Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/07 («Metal-ferrum» d.o.o. Stolac)

Odluka donesena 17. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2456/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2456/07, rješavajući apelaciju «Metal-ferrum» d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Metal ferrum» d.o.o.

Stolac podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007- 0-Gž-07-000 032 od 21. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53-P-000 019-06-P od 3. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Metal-ferrum» d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa advokat iz Čapljine, podnio je 28. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 032 od 21. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53-P-000 019-06-P od 3. novembra 2006. godine.

2. Nikola Čoko (u daljnjem tekstu: tužitelj) je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Tužitelj je naveo da je kod apelanta bio u radnom odnosu od 14. augusta 1970. godine do 31. oktobra 2005. godine, kada mu je otkazan ugovor o radu, a apelant mu tokom trajanja radnog odnosa za period od 2001. godine do 2005. godine nije uplatio doprinose. Apelant je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.

3. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj 07 53-P-000 019-06-P od 3. novembra 2006. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je usvojio zahtjev tužuitelja. Izrekom presude, Općinski sud je obavezao apelanta da za tužitelja izvrši uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja u korist Fonda MIO/PIO Mostar za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2005. godine, na račun broj 3380002200007796 u iznosu od 5.918,52 KM u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja, uz troškove postupka.

4. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se odnose na status tužitelja kod apelanta u spornom periodu i sporne činjenice koje se tiču visine tužbenog zahtjeva i prigovora apelanta. Po ocjeni Općinskog suda, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer je odredbom člana 102. Zakona o radu FBIH («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da u ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostavrenje tih prava kod poslodavca i pred nadležnim sudom. Ugovorom o radu zaključenim između tužitelja i apelanta nastao je obligaciono-pravni odnos između zaposlenika i poslodavca kojim je za apelanta kao poslodavca nastala obaveza uplate doprinosa na plaće i uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. Općinski sud je u pogledu neosnovanosti prigovora zastare potraživanja naveo da se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti odredbe ZOR-a ili Zakona o obligacionim odnosima, jer je obaveza uplate doprinosa regulisana Zakonom o doprinosima («Službene novine FBiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 1/02). Općinski sud je dalje naveo da je u odredbi člana 8. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju FBiH («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 32/01) propisano koja se lica osiguravaju obaveznim osiguranjem i koja lica ostvaruju prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja. U pogledu nadležnosti redovnog suda za rješavanje o zahtjevu tužitelja, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijsko-inavalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 59/06) propisano da osiguranik odnosno lice iz člana 60. Zakona imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i inavalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom. Općinski sud je iz svih provedenih dokaza na nedvojben način utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan i da je u skladu sa provedenim finansijskim vještačenjem na koje stranke, tužitelj i apelant nisu imali primjedbi.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-07-000 032 od 21. juna 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Potvrđujući stav prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da tužitelju, iako u spornom periodu zbog smanjenja posla nije ostvarivao plaću, pripada pravo na uplatu traženih doprinosa, jer teška ekonomska situacija ne oslobađa apelanta obaveze plaćanja osnovne plaće i drugih primanja iz radnog odnosa. Odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, koji je konkretnom slučaju lex specialis, nije predviđena zastarjelost na naknadu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

6. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i neprihvatanju prigovora zastare potraživanja, zbog čega su obrazloženja presuda redovnih sudova, kako tvrdi, proizvoljna i pogrešna.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i da li je odbijanje prigovora zastare potraživanja pravilno. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora zastare potraživanja jasno naveli da odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis, nije propisana zastarjelost prava na naknadu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Odredbom člana 82. istog Zakona, kako su zaključili redovni sudovi, propisano je da se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. Radi navedenog, sudovi su u postupku donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kao i u žalbenom postupku, uz relevantnu primjenu materijalnog prava, zaključili da je apelant pasivno legitimisan i obavezan tužitelju izvršiti uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist Fonda

MIO/PIO.

10. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili obrazložiti osporene presude, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o doprinosima. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. Slijedom iznesenog, proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

12. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu navedenog prava nije obrazlagao. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović