Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1581/09 (S. B.)
Odluka donesena 22. 10. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 231
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 38
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1581/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine, u predmetu broj AP-1581/09, rješavajući apelaciju Svetomira Bogdanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svetomira Bogdanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: Už-524/04 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-166/04 od 30. avgusta 2004. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša broj: 12-
06/3-23-109/04 od 27. aprila 2004. godine, rješenja Općine Tuzla-
Službe za stambene poslove, broj: 05-02/5-23-3230/99 od 12. februara 2004. godine i zaključka Općine Tuzla-Služba za stambeno-komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla, broj: 05-02/2-23-
3230/99 od 3. februara 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Svetomir Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: Už-524/04 od 5. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-166/04 od 30. avgusta 2004. godine i rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj: 12-06/3-23-
109/04 od 27. aprila 2004. godine, rješenja Općine Tuzla - Službe za stambene poslove, (u daljnjem tekstu Općina), broj: 05-02/5-23-3230/99 od 12. februara 2004. godine i zaključka Općine Tuzla - Služba za stambeno-komunalne poslove i poslove mjesnih zajednica Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj: 05-02/2-23-3230/99 od 3. februara 2000. godine.
2. Služba je 3. februara 2000. godine donijela zaključak broj: 05-02/2-23-3230/99 kojim je odbačen zahtjev Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd (u daljnjem tekstu: Fond) za povrat u posjed stana apelantu koji se nalazi u Tuzli, ulica Oktobarske revolucije 27, jer je podnesen od strane neovlaštenog lica.
3. Općina je 12. februara 2004. godine donijela rješenje broj: 05-02/5-23-3230/99 kojim je odbačena kao neblagovremena i nedopuštena žalba apelanta protiv zaključka Službe, broj: 05-02/2-
23-3230/99 od 3. februara 2000. godine.
4. U obrazloženju rješenja Općina je navela da iz spisa proizilazi da je Služba 3. februara 2000. godine donijela zaključak broj: 05-02/2-23-3230/99 kojim je odbačen zahtjev Fonda za povrat spornog stana u posjed apelantu, jer je podnesen od strane neovlaštenog lica. Takođe, Općina je istakla da je sporni zaključak dostavljen podnosiocu zahtjeva - Fondu 1. marta 2000. godine, a protekom roka za žalbu postalo je pravosnažno 5. aprila 2000. godine. Nadalje, da je naknadno dostavljena punomoć od strane advokata Drage Reljića kojom ga je apelant ovlastio za podnošenje zahtjeva za povrat stana u posjed. Obzirom na navedeno Općina je zaključila da je žalba apelanta, putem advokata Drage Reljića, izjavljena protiv zaključka, broj: 05-02/2-23-3230/99 od 3. februara 2000. godine neblagovremena i izjavljena od neovlaštenog lica, jer u spisu predmeta nije dostavljena punomoć kojom je advokat Drago Reljić ovlašten od strane apelanta,odnosno Fonda, za izjavljivanje žalbe,odnosno zastupanja u ovom predmetu.
5. Ministarstvo je 27. aprila 2004. godine donijelo rješenje broj: 12-06/3-23-109/04 kojim je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općine broj: 05-02/5-23-3230/99 od 12. februara 2004. godine odbijena.
6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donio odluku u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te da je svoju odluku pravilno i detaljno obrzaložio pa to prihvata i jer je navedeni zaključak od 3. februara 2000. godine postao pravosnažan 5. aprila 2000. godine, a advokat Dragan Reljić tada nije bio punomoćnik apelanta.
7. Kantonalni sud je 30. avgusta 2004. godine donio presudu broj: U-166/04 lica kojom je odbijena tužba apelanta izjavljena radi poništenja rješenja Ministarstva broj: 12-06/3-23-109/04 od 27. aprila 2004. godine.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo odredbom člana 231. stav 1. i 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj:2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), propisano je da je prvostepeni organ po prijemu žalbe ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, i ako utvrdi da je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlašćene osobe, rješenjem će odbaciti žalbu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave pravilno primjenili citirane odredbe ZUP kada su žalbu apelanta odbacili, jer je ista izjavljenja od neovlaštenog lica. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj upravnoj stvari bilo bespredmetno raspravljanje o blagovremenosti žalbe pored nesporne činjenice da je žalba izjavljena od neovlaštenog lica, zbog čega je tužbu apelanta valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH», broj 2/98 i 8/00).
9. Vrhovni sud je 5. februara 2009. godine donio presudu broj: Už-524/04 kojom je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj: U-166/04 od 30. avgusta 2004. godine.
10. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da osporeni zaključak Službe, broj: 08-02/2-23-
3230/99 od 3. februara 2000. godine postao pravomoćan i konačan, te su prema tome upravni organi pravilno primjenili član 231. stav 1. i 2. ZUP i žalbu apelanta odbacili kao neblagovremenu.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na fer suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana putem ovlaštenog lica, odnosno nije blagovremeno izjavio žalbu na prvostepeni zaključak shodno odredbi člana 231. stav 1. i 2. ZUP. Dakle, nadležni upravni organi, te Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen od ovlaštenog podnosioca, dok je žalba na prvostepeni zuaključak odbačena jer nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe na provstepeni zaključak kojim je zahtjev za povrat stana apelantu odbačen jer je podnesen od neovlaštenog lica, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je van roka podnio žalbu, na temelju koje organi uprave, te Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović