Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/07 (S. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2522/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine u predmetu broj AP 2522/07, rješavajući apelaciju Sabahete Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Smajić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-150/03 od 24. maja 2007. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj U-150/02 od 14. marta 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabaheta Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-150/03 od 24. maja 2007. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-150/02 od 14. marta 2003. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikaciju i zaštitu okoline Zenica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-1688/01 od 17. jula 2002. godine, odbijena je žalba Slobodanke Jeftić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) izjavljena protiv rješenja Općinske službe za prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove općine Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 03/2-23-5-170/99 od 23. oktobra 2001. godine, kojim je odbačena kao neblagovremena žalba izjavljena protiv rješenja istog organa, broj 03-2-23-5-170/99 od 29. juna 2000. godine, kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za povrat stana u ulici N. Luke II B-1, Visoko.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj U-150/02 od 29. oktobra 2002. godine, uvažena je tužba tužiteljice, poništena rješenje Ministarstva, broj 12-23-1688/01 od 17. jula 2002. godine i rješenje Općinske službe, broj 03/2-23-5-170/99 od 23. oktobra 2002. godine, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-150/02 od 14. marta 2003. godine, odbačene su žalbe apelantice i Općinske službe podnesene protiv presude Kantonalnog suda, broj U-150/02 od 29. oktobra 2002. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da shodnom primjenom odredaba člana 340. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99 ), a u vezi sa članom 60. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 2/98), žalba stranke izjavljena protiv presude kantonalnog suda kojom se poništava osporeni akt tuženog, te u konkretnom slučaju i upravni akt prvostepenog organa, treba smatrati nedozvoljenom zbog nedostatka pravnog interesa njenog podnosioca. Kantonalni sud je dalje naveo da presudom donesenom u upravnom sporu kontroliše se zakonitost rada upravnih organa, pa kada se takvom presudom poništava upravni akt (dakle istom nije meritorno odlučeno u upravnoj stvari), a predmet se vraća nadležnom organu uprave sa ciljem da zahtjev stranke riješi na zakonit način, to se mora zaključiti da strankama nedostaje procesno-pravni interes da žalbom kao redovnim pravnim sredstvom pobijaju navedenu presudu. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantica nema procesno-pravni interes za izjavljivanje žalbe, te je njena žalba nedozvoljena.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Už-150/03 od 24. maja 2007. godine, odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda, broj U-150/02 od 14. marta 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da apelantici nedostaje pravni interes za podnošenje žalbe protiv presude Kantonalnog suda, U-150/02 od 29. oktobra 2002. godine, donesene u upravnom sporu, kada je tom presudom osporeni upravni akt poništen, te stoga je pravilno prvostepeni sud odbacio apelantičinu žalbu kao nedozvoljenu.
6. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporenog rješenja Kantonalnog suda, broj U-150/02 od 14. marta 2003. godine i rješenja Vrhovnog suda, broj Už-150/03 od 24. maja 2007. godine, odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice. U predmetnom postupku, Kantonalni sud je utvrdio da apelantica nema procesno-pravni interes za izjavljivanje žalbe protiv presude donesene u upravnom sporu, kada je tom presudom osporeni upravni akt poništen i predmet vraćen na ponovno rješavanje, te je odbacio apelantičinu žalbu kao nedozvoljenu. Dakle, iz navedenog proizilazi da Kantonalni i Vrhovni sud osporenim rješenjima, nisu odlučivali o građanskim pravima i obavezama apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti apelantičine žalbe, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Također u predmetnom postupku nije se odlučivalo ni o pravu apelantice na dom i na imovinu u smislu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović