Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/07 (H. G.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2719/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2719/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Gromilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Gromilića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-U-06-

000 323 od 6. septembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, broj 01/1-1049865759 od 27. aprila 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-neretvanski kanton, broj 1049865759 od 4. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Gromilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-06-000 323 od 6. septembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj 01/1-1049865759 od 27. aprila 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Hercegovačkoneretvanski kanton (u daljnjem tekstu: Služba), broj 1049865759 od 4. januara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. februara 2008. godine.

2. Ustavni sud je svojom odlukom, broj AP-639/04 od 23. septembra 2005. godine, usvojio apelaciju apelanta te utvrdio povredu člana II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ukinuo presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-

1320/02 od 12. maja 2004. godine i rješenja Zavoda PIO br. 02/1-1049865759 od 18. marta 2002. godine i br. 1049865759 od 7. septembra 2001. godine te naložio Zavodu PIO da po hitnom postupku donese novu odluku o zahtjevu apelanta za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Ustavni sud je u toj svojoj odluci zaključio «da pri utvrđivanju da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. aprila 1992. godine, te da je cijeli vremenski period od 1993. godine primao akontativni iznos penzije kao i ostali penzioneri Vrhovni sud arbitrarno zaključio da je u apelantovom slučaju pravilno primijenjen član 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Ustavni sud smatra da je Federalni zavod PIO trebalo da prihvati, kao relevantan, prvobitni zahtjev koji je apelant podnio 1. aprila 1992. godine i primjenjujući član 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (član 76. ranijeg Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju) prizna apelantu pravo na penziju u smislu tog zahtjeva.». Prema tom članu «Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.»

3. Rješenjem Službe, broj 1049865759 od 4. januara 2006. godine, donesenom u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, broj AP-639/04 od 23. septembra 2005. godine, apelantu je priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 0,0014 KM počev od 21. marta 1992. godine te je određeno da apelantu počev od 16. juna 1995. godine pripada mirovina od 14,88 KM mjesečno. Stavom tri izreke rješenja utvrđeno ja da iznos penzije usklađen na dan 1. januar 2002. godine iznosi 227,3201 KM a od 1. januara 2002. godine te je određeno da isplata penzije po rješenju pripada od 21. marta 1992. godine uz obračun isplaćenih mirovina i dobijenog iznosa u certifikatima (stav četiri). Konačno određeno je da predmetno rješenje zamjenjuje rješenje isti broj od 7. septembra 2001. godine.

4. U obrazloženju rješenja Služba je prvo iznijela hronologiju predmetnog postupka okončanog odlukom Ustavnog suda broj AP-639/04 od 23. septembra 2005. godine. Nadalje je navedeno da je u ponovno provedenom postupku utvrđeno da je apelant rođen 16. juna 1935. godine, da na dan priznavanja prava ima navršenih 56 godina života te da ukupan penzioni staž do dana prestanka osiguranja iznosi 39. godina jedanaest mjeseci i 6 dana. Obzirom na navedeno Služba je zaključila da apelant dana 16. juna 1995. godine ispunjava uvjete za starosnu penziju u smislu člana

21. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ», broj 23/82 do 44/90). Nadalje je navedeno da su za obračun penzijske osnovice uzete plaće apelanta u razdoblju 1982.-1991. godine što iznosi 0,000727 KM i što osigurava apelantu najpovoljniji iznos penzije. Služba je utvrdila da apelantov ukupan penzijski staž na dan prestanka osiguranja iznosi 39 godina 11 mjeseci i 6 dana, da se stoga apelantu penzija određuje u visini 83% penzijskog osnova a što iznosi 0,0006040 mjesečno, te da taj iznos usklađen na dan stjecanja prva 21. marta 1992. godine iznosi 0,0014 KM a usklađena na dan donošenja rješenja iznosi 227,3201 KM. Također je navedeno da je isplata penzije po ovom rješenju određena primjenom člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine F BiH» br. 29/98 i 32/01).

5. Rješenjem Zavoda PIO, broj 01/1-1049865759 od 27. aprila 2006. godine, odbijena jer žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da smatra da njegov penzijski staž nije pravilno utvrđen budući da je radni odnos zaključio kad je napunio 40 godina radnog staža, da je pogrešno utvrđeno da je na dan prestanka osiguranja ostvario staž od 39 godina 11 mjeseci i 6 dana te da apelant smatra da mu zbog toga visina penzije nije pravilno utvrđene. Zavod je obrazložio da prema dokazima u spisu proizilazi da je apelant bio u radnom odnosu od 1. septembra 1951. godine do 31. augusta 1955. godine te od 16. aprila 1956. godine do 20. marta 1992. godine. Također je navedeno da je iz uvjerenja osnovne škole u kojoj je apelant radio vidljivo da je apelantov radni odnos zaključen sa 20. martom 1992. godine. Iz navedenih dokaza Zavod PIO je ocijenio pravilnim utvrđenje Službe o ukupnom stažu osiguranja. Nadalje je navedeno da je u postupku donošenja rješenja Služba postupala u skladu sa članom 22. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja a da je za utvrđivanje penzijskog osnova uzeo plaće ostvarene u periodu od 1966. do 1991. godine, kako je propisano članom 24. i 25. navedenog zakona. Služba je također navela da je apelantu izvršen obračun penzije od dana sticanja prava do donošenja rješenja sa svim pripadajućim povećanjima do 1. januara 2002- godine, kad su penzije u Federaciji posljednji put povećane, te je navedeno da se apelantu od 1. septembra 2003. godine penzija isplaćuje u utvrđenim koeficijentima čija primjena zavisi od mase raspoloživih sredstava za isplatu svih penzija u Federaciji BiH za svaki mjesec pojedinačno, što znači da se radi o promjenjivom koeficijentu a ne o trajnom povećanju penzija. Budući da je po zaključku Zavoda PIO pravilno utvrđen ukupan penzijski staž i i visina starosne penzije žalba apelanta je ocijenjena neosnovanom.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-U-06-000 323 od 6. septembra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Zavoda PIO te je apelant odbijen sa zahtjevom za oslobađanje od sudskih troškova. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je na prijedlog apelanta održao javnu raspravu na koju je pristupio apelant a da tuženi Zavod PIO nije pristupio te da je na raspravi apelant izjavio da u svemu ostaje kod tužbe. Nadalje je sud ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje upravnih organa te je konstatirao da u spisu nema apelantove radne knjižice, da je apelantov ukupan penzioni staž utvrđen na osnovu podataka iz matične evidencije uz kojih proizilazi utvrđenje Službe o ukupnom periodu apelantovog penzionog staža. Sud je konstatirao da je tačan navod apelanta da se u spisu nalazi uvjerenje Zavoda PIO od 12. novembra 1998. godine da apelant ima 39. godina 11 mjeseci i 15 dana registriranog staža na dan izdavanja uvjerenja. Međutim sud je naveo da iz podataka matične evidencije od 21. aprila i 12. decembra 2006. godine, u kojim je dat pregled svih podataka uključujući podatke o prijavi/odjavi, podatke iz PS obrasca i podatke o prijavi LD, stažu i naknadama, proizilazi da apelant ima ukupno 39 godina 11 mjeseci i 6 dana radnog staža, kako je pravilno utvrđeno prvostepenim rješenjem. Nadalje je navedeno da sud smatra da je Zavod PIO pravilno, na osnovu podataka iz matične evidencije i uvjerenja OŠ «Fra Lovre Karaule» Livno, a koje je dato na osnovu evidencije uposlenih radnika, koje je ova škola kao pravni sljednik preuzela od OŠ «10. oktobar» Livno, utvrdio da je apelantu radni odnos prestao 20. marta 1992. godine. Konačno sud je zaključio da je tuženi pravilnom primjenom odredaba tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (čl. 22, 24. i 25.) pravilno priznao pravo na penziju i utvrdio najpovoljniju penzijsku osnovicu, kao i penziju te dao detaljne podatke o usklađivanju penzije pri čemu je za svaki zakonski osnov dao detaljno obrazloženje koje podrazumijeva i navođenje odgovarajućih zakonskih odredbi koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)odnosno kako apelant navodi «pravo na zakonu zasnovanu penziju». Suština apelacionih navoda svodi se na pogrešno i nepotpuno utvđeno stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da ima 40 godina staža a ne 39 godina 11 mjeseci i 6 dana, kako je utvrđeno u osporenim odlukama. Apelant ističe «onaj ko je unosio podatke iz raznih rješenja o kretanju u službi pogriješio je sigurno u radnom odnosu od 1. septembra 1951. godine do 25.septembra 1955. godine» te apelant navodi «činovnik je u bazu podataka uveo datum pisanja rješenja ne gledajući u rješenju u stvarni dan prestanka radnog odnosa pa se vjerovatno zbog toga pojavljuje u njihovim rješenjima ta razlika u ukupnom radnom stažu». Nadalje apelant smatra da je ova greška vezana za stvarni staž prouzrokovala sve ostale radnje oko visine njegove penzije te da zbog tih spornih dana gubi mjesečno više od 30 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iako se pozvao na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantovi navodi implicitno ukazuju da se on u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i organa uprave. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je utvrđeno da apelantu pripada pravo prijevremenu starosnu penziju budući da je utvrđeno da ukupan penzijski staž apelanta na dan prestanka osiguranja iznosi 39 godina 11 mjeseci i 6 dana, i da stoga apelantu pripada penzija u visini 83% penzijskog osnova a shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/07 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio