Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-686/09 (K. A.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o izmjeni Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH", br. 29/03 i 4/04)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-686/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 686/09, rješavajući apelaciju Karrache Abdelilah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karrache Abdelilah, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-1247/07 od 19. decembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karrache Abdelilah, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-1247/07 od 19. decembra 2008. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Karrache Abdelilah (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1247/07 od 19. decembra 2008. godine.
2. Zaključkom Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Službe za poslove sa strancima Terenski centar Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 19.4.4-50-2-177-4/07 od 10. augusta 2007. godine koji je potvrđen rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-07-07-2-126/07 EP od 5. oktobra 2007. godine odbačen je kao preuranjen zahtjev apelanta za izdavanje stikera o odobrenom stalnom boravku u Bosni i Hercegovini. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za izdavanje traženog stikera, jer apelant prethodno nije podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Bosni i Hercegovini u skladu sa članom 40. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 29/03, 4/04 i 53/07).
3. Nezadovoljan rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-126/07 EP od 5. oktobra 2007. godine apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Sud BiH je presudom broj U-1247/07 od 19. decembra 2008. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo, da je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona broj 08-03/1-3-
04-11-1181-2/03 od 23. oktobra 2003. godine apelantu odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini tako što mu je u putnoj ispravi nalijepljen stiker o odobrenom stalnom boravku. Dalje se navodi da je nadležni organ u putnoj ispravi apelanta poništio stiker iz razloga što je apelant u vrijeme izdavanja stikera o odobravanju stalnog boravka imao državljanstvo Bosne i Hercegovine, te da je rješenjem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine – Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj Up-01-07-23-2/06 od 30. januara 2007. godine apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine. Sud BiH je zaključio da su nadležni organi pravilno zaključili da je apelantov zahtjev za izdavanje stikera preuranjen, iz razloga što je apelant nakon oduzimanja državljanstva kao stranac propustio da zatraži odobrenje za stalni boravak u skladu sa relevantnim odredbama člana 40. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za izdavanje traženog stikera. Sud je na kraju odbio kao neosnovan i apelantov prigovor da mu pravo na izdavanje stikera pripada na osnovu rješenja od 23. oktobra 2003. godine, obzirom da je ovo rješenje nema pravno dejstvo.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH, broj U-1247/07 od 19. decembra 2008. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
Dopustivost ratione materiae
6. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, učinjene prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za odobrenje stalnog boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navedena materija je u Bosni i Hercegovini regulirana Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
7. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito zastupa stanovište da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije (vidi presudu P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2 i presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28). U navedenim odlukama Evropski sud je zaključio «da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije», odnosno da se uskraćivanje prava boravka stranoj osobi, iz razloga propisanih zakonom, smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza».
8. Prema tome, pravo stranca da traži dozvolu stalnog boravka na teritoriji određene države, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, koje je podržao i Ustavni sud (vidi Odluka o dopustivosti broj AP-244/05 od 9. februara 2006. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-1189/05 od 12.aprila 2006. godine dostupne na www.ustavnisud.ba ), spada u domen javnog prava svake zemlje i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije, te je takav postupak, budući da Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
9. Također, Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, učinjene prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za izdavanje stikera o odobrenom stalnom boravku na teritoriji Bosne i Hercegovine.
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presudu Suda BiH kojom je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud u upravnom sporu poništi rješenje Ministarstva kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv zaključka Odjeljenja u predmetu izdavanja stikera o odobrenom stalnom boravku u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv zaključka Odjeljenja zbog toga što je zahtjev apelanta preuranjen, odnosno zbog toga što nisu ispunjeni zakonski uslovi za izdavanje traženog stikera, a što je potvrdio i Sud BiH pobijanom presudom.
12. Dakle, pobijanim odlukama organa uprave i Suda BiH nije meritorno odlučeno o zahtjevu apelanta za za izdavanje stikera o odobrenom stalnom boravku u Bosni i Hercegovini, već je zahtjev za izdavanje stikera odbačen kao preuranjen. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, nepodnošenjem zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u Bosni i Hercegovini u skladu sa relevantnim odredbama člana 40. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, što je bio preduslov za dopustivost njegovog zahtjeva za izdavanje traženog stikera, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je podnio zahtjev za izdavanje stikera o odobrenom stalnom boravku, o kojem nadležni organi uprave i Sud BiH nisu mogli meritorno odlučivati. Samim tim apelant nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, to se i apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ne može razmatrati.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović