postoji povreda prava na koje se poziva u apelaciji, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud primjećuje da je krivični postupak protiv apelanta pokrenut u Tužilaštvu BiH 2. juna 2003. godine, kada je donesena naredba o provođenju istrage, koja je proširena 8. jula 2004. godine donošenjem druge naredbe o provođenju istrage. Obje naredbe su donesene na osnovu obaveze Tužilaštva BiH da u svakom slučaju kada postoji osnovana sumnja da je određeno krivično djelo iz njegove nadležnosti učinjeno to djelo istraži, u skladu sa članom 216.

ZKPBiH.

35. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je apelant bio aktivni učesnik na glavnom pretresu u prvostepenom postupku i u postupku pred Apelacionim vijećem. Također, primjećuje da je apelant tokom postupka imao osiguranu stručnu pomoć dvaju izabranih branilaca. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u prvostepenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je tokom glavnog pretresa Sud BiH proveo sve dokaze koje su predložile stranke. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, Sud BiH je utvrdio da je izvan razumne sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja ga je proglasio krivim. Za navedeno utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude, kao i Apelaciono vijeće u obrazloženju drugostepene presude dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće apelantovu žalbu djelimično uvažilo, a žalbu Tužilaštva BiH u cijelosti odbilo kao neosnovanu. S obzirom na to da je utvrdilo da su u prvostepenom postupku odlučne činjenice pravilno utvrđene, shodno odredbi člana 314. ZKPBiH, i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom zakona ima donijeti drugačija presuda, Vijeće je djelimično uvažilo apelantovu žalbu i na svojoj sjednici presudom preinačilo prvostepenu Presudu Suda BiH broj KPV-02/06 od 27. oktobra 2006. godine. Uvidom u drugostepenu presudu Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmotrilo sve apelantove žalbene navode i za njih dalo logično obrazloženje zašto ih je prihvatilo kao osnovane, ili je za neke žalbene navode zaključilo da su neosnovani.

37. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć dvaju advokata, da poziva i saslušava svjedoke i da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze. Na utvrđeno činjenično stanje Sud BiH je primijenio relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da je dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda. Također, Ustavni sud primjećuje da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, Sud BiH dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo, niti ima elemenata koji bi ukazali da je na bilo koji način zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti koji su različiti od onih koje je apelant već iznosio u žalbi na prvostepenu odluku, a na koje je u potpunosti odgovorilo Apelaciono vijeće.

38. Imajući u vidu obrazloženje Suda BiH dato u osporenim presudama, Ustavni sud nije ustanovio da postoji bilo kakav element proizvoljnosti u takvim zaključcima Apelacionog vijeća, a obrazloženje presuda je jasno i logično. Stoga, Ustavni sud smatra da nije osnovan apelantov navod da mu je u predmetnoj krivičnopravnoj stvari povrijeđeno pravo u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelant navodi da je postupak protiv njega pokrenut nakon istupa Visokog predstavnika u martu 2003. godine, te da je tim istupom povrijeđen princip presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud ukazuje da se oni tiču specijalnog aspekta općeg koncepta «pravičnog suđenja» u krivičnim predmetima, te da se daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe ne provodi kada je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud u ovome slučaju nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud primjećuje, neovisno od činjenice što apelant tvrdi da je postupak protiv njega iniciran istupom Visokog predstavnika 7. marta 2003. godine, da je naredba o provođenju istrage protiv apelanta za radnje u vezi sa poslovanjem PBSS donesena 8. jula 2004. godine, nakon podnošenja izvještaja Privremene uprave PBSS. Iz navedenog proizlazi da je Tužilaštvo BiH tek nakon podnošenja izvještaja, koji je osnov za preduzimanje daljnjih radnji ka rasvjetljavanju učinjenja prijavljenog krivičnog djela, preduzelo istražne radnje u vezi sa apelantom u odnosu na poslovanje PBSS. Također, iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je tačno da je neposredno nakon istupa Visokog predstavnika Tužilaštvo BiH otvorilo istragu protiv apelanta, ali ne za radnje koje su predmet presuda protiv kojih je podnesena ova apelacija, nego za radnje koje su, i na teritoriji Republike Srbije, bile predmet istrage Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Iz navedenog proizlazi da Visoki predstavnik nije inicirao krivični postupak protiv apelanta, te samim tim nije ni moglo biti povrijeđeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da ono, kao stranka u postupku, nema, niti može imati bilo kakvog utjecaja na odluke Visokog predstavnika, zbog čega ne stoje apelantovi navodi da istraga nije bila zakonita i da je bila montirana.

41. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a što iz obrazloženja presuda proizlazi, da Sud BiH nije bio ni pod kakvim utjecajem, niti da je imao predubjeđenje da je apelant kriv prije završetka glavnog pretresa i provođenja svih dokaza. U prilog navedenom govori i činjenica da je Sud BiH apelanta oslobodio optužbe za tri radnje iz sastava produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, te za četiri krivična djela koja su mu optužnicom bila stavljena na teret. U obrazloženju Sud je decidirano naglasio da je odluku o apelantovoj krivici donio isključivo na osnovu dokaza koje je proveo na glavnom pretresu. Ustavni sud primjećuje da je na tom pretresu neposredno saslušano 39 svjedoka i četiri vještaka optužbe i odbrane. Apelant je sve njih lično mogao ispitati direktno i unakrsno, te posredstvom branioca, zavisno od njihovog statusa, te na taj način dati svjedokovom iskazu kredibilitet ili ga poljuljati. Sud je detaljno obrazložio svaku konkretnu radnju bilo da je apelanta proglasio krivim ili da ga je oslobodio optužbe, na osnovu kojih dokaza je ocijenio apelantovu vinost.

42. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da je Sud BiH, na osnovu izvedenih dokaza i na osnovu samo pouzdano utvrđenih činjenica, utvrdio da je nesporno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude izvršio krivična djela za koja je proglašen krivim, sa detaljnim obrazloženjima koja ni u jednom segmentu ne djeluju proizvoljno, te da se i apelantovi navodi o kršenju principa presumpcije/pretpostavke nevinosti pokazuju kao neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava da se smatra nevinim iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.

43. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nisu prekršeni pravo na pravično suđenje i princip presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u slučaju kada se apelantovi navodi odnose isključivo na činjenicu da su mu navedena prava prekršena zbog istupa Visokog predstavnika, jer nije utvrdio osnovanost apelantovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da, zbog navedenog istupa, nije prekršeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju tog principa.

45. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1502/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio