Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-843/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 23
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 137
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 189
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 189
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-843/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP 843/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05., 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2745/04 od 18. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koji zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzlanskog kantona, podnio je 16. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2745/04 od 18. decembra 2006. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj P-
705/2005-«A» od 19. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-
2745/04 od 18. decembra 2006. godine (osim u dijelu odluke o zateznoj kamati), kojom je nakon provedenog postupka utvrdio da je Advija Hodžić sudija Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: tužiteljica) dana 17. januara 2002. godine, na putu od kuće do posla, doživjela nezgodu u kojoj je zadobila tešku tjelesnu povredu, zbog koje je bila na bolovanju do 11. jula 2002. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je tužiteljici bila isplaćena naknada za vrijeme bolovanja zbog povrede nastale van rada, koja je bila niža za ukupan iznos od 3.975,53 KM od naknade koju bi tužiteljca ostvarila za povredu nastalu na radu ili u vezi sa radom. Iz obrazloženja presude Općinskog suda vidi se da je taj sud imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, a primjenom odredbi člana 23. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 29/98) i čl. 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine FBiH» broj 29/03), usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te obavezao tuženog (Tuzlanski kanton) da apelantici nadokandi štetu u ukupnom iznosu od 3.975,53 KM uz isplatu zakonskih zateznih kamata, na način kako je to navedeno u dispozitivu presude, računajući od dana dospijeća pojedinačnih iznosa.
3. Rješavajući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-2745/04 od 18. decembra 2006. godine kojom je potvrdio prvostepenu presudu, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda vidi se da je taj sud smatrao da se zatezne kamate imaju obračunati od datuma podnošenja tužbe, a ne od dospijeća, u smislu odredaba člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da naknade za vrijeme bolovanja imaju karakter povremenih davanja. Prema obrazloženju drugostepene presude neosnovani su žalbeni prigovori koji se tiču zastarjelosti potraživanja, pasivne legitimacije tuženog i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naglašeno je da u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva nije povreda prava iz radnog odnosa, za koju su propisani posebni rokovi u članu 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98), već je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje iz radnog odnosa a na ime naknade štete. Tuženi je pasivno legitimisan u ovome sporu, jer je prema odredbama člana 106. kantonalnog Zakona o sudovima, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, dužan u budžetu osigurati sredstva za rad sudova. Kantonalni sud je bio mišljenja da je Općinski sud na pravilan način utvrdio okolnost da je kritičnog dana tužiteljica krenula od svoje kuće na posao kojom prilikom je doživjela nezgodu, a što je utvrđeno iz iskaza saslušanih svjedoka: M.S., K.S., M.J. i H.F.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u dalljem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo iz razloga što redovni sudovi nisu na pouzdan način utvrdili da je povreda apelantice uzročno vezana za vršenje poslova radnog mjesta. To je rezultiralo i pogrešnom primjenom odredaba člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, apelant smatra da je nesporno da je tužiteljica kritičnog dana bila na godišnjem odmoru, pa sve i pod pretpostavkom da je taj dan krenula na posao, redovni sudovi su morali puno preciznije utvrditi njenu «namjeru» da joj taj dan bude radni dan odnosno da prekida godišnji odmor.
5. Apelant je 6. februara 2009. godine, uz dopis broj P. 79/03 II od 5. februara 2009. godine, dostavio Ustavnom sudu i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001258 od 2. oktobra 2008. godine, iz čega proizilazi da je Vrhovni sud, iz razloga što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM, odbacio reviziju apelanta, koju je ovaj bio podnio protiv presude Kantonalnog suda koja se osporava ovom apelacijom. U pomenutom dopisu apelant je naglasio da je Vrhovni sud o istom činjeničnom i pravnom osnovu zauzeo drugačiji stav u presudi broj Rev-1172/05 od 3. oktobra 2006. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelacije odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava, u čemu apelant i vidi povredu ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, imovinu, djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na čiju povredu se poziva, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-
001258 od 2. oktobra 2008. godine, obzirom da se apelant, u dopisu od 5. februara 2009. godine, nije eksplicitno izjasnio da li apelaciju proširuje i u odnosu na predmetno rješenje Vrhovnog suda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović