Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/07 (I. I. i A. I.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Deportacija
- Dijete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1528/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1528/07, rješavajući apelaciju Ilde i Aleme Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilde i Aleme Imamović podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-4/07 od 10. maja 2007. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-
384/07 od 5. aprila 2007. godine, u odnosu na odredbe čl. 2, 3, i 5. Konvencije o pravima djeteta, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilde i Aleme Imamović podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-4/07 od 10. maja 2007. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-
384/07 od 5. aprila 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilda Imamović i Alema Imamović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Priboja, koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijele su 29. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-4/07 od 10. maja 2007. godine i Rješenja Suda BiH broj U-384/07 od 5. aprila 2007. godine.
2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Služba za poslove sa strancima, Terenski centar Zenica broj 19.4.4 -50-UP-1-2-175/06 od 21. decembra 2006. godine prvoapelantici je izrečena mjera protjerivanja na period od 1 (jedna) godine i određen rok od 15 (petnaest) dana za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 30. augusta 2005. godine Rješenjem Ministarstva ZE-DO Kantona broj 08-03/1-3-04-11-1444-2/05 prvoapelantici odobren privremeni boravak u Bosni i Hercegovini po osnovu braka sa državljaninom Bosne i Hercegovine, zaključno do 15. augusta 2006. godine. Pošto prvoapelantica nije do isteka roka na koji je odobren privremeni boravak podnijela zahtjev za produženje istog, upravni policijski organ je prema njoj preduzeo mjere upozorenja o posljedicama koje mogu nastupiti zbog neproduženja boravka. Prvoapelantica ni nakon svih upozorenja i mjera nije postupila u skladu sa zakonskim obavezama. Konačno, nadležni organ je zaključio da je imenovana ostala da boravi u Bosni i Hercegovini nakon isteka važenja odobrenja boravka, pa je u skladu sa članom 57. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH», broj 29/03) odlučio kao u dospozitivu.
4. Protiv navedenog rješenja prvoapelantica je blagovremeno izjavila žalbu, pobijajući rješenje iz svih zakonom propisanih razloga, koju žalbu je svojim rješenjem Ministarstvo broj UP-2-07-07-2-
5/07 od 23. februara 2007. godine potvrdilo. Time je prvostepeno rješenje Službe za poslove sa strancima, Terenski centar Zenica broj 19.4.4 -50-UP-1-2-175/06 od 21. decembra 2006. godine, postalo pravosnažno i konačno u upravnom postupku.
5. Protiv ovog rješenja prvoapelantica je podnijela tužbu u upravnom sporu s prijedlogom da se tužba uvaži, osporeno rješenje poništi i Terenskom centru Zenica naloži ponavljanje postupka te da se donese zakonito rješenje. Rješavajući ovu upravnu stvar, Rješenjem Suda BiH broj 384/07 od 5. aprila 2007. godine je utvrđeno da tužba u konkretnom predmetu nije dopuštena, iz razloga što prema citiranom zakonu strancu ne pripada pravo da osporava rješenje o protjerivanju tužbom za pokretanje upravnog postupka. Naime, odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu je jasno regulisano u kojim slučajevima strancu pripada pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta. Odredbama poglavlja V citiranog zakona, regulisano je pitanje protjerivanja stranaca pri čemu nije propisano da stranac ima pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na pokretanje upravnog spora protiv konačnog rješenja kojim mu je naloženo protjerivanje sa teritorije BiH. Sud BiH je naveo da samo u slučaju ako stranac u postupku protjerivanja navede razloge vezane za član 60. istog zakona, tj. navede razloge koji se odnose na princip «zabrane vraćanja», tada prema odredbi člana 60. u vezi sa članom 61. stav 2. navedenog zakona, strancu pripada pravo na pokretanje upravnog spora protiv rješenja o protjerivanju. Sud BiH je zaključio da tu okolnost prvoapelantica u toku postupka nije isticala, pa joj ne pripada pravo na sudsku zaštitu pokretanjem upravnog spora pred sudom.
6. Protiv navedenog rješenja Vijeća za upravne sporove, prvoapelantica je blagovremeno podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji je Presudom Suda BiH broj Uvl-4/07 od 10. maja 2007. godine odbijen. Sud BiH je zaključio da prvoapelantici ne pripada pravo pokretanja upravnog spora te da je njena tužba nedopuštena, jer je u ovoj pravnoj stvari konačno rješenje i izvršno. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je utvrdilo da je Vijeće za upravne sporove ovog suda, kao prvostepeni organ, u pobijanom rješenju pravilno obrazložilo specifičnosti materije uređene Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kojim su uređena kako materijalnopravna tako i procesnopravna pitanja iz ove oblasti, kao lex specialis, pa tako i pravna sredstva i sudska zaštita stranaca na teritoriji BiH.
7. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava djeteta zaštićena članom 2, 3. i 5. Konvencije o pravima djeteta iz Aneksa I - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini. Apelantice se, kako i same navode u apelaciji, u osnovi žale na postupak Suda BiH za koji smatraju da ih je diskriminirao kao strance. One smatraju da je osporenim odlukama proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo obzirom da je Sud BiH svoje odluke donio na bazi zaključka da je samo strancu, koji se pozove na «princip vraćanja», pružena mogućnost da traži sudsku zaštitu. Apelantice smatraju da je tim postupkom Suda BiH povređeno i njihovo pravo na pristup sudu. Sud BiH je, kako se dalje navodi, obje odluke donio bez pozivanja na raspravu prvoapelantice ili njenog punomoćnika, pa joj je time uskraćeno i pravo na fer i pravičan postupak. One izričito naglašavaju da se Ustavnom sudu ne obraćaju žaleći se na mjeru protjerivanja, jer i sama prvoapelantica tvrdi da je takav zahtjev nedopušten prema članu 6. Evropske konvencije, nego se žali na postupak Suda BiH, koji joj navodno nije dao sudsku zaštitu od odluke organa uprave, kojom su povređena njena prava. U odnosu na povredu prava djeteta iz Konvencije o zaštiti djece prvoapelantica navodi da osporenim odlukama Suda BiH nije obezbjeđena zaštita njenog mldb. djeteta od diskriminacije kojoj je izložena. Ona smatra da je njeno dijete silom državne vlasti lišeno pažnje, njege, brige i ljubavi jednog od roditelja, činjenicom da donošenjem tih odluka koje podrazumjevaju protjerivanja sa teritorije BiH država nije obezbjedila da se povede briga o interesima njenog djeteta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Dopustivost ratione materiaea.Pravo na pravično suđenje
9. Apelantice se žale da je pobijanim odlukama koje se odnosi na osporavanje prava prvoapelantice na sudsku zaštitu u postupku njenog protjerivanja kao stranca povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Ustavni sud podsjeća da regulisanje pitanja boravka stranaca i donošenje mjere protjerivanja, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.).
11. Tako, u odluci Evropskog suda za ljudska prava P protiv Ujedinjenog kraljevstva stoji da «... [....] Komisija smatra da postupak koje su provele javne vlasti u cilju odlučivanja da li stranacu treba biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija nadalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkopatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P protiv Ujedinjenog kraljevstva , predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
12. Prema tome, pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji kao i da mu bude izrečena mjera protjerivanja u skladu sa zakonskim uvjetima, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila pravo boravka, pa i privremenog, stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, odnosno izrekla mjeru protjerivanja to se smatra aktom države koja pripada njenoj javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Shodno tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtjeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije ( vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28.)
13. S obzirom da se apelantice u konkretnom slučaju žale da je prvoapelantici osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda kao i odluku Ustavnog suda, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b. Nediskriminacija
14. Također, u vezi sa navodima apelantica o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da činjenice koje apelantice u apelaciji navode ne ulaze «u opseg» prava na pravično suđenje, pa se stoga ne može primijeniti član član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, također, moraju odbaciti pošto su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju zaključuje da su navodi apelantica o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie
17. Prvoapelantica se žali da je osporenim odlukama povređeno pravo iz člana 2., 3. i 5. Konvencije o pravima djeteta, u vezi s pravom o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U pogledu žalbenih navoda apelantica da su im pobijanim odlukama povrijeđena prava iz čl. 2, 3. i 5. Konvencije o pravima djeteta, u vezi s pravom o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je navedena i Konvencije o pravima djeteta. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, Odluke br. AP 415/08 od 14. oktobra 2008. godine, AP 2482/07 od 13. maja 2008. godine i U 110/03 od 21. jula 2004. godine objavljene na www.ustavnisud.ba).
21. Prvoapelantica navodi da država BiH nije u praksi obezbjedila provedbu garantiranih prava djeteta, posebno u odnosu na činjenicu da je njeno mldb. dijete, donošenjem osporenih odluka diskriminirano u odnosu na drugu djecu u vezi sa pravima iz člana 2., 3. i 5. Konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. U konkretnom slučaju prvoapelantica, osim navoda da joj je izrečena mjera protjerivanja i da je pristup upravnih organa odnosno Suda BiH, koji je odbacio njenu tužbu zbog nepostojanja sudske zaštite u konkretnom slučaju «nezakonit i diskriminatorski» nije dostavila dokaze i iznijela bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je njeno dijete žrtva navodne diskriminacije u vezi sa pravima iz čl. 2. 3. i 5. Konvencije.
22. Prvoapelantica svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u odlukama koje se tiču njenog protjerivanja, dok u vezi s navodno diskriminacijom njenog mldb. djeteta ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je dijete diskriminirano. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantica paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
23. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava apelantica na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava djeteta iz čl. 2, 3 i 5. Konvencije o pravima djeteta, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedene Konvencije o pravima djeteta, uz pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović