Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/07 (I. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2169/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine u predmetu broj AP-2169/07, rješavajući apelaciju Irfana Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irfana Derviševića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj: 004-0-U-06-

000 563 od 12. jula 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1148776574 od 19. oktobra 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Zenici broj MB:1148776574 od 1. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 25. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 004-0-U-06-000 563 od 12. jula 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1148776574 od 19. oktobra 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj MB: 1148776574 od 1. juna 2006. godine.

2. Apelant je 20. maja 2003. godine podnio Kantonalnoj službi zahtjev za invalidsku penziju prema Zakonu o penzijsko i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 29/98 i 32/01).

3. Odlučujući o zahtjevu Kantonalna služba je rješenjem broj MB:1148776574 od 1. juna 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-1148776574 od 19. oktobra 2006. godine, odbila apelantov zahtjev za ostvarenje prava na invalidsku penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je istakla da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava na invalidsku penziju obzirom da kod apelanta nije utvrđeno postojanje trajne nesposobnosti odnosno nije utvrđena invalidnost u smislu odredbe člana 24. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ», br. 7/85, 74/87 i 20/89).

5. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da je iz spisa predmeta utvrdio da je apelant bio pripadnik rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine-Policijska uprava Visoko od 21. septembra 1991. godine do 16. januara 1997. godine te da mu je služba prestala zbog prestanka potrebe za daljnjim angažovanjem a što je vidljivo iz rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova od 3. februara 1997. godine. Federalni zavod je dalje naveo da je apelant nastavio raditi kod bivšeg poslodavca tj u KTK Visoko. Federalni zavod je istakao da je odredbom člana 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika propisano da su vojni osiguranici u smislu tog zakona lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba a članom 63. Zakona o službi u Armiji Bosne i Hercegovine («Službene novine RBiH», br.11/92 do 20/95) penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika a aktivnim vojnim licima smatraju se u smislu člana 3. stav 2. istog zakona, podoficiri, oficiri i generali. Imajući u vidu citirane odredbe zakona i nespornu činjenicu da je apelant bio angažovan kao vojnik, a ne kao aktivno vojno lice, Federalni zavod je zaključio da se nisu stekli uslovi za priznavanje prava na penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika jer apelant nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica. Na kraju, Federalni zavod je istakao da apelant nije pružio dokaze da je bio vojni osiguranik nego je i zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju podnio u toku trajanja radnog odnosa koji je kao civilno lice zasnovao 1. januara 1997. godine i koji bez prekida traje i danas.

6. Apelant je protiv Federalnog zavoda tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor, radi poništenja rješenja broj 02/1-1148776574 od 19. oktobra 2006. godine. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-06-000 563 od 12. jula 2007. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na osnovu stanja spisa utvrdio da su organi uprave postupajući po zahtjevu apelanta pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pribavili sve činjenice i dokaze relevantne za pravilno i zakonito rješavanje ove upravne stvari te donijeli odluku pravilno primjenjujući materijalno pravo tj. odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i odredbe Zakona o službi u Armiji R BiH. U pogledu navoda iz tužbe sud je istakao da je potpuno irelevantna činjenica što je apelant u upravnom postupku tretiran kao vojnik a ne kao policajac jer je shodno Uredbi sa zakonskom snagom o Oružanim snagama RBiH, policajac kao i vojnik, pripadnik Oružanih snaga RBiH. Sud je dalje istakao da je prvostepeni organ na nedvojben način utvrdio da se apelant ne može smatrati vojnim osiguranikom u skladu sa članom 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, pojasnio je sud, navedenim članom je propisano da su vojni osiguranici lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se utvrđuje vojna služba a članom 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji Bosne i Hercegovine propisano je da se aktivnim vojnim licima smatraju podoficir, oficir i general iz čega proizilazi da se apelant ne može smatrati vojnim osiguranikom jer nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica u vrijeme nastanka invaliditeta. Nesumnjivo je utvrđeno da je apelant u momentu ranjavanja bio po osnovu ratne obaveze angažovan kao pripadnik rezervnog sastava policije i kao takav ne može imati svojstvo vojnog osiguranika te je sud zaključio da se na njegov zahtjev za ostvarivanje penzije ne mogu primijeniti odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, niti su na štetu apelanta povrijeđene odredbe Odluke o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća odbrane, odnosno Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i lica angažovanih po osnovu vojne obaveze u Federalnom Ministarstvu odbrane, odnosno Ministarstvu unutrašnjih poslova («Službene novine Federacije BiH», broj 17/96, u daljnjem tekstu: Odluka).

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta organi uprave i redovni sud su proizvoljno primijenili Odluku jer je policajac Ministarstva unutrašnjih poslova adekvatan podoficiru i ima status vojnog osiguranika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su organi uprave i redovni sud u postupku pokrenutom po njegovom zahtjevu za invalidsku penziju, pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su organi uprave i redovni sud primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojem je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/07 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio