Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/07 (I. L.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 299
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 259
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3057/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 3057/07, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. L. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Kžž-07-000004 od 20. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Kžk-06-000 007 od 25. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupaju Borislav Čuljak i Zlatko Čavar, advokati iz Širokog Brijega, podnio je 14. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžž-07-000004 od 20. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kžk-
06-000 007 od 25. januara 2007. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 7. februara 2008. godine.
2. Odlučujući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) broj KT-89/04, Općinski sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj K 89/05 od 28. septembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude, kao odgovorno lice u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđene zakonom čime je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. Krivičnog Zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje mu je djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, apelant je na osnovu člana 299. tačka c. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/03; 37/03, 56/03. 78/04, 28/05, 55/06, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe da je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude kao odgovorno lice u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu u kojoj je zaposlen uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom a pribavljena je imovinska korist u iznosu koji prelazi 200.000,00 KM, čime bi počinio krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2 u vezi sa stavom 1. tačka 3. KZ FBiH. Na osnovu člana 212 ZKP oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. Odlučujući o žalbi koju je u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, izjavio tužilac Kantonalni sud je rješenjem broj 008-0-Kž-06-000 047 od 13. decembar 2006. godine, žalbu uvažio, presudu Općinskog suda, broj K 89/05 od 28. septembra 2006. godine, u dijelu u kojem se apelant oslobađa od odgovornosti da je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa st. 1. i 3. KZ FBIH ukinuo te je odredio pretres pred vijećem tog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su se stekli uslovi iz člana 330. stav 1. tačka b) ZKP da se prvostepena presuda ukine jer je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno i potrebno je pred drugostepenim sudom ponoviti dokaze već izvedene u prvostepenom postupku.
4. Na pretresu koji je održan pred vijećem Kantonalnog suda 23. januara 2007. godine tužilac je precizirao optužnicu na način da je iz činjeničnog opisa izbacio dio koji se odnosi na radnje apelanta za koje je pravosnažno osuđen. U toku dokaznog postupka pročitani su uz suglasnost stranaka iskazi i nalazi i mišljenja vještaka finansijske struke koji su dati u prvostepenom postupku, iskazi svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.
5. Na osnovu ocjene provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi Kantonalni sud je presudom, broj 008-0-Kžk-06-000 007 od 25. januara 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude kao odgovorno lice u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu u kojoj je zaposlen uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom a pribavljena je imovinska korist u iznosu koji prelazi 200.000,00 KM čime je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa st. 1. i 3. ranijeg KZ FBiH, pa ga je na osnovu navedenog propisa uz primjenu člana 37. ranijeg KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. Na osnovu odredbe člana 110. st. 1. i 2. ranijeg KZ FBiH apelantu je izrečena i krivično pravna mjera-oduzimanje imovinske koristi u ukupnom iznosu od 1.846.044,00 KM. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 1,650,00 KM te paušala za rad suda u iznosu od 200,00 KM sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je vještak finansijske struke u svom nalazu istakao da je preduzeće «Stara Trade» d.o.o Grude nabavljalo robu od dobavljača na području Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine kojom prilikom je izdavalo narudžbenice u skladu sa članom 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na koji način je preuzimalo robu i oslobađalo svoje dobavljače od poreza na promet. Iz nalaza i mišljena navedenog vještaka kojem je sud poklonio vjeru jer je rađen po pravilima struke, utvrđeno je da je su narudžbenice sa izjavom koje oslobađaju dobavljače obaveze plaćanja poreza potpisivane od strane preduzeće «Stara Trade» d.o.o Grude. Kantonalni sud je dalje istakao da je iz rješenja tog suda broj U/1-00024/01 od 16. januara 2001. godine utvrdio da je apelant direktor preduzeće «Stara Trade» d.o.o Grude, dakle da je isti odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost. Kantonalni sud je istakao da je iz poslovne dokumentacije preduzeća koja su poslovala sa «Stara Trade» d.o.o. Grude utvrđeno da je preduzeće apelanta ostvarilo ukupan promet polaganjem gotovog novca u ukupnom iznosu od 14.330.327,36 KM a koja novčana sredstva je upotrijebilo za plaćanje računa dobavljača na koji iznos je bio dužan obračunati i uplatiti porez na promet proizvoda u ukupnom iznosu od 1.846.044,00 KM a što apelant nije učinio.
7. Tvrdnja odbrane apelanta, da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu «pranja novca» te da nije bilo prometa, ničim nije dokazana odnosno odbrana nije pružila niti jedan dokaz u prilog ove tvrdnje nasuprot optužbe koja je na osnovu dostavljene dokumentacije dokazala da je prometa bilo i u to upravo sa navedenim dobavljačima. Iz dokumentacije koja je dostavljena Kantonalni sud je utvrdio da je apelant bio jedina odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost, da je potpisivao narudžbenice sa izjavom kojom oslobađa dobavljaču obavezu plaćanja poreza, da je otvorio transakcijske račune kod banaka preko kojih je vršio uplate preduzećima sa kojima je poslovao pa je u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu, uskratio plaćanje sredstava iz poreznih obaveza utvrđenih zakonom. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 25. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, prema kojoj je određeno da je obveznik poreza, koji proda proizvod krajnjem potrošaču ili na drugi način obavi promet proizvoda, dužan obračunati porez na promet a obaveza plaćanja poreza nastaje u momentu kada je obavljen promet proizvoda. U konkretnom slučaju, zaključio je Kantonalni sud, preduzeće «Stara Trade» d.o.o Gruda je izdavanjem narudžbenica sa izjavom pri kupovini robe preuzelo na sebe obavezu plaćanja poreza na promet proizvoda. Po ocijeni Kantonalnog suda kazna na koju je osuđen apelant odgovora težini krivičnog djela, posljedicama istog te je mišljenja da je upravo izrečena kazna dovoljna i potrebna radi ostvarivanja svrhe izricanja kazneno pravne sankcije.
8. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Kantonalnog suda izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kžž-07-000004 od 20. septembra 2007. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio i u odluci o kazni preinačio presudu Kantonalnog suda broj 008-KžK-06-000 007 od 25. januar 2007. godine, tako da se apelantu za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg KZ FBiH za koje je tom presudom oglašen krivim preuzima kao utvrđena izrečena kazna zatvora od jedne godine i tri mjeseca i uz primjenu člana 47. stav 1. istog zakona apelantu se iz pravomoćnog dijela presude Općinskog suda broj K-89/05 od 28. septembra 2006. godine, izrečena kazna zatvora od šest mjeseci za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. ranijeg KZ FBiH za koje je tom presudom oglašen krivim uzima kao utvrđena, pa se apelant uz primjenu člana 46. stav 2. tačka 3. u vezi sa tačkom 2. istog zakona osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i sedam mjeseci.
9. Po ocijeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu izvedenih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju presude utvrdio da je apelant kao odgovorna osoba u pravnoj osobi na način opisan u izreci zloupotrijebio ovlaštenja u privredi. S tim u vezi, pojasnio je Vrhovni sud, prvostepeni sud se bavio analizom izvedenih dokaza koji upućuju na one činjenične zaključke iz obrazloženja pobijane presude koji žalbom apelanta nisu dovedeni u pitanje a posebno oni u pogledu činjenica da je promet roba i proizvoda zaista ostvaren sa dobavljačima i plaćen. Sve ovo je bilo prihvatljivo, naveo je dalje Vrhovni sud, bez obzira što se na osnovu finansijske dokumentacije nije mogao izvesti zaključak gdje je i na koji način u daljem toku događaja predmetna roba i završila. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosio na protivrjećnost izreke presude u kojoj se govori o «polaganju gotovog novca» a u razlozima «da je bilo prometa između preduzeća «Stara Trade» d.o.o,. Grude i dobavljača», Vrhovni sud je istakao da se ne radi o relevantnoj razlici citiranih navoda koji su izvučeni, u ovom drugom slučaju, iz konteksta obrazloženja prvostepene presude sa onim navodima iz njene izreke pogotovo kada se oni dovedu u vezu i promatraju u sklopu utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 259. stav 1. tačka 3. ranijeg KZ FBiH prema kojoj krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost i koja u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu u kojoj je zaposlena uskrati plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom. Prema članu 136. stav 3. ranijeg KZ FBiH i apelant kao direktor privatnog preduzeće je odgovorna osoba pa kao takav može učiniti krivično djelo koje je blanketnog karaktera. Njegovu dispoziciju, istakao je dalje Vrhovni sud, jasno treba upotpuniti primjenom odredbi iz zakona u kome je utvrđena porezna ili druga fiskalna obaveza čije plaćanje je uskratila odgovorna osoba u pravnoj osobi. Iz izreke i obrazloženja prvostepene presude se vidi da je prvostepeni sud određeno naveo takve zakonske propise kojima se ustanovljava spomenute obaveze u odnosu na koje je apelant kao odgovorna osoba u pravnoj osobi uskratio njihovo plaćanje. Na kraju Vrhovni sud je istakao da navedena prava ocjena nije mogla biti dovedena u pitanje nepostojanjem odobrenja za početak rada pravne osobe i nekim drugim nedostatcima na koje se poziva apelant u žalbi (nepostojanje poslovnog prostora i dr.) jer je nesporno da je navedeno privatno preduzeće upisano u sudski registar i imalo je osnivački akt a što u smislu člana 2. Zakona o postupku upisa pravnih osoba u sudski registar ima pravni učinak prema trećim osobama i to od dana upisa u sudski registar. Radi svega izloženog Vrhovni sud nije mogao prihvatiti žalbene navode da u radnjama apelanta nisu sadržana obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim već krivičnog djela «pranja novca» iz člana 272. KZ FBiH.
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocijeni dokaza, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog zakona kao i u povredi načela ravnopravnosti stranaka. Po mišljenju apelanta izreka osporenih presuda je protivrječna razlozima presuda budući da se u izreci govori o polaganju novca a u razlozima presuda se spominje da je bilo prometa robe između preduzeće «Stara Trade» d.o.o Grude i dobavljača, što ničim tokom postupka nije dokazano. Apelant je istakao da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer je tokom čitavog postupka tvrdio da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu «pranja novca» Ovo iz razloga što dokazi upućuju da preduzeće «Stare Trade» d.o.o. Grude nije imalo poslovni prostor niti uposlenih radnika sa razvijenom prodajnom mrežom da bi stvarno obavljalo robni promet. Apelant je na kraju istakao da iz ponuđenih dokaza sudovi nisu izveli pravilan zaključak jer bi u protivnom odluka bila oslobađajuća pa smatra da je povrijeđen i princip presumpcije nevinosti.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjenu dokaza, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i povredu principa ravnopravnosti stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
16. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu pročitao iskaze saslušanih svjedoka datih pred Općinskim sudom, pročitao iskaz vještaka finansijske struke te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. ranijeg KZFBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu zloupotrebe ovlasti u privredi.
17. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Stanislava Komadine te dovodeći ga u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka, te zašto je poklonio vjeru materijalnim dokazima i iskazima svjedoka. Kantonalni sud je sasvim jasno obrazložio da je na nedvosmislen način utvrđeno da je apelant bio jedina odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost, da je potpisivao narudžbenice sa izjavom kojom oslobađa dobavljaču obavezu plaćanja poreza, da je otvorio transakcijske račune kod banaka preko kojih je vršio uplate preduzećima sa kojima je poslovao pa je u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravnu osobu, uskratio plaćanje sredstava iz poreznih obaveza utvrđenih zakonom. Također sud je obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu «pranje novca».
18. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Vrhovni sud je odgovorio na sve žalbene prigovore apelanta posebno naglašavajući u čemu se sastoji zakonska dispozicija krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u privredi. Naime Vrhovni sud je jasno i precizno naveo iz kojih razloga nije mogao prihvatiti žalbene navode apelanta da u njegovim radnjama nisu sadržana obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim već krivičnog djela «pranja novca» iz člana 272 KZ FBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
19. Apelant se žali i na kršenje principa presumpcije nevinosti ali ove navode ničim ne obrazlaže, niti je Ustavni sud mogao iz predočenih činjenica i dokumentacije zaključiti da postoje elementi koji bi ukazali na kršenje ovog principa. Kako je Ustavni sud je već utvrdio da osporene odluke imaju zadovoljavajuća obrazloženja i razloge, te kako apelant ne nudi dokaze i argumente u pravcu ovih svojih navoda, niti je kršenje ovog principa očigledno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima faciae) neosnovani.
20. U vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Odgovarajući na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud, razmatrajući spis predmetne krivične stvari, zapazio je da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant samo paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povreda navedenog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović