Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/07 (J. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1180/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 1180/07, rješavajući apelaciju Jasmina Demira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Demira podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-

06-000 623 od 22. februara 2007. godine, rješenja Federalnog Zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1152809012 od 13. septembra 2006. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1152809012-0 od 17. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Demir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 623 od 22. februara 2007. godine, rješenja Federalnog Zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 02/1-

1152809012 od 13. septembra 2006. godine, i rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1152809012-0 od 17. februara 2005. godine, (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba). Apelant je dopunio apelaciju 17. jula 2009. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1152809012-0 od 17. februara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Zavoda broj 02/1-1152809012 od 13. septembra 2006. godine, apelantu je, kao vojnom osiguraniku, priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 352,65 KM, počev od 1. novembra 2004. godine.

3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant ispunio uslove za sticanje e prava na starosnu penziju prema odredbi člana 5. stav 1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba). Također, Služba je navela da je apelantu služba prestala 31. oktobra 2004. godine, te da je penzijski osnov utvrđen na osnovu prosjeka plata iz perioda od 1999. do 2003. godine, u smislu člana 4. stav 2. Uredbe, kojom prilikom je njegova plata ostvarena u 1999. godini, valorizovana koeficijentom valorizacije 0,582, a plate ostvarene u 2000, 2001, 2002, i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000, a u skladu sa odredbama čl. 45. i

46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) koji se, shodno odredbi člana 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana navedenom Uredbom. Protiv rješenja Zavoda, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 623 od 22. februara 2007. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana. Također, odbijen je kao neosnovan i apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudskih troškova. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je tuženi pravilno utvrdio penzijski osnov apelantu, odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka apelantovih valorizovanih plata kako su to učinili organi uprave, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plata, kako apelant smatra da mu je trebalo utvrditi prenzijski osnov. Stim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Zakon o PIO opšti zakon iz oblasti penzijsko invalidskog osiguranja, a da drugi zakoni i propisi koji na drugačiji način regulišu prava iz pojedinih oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, predstavljaju lex specialis u odnosu na taj zakon. Nadalje, Sud je naveo da je opšteprihvaćeno pravno načelo da specijalni zakon ili propis derogira opći zakon, i u odnosu na njega predstavlja izuzetak u regulisanju određenog prava, koje je inače predmet regulisanja opšteg zakona, te da taj izuzetak mora biti decidno predviđen specijalnim zakonom ili propisom, jer se u suprotnom primjenjuju odredbe opšteg zakona. Konstatujući da je Uredba iz 2004. godine donesena zbog procesa racionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske Federacije, sud je ukazao da je članom 4. stav 2. te Uredbe propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plata, ali da nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plata, kako je to bilo propisano ranijom Uredbom iz 2000. godine. Imajući u vidu da je predmetna Uredba specijalni propis u odnosu na Zakon o PIO, a kojim su propisani izuzeci u odnosu na taj zakon kao opšti zakon, Kantonalni sud je, također naveo da nepropisivanje da će se penzijski osnov utvrditi na osnovu nevalorizovanih plata, upućuje na zaključak da će se penzijski osnov utvrditi na način kako to propisuju odredbe čl. 45. i 46. Zakona o PIO, s obzirom da penzijski osnov nije regulisan na drugačiji način specijalnim propisom, te je zaključio da se po tom pitanju na osnovu člana 10. stav 1. Uredbe iz 2004. godine moraju primjeniti odredbe Zakona o PIO, kao opšteg zakona (stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-

000 179 od 29. juna 2006. godine). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi pravilnom primjenom Zakona o PIO i Uredbe pravilno utvrdio apelantovo pravo na starosnu penziju i njenu visinu, te je primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnom sporu, apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, Kantonalni sud je utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja navedenih troškova. Naime, sud je utvrdio da u prilogu svog navedenog zahtjeva, nije priložio dokaze o svom općem imovinskom stanju, što je bio obavezan učiniti prema članu 402. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa je primjenom člana 402. stav 1. istog zakona, Kantonalni sud odbio i taj apelantov zahtjev kao neosnovan.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo uslijed primjene Uredbe iz 2004. godine prilikom odlučivanja o njegovom pravu na starosnu penziju. Naime, apelant smatra da je članom 4. stav 1. ranije Uredbe iz 2000. godine koja je stavljena van snage bilo propisano da se starosna penzija vojnog osiguranika utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plata, što, po apelantovom mišljenju nije slučaj kod Uredbe iz 2004. godine. Shodno tome, apelant navodi da Uredba iz 2004. godine nepovoljnije određuje penzijski osnov u odnosu na Uredbu iz 2000. godine, te shodno tome smatra da je on bio u nepovoljnijem položaju u pogledu utvrđivanja penzijskog osnova u odnosu na pripadnike Vojske FBiH koji su penzonisani po Uredbi iz 2000. godine. Pored toga, apelant se žali da je sud neosnovano odbio njegov zahtjev za oslobođenje od plaćanja sudskih troškova, ističući da je priložio sve raspoložive dokaze o svojim prihodima i prihodima članova svoje porodice i da nije mogao priložiti neki drugi dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da li ima primanja po nekom drugom osnovu, jer ista ne ostvaruje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Budući da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja prava apelanta na penziju i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega apelantovi tužbeni navodi u odnosu na odlučenja upravnih organa nisu osnovani. Također, Kantonalni sud je dao jasno i precizno obrazloženje zašto nije bilo moguće prihvatiti apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudskih troškova. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud smatra da u apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

12. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

13. Apelant se, također, žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostala prava

15. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovog prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenog prava moguća. Stoga, Ustavni sud neće ni razmatrati navodno kršenje ovog prava.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/07 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio