Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/09 (S.S., S.S. i M.S.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-225/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-225/09, rješavajući apelaciju S.S., S.S. i M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.S., S.S. i M.S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-137/03 od 12. novembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj U-302/01 od 27. decembra 2002. godine i Odluka Općinskog vijeća Općine Sapna br. 01-02-1776/00 od 3. novembra 2000. godine i 01-80-6/98 od 17. septembra 1998. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S.S., S.S. i M.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Šetića, opština Zvornik, podnijeli su 24. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-137/03 od 12. novembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-302/01 od 27. decembra 2002. godine i Odluka Općinskog vijeća Općine Sapna (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) br. 01-02-1776/00 od 3. novembra 2000. godine i 01-80-
6/98 od 17. septembra 1998. godine.
2. Apelanti su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu protiv tužene Općine Sapna (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja Odluke Općinskog vijeća broj 01-80-6/98 od 17. septembra 1998. godine o određivanju nekretnina DD „Agroprom“ Zvornik koje se mogu privatizovati i Odluke o dopuni Odluke o vraćanju nekretnina DD „Agroprom“ Općini Sapna prije procesa privatizacije br. 01-02-
1776/00 od 3. novembra 2000. godine, navodeći da je tim odlukama tužena u svoju korist nezakonito izuzela nekretnine pobliže označene u tužbi, koje su u njihovom posjedu i nalaze se na području općine Sapna, i na osnovu tih odluka se uknjižila u katastarski operat općine Sapna, kao korisnik sa posjedom 1/1.
3. Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-302/01 od 27. decembra 2002. godine, kojim je odbacio tužbu primjenom člana 26. stav 1. tačka 3., tada važećeg, Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 2/98 i 8/00, u daljnjem tekstu: ZUP) zaključivši da je očigledno da se aktima osporenim tužbom ne dira u pravo apelanata ili u njihov neposredni pravni interes zasnovan na zakonu.
4. Kantonalni sud je utvrdio da je tužena osporenim odlukama izuzela predmetne nekretnine od DD „Agroprom“ Zvornik-Sapna (ranije „Agroprom Zvornik“ OOUR-a „Agrozad“), koji je Rješenjem o eksproprijaciji tih nekretnina broj 473-226/78-05 od 11. oktobra 1978. godine, stekao pravo na posjed predmetnih nekretnina kao korisnik eksproprijacije u smislu člana 31. Zakona o eksproprijaciji, danom pravosnažnosti tog rješenja. Nadalje, konstatovao je da iz odredbi čl. 2. i 15. ZUP-a proizilazi da osoba može steći stranačku legitimaciju za podnošenje tužbe u upravnom sporu pod uslovom da se u predmetu tog spora rješava o nekom njenom pravu ili obavezi. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je izuzimanjem predmetnih nekretnina od DD „Agroprom-Zvornik“-Sapna putem osporenih odluka, apelantima nije povrijeđeno nikakvo pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, zato što osporenim odlukama nekretnine nisu izuzete od njih, već od navedenog pravnog subjekta, pa samim tim u konkretnom slučaju nije rješavano o nekom njihovom pravu ili obavezi, pogotovo imajući u vidu da je naknada za eksproprisane nekretnine isplaćena njihovom djedu M.S. kao posjedniku tih nekretnina.
5. Apelanti su podnijeli žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj U-302/01 od 27. decembra 2002. godine, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj Už-137/03 od 12. novembra 2008. godine.
6. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da su predmetne nekretnine deeksproprisane Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Zvornik broj 021-473-1/2000 od 16. marta 2000. godine, kojim je poništeno Rješenje o eksproprijaciji broj 473-226/78-05 od 11. oktobra 1978. godine i određeno da je danom pravosnažnosti tog rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati novim korisnicima u posjed eksproprisane nekretnine. Naime, Sud je istakao da je to rješenje donijela Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Zvornik, odnosno organ koji je poslije potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini apsolutno nenadležan za donošenje odluka na području Federacije Bosne i Hercegovine, a neosporno je da se predmetno zemljište nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno na teritoriji Općine Sapna. Shodno tome, konstatvao je da je pomenuta odluka o deeksproprijaciji zemljišta protivna navedenom sporazumu, te Ustavu Bosne i Hercegovine. Takođe, istakao je da se eksproprijacija i deeksproprijacija na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine može vršiti samo na osnovu Zakona o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine, a ne Zakona o eksproprijaciji Republike Srpske, kako je to učinjeno pomenutim rješenjem. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je ocijenio da predmetno zemljište nije deeksproprisano od strane nadležnog organa i da se nalazi u državnom vlasništvu, pa se raspolaganje tim zemljištem ne tiče prava niti pravnih interesa apelanata, zbog čega nisu legitimisani za podnošenje tužbe, kako je pravilno zaključio Kantonalni sud. Osim toga, primjetio da je predmetnim odlukama vršeno raspolaganje zemljištem u okviru nadležnosti Općine Sapna, odnosno da se ne radi o upravnim aktima koji se mogu pobijati u upravnom sporu, već o aktima raspolaganja.
7. Apelanti navode da im je uskraćeno pravo da učestvuju u predmetnom postupku, čime je smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, tvrde da je pobijanim odlukama ograničeno njihovo pravo na daljnje mirno korištenje predmetnog zemljišta, zbog čega smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. S obzirom na to da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata.
11. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kojima je odbačena njihova tužba podnesena protiv Odluka Općinskog vijeća br. 01-02-1776/00 od 3. novembra 2000. godine i 01-80-6/98 od 17. septembra 1998. godine, zbog toga što je izjavljena od neovlaštenih lica odnosno zbog toga što apelanti u predmetnom postupku nemaju svojstvo stranke jer je zaključeno da je očigledno da se aktima osporenim tužbom ne dira u njihovo pravo ili u njihov neposredni pravni interes zasnovan na zakonu. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne tužbe, a nije odlučivalo o građanskim pravima apelanata, niti im je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene pobijane odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom da je tužba odbačena kao nedopuštena, jer apelanti nisu aktivno legitimisani za podnošenje tužbe, slijedi da se, njihovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović