Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/07 (M. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2105/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2105/07, rješavajući apelaciju Mirsada Kukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Kukića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Iksž-07-000016 od 5. jula 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-

Iks-06-000077 od 27. juna 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Kukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Iksž-07-000016 od 5. jula 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Iks-06-000077 od 27. juna 2007. godine. Apelant je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena presudom Kantonalnog suda broj K-6/02 od 1. aprila 2005. godine i koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Kž-06-000055 od 7. juna 2006. godine. Apelant je 20. jula 2007. godine dostavio dopunu apelacije uz koju je priložio konzilijarni izvještaj o njegovom zdravstvenom stanju.

2. Ustavni sud je 31. oktobra 2007. godine donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 2105/07 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Kantnonalnog suda broj K-6/02 od 1. aprila 2005. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000055 od 7. juna 2006. godine apelant je oglašen krvim za počinjeno produženo krivično djelo – zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBIH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Iks-06-000077 od 27. juna 2007. godine odbijena je apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora izrečene presudom Kantnonalnog suda broj K-6/02 od 1. aprila 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je da je rješenjima tog suda broj 033-0-Iks-06-000077 od 30. augusta 2006. godine, 19. decembra 2006. godine i 4. aprila 2007. godine, u skladu sa odredbama člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u F BIH («Službene novine F BIH» broj 44/98- u daljnjem tekstu: Zakon) apelantu odlagano izvršenje predmetne krivične sankcije budući da je iz nalaza vještaka medicinske struke proizlazilo da apelant boluje od teže bolesti nestabilne angine pektoris-akutni koronarni sindrom i da se nalazi u vrlo visokoj rizičnoj grupi za razvoj velikih kardiovaskularnih događaja kao što su akutni infarkt i iznenadna smrt. Nadalje, u rješenju je navedeno da je Općinski sud u cilju provjere zdravstvenog stanja i karaktera oboljenja apelanta kao i utvrđivanja činjenica navedenih u molbi ponovno proveo vještačenje vještaka medicinske struke. Iz navedenog nalaza vještaka je, između ostalog, vidljivo da je apelant preživio dva infarkta, da je operiran u bolnici u Lozani kada mu je urađen trostruki baypass i da je poslije svih hirurških intervencija ostala teška koronarna arteroskleroza na nestabilnom pektoralnom anginom. S tim u vezi, u nalazu je konstatirano da se kod apelanta radi o hroničnoj koronarnoj bolesti koju nije moguće izliječiti te da je trenutno zdravstveno stanje apelanta irelevantno budući da se ono može mijenjati u nepredvidivim vremenskim intervalima, a tajanje tih dešavanja, moguće komplikacije ili definitivni ishod se ni sa minimalnom sigurnošću ne mogu predvidjeti. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da se kod apelanta radi o hroničnom koronarnom oboljenju, a ne o akutnom oboljenju, iz čega proizlazi da, shodno odredbama člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona, nisu ispunjeni uvjeti za daljnje odlaganje izvršenja kazne zatvora. Nadalje, u rješenju je navedeno da je nesporno da je apelant obolio ali da prema nalazima vještaka njegovo izlječenje nije moguće već je moguće samo održavati njegovo zdravstveno stanje kakvo jeste. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 34. stav 1, čl. 45. i 46. Zakona propisano da se u prijemnom odjeljenju kazneno-popravnog zavoda utvrđuje zdravstveno stanje osuđene osobe, kao i da se osuđenim osobama osigurava liječnička pomoć i bolnično liječenje te da svaka ustanova treba da ima svog liječnika i po mogućnosti organiziranu zdravstvenu ustavnovu, pa je molbu apelanta odbio.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 003-0-Iksž-07-000016 od 5. jula 2007. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud na nezakonit način odredio vještačenje od strane medicinske ustanove prema vlastitom nahođenju budući da je Zakonom propisano da prvostepeni sud ima pravo da po vlastitom izboru odabere bilo koju medicinsku ustanovu sa područja BiH da izvrši vještačenje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeni sud sam izveo zaključak da apelant ne boluje od teže aktutne bolesti jer iz nalaza vještaka proizlazi da apelant ne boluje od akutne već od hronične koronarne bolesti i da izlječenje nije moguće. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da nalaz nisu sačinili vještaci medicinske struke koji su u nalazu navedeni jer na nalazu nema pečata. Ovo stoga jer je rješenjem Općinskog suda baš tim medicinskim stručnjacima naloženo da izvrše vještačenje. Kantonalni sud je, također, naveo da na drugačije odlučenje tog suda nije mogao uticati ni nalaz sa Klinike za kardiologiju VMA iz Beograd jer su pomenuti vještaci već koritistili te nalaze prilikom ocjenjivanja zdravstvenog stanja apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da smatra da činjenica da je apelant time što je isti dan obavio pregled na Klinici VMA i isti dan podnio žalbu protiv prvostpenog rješenja jasno iskazuje namjeru da odugovlači postupak izvršenja krivične sankcije koja mu je izvrečena. I konačno, Kantonalni sud je naveo da na području Tuzlanskog kantona gdje apelant treba da izdržava kaznu zatvora postoji zdravstvena ustanova u kojoj je organiziran smještaj i zdravstvena zaštita osuđenih osoba, pa tako i zdravstvena zaštita za apelanta, te da se, shodno odredbama člana 46. Zakona, vrijeme provedeno na liječenju u ovakvoj ustanovi uračunava osuđenom licu u izdržavanu kaznu zatvora.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da iz svih medicinskih nalaza proizlazi da on boluje od teške akutne bolesti i da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne u kazneno-popravni zavod neminovno vodilo ugrožavanju, ako ne i gašenju njegovog života.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

8. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na život. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. i člana 2. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na život Ustavni sud podsjeća da je članom

2. Evropske konvencije propisano da je «1) pravo na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Niko neće biti namjerno lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom. 2) Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; b) prilikom zakonitog hapšenja ili spriječavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.» Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života. Pri tom Ustavni sud podsjeća da se stavom 2. ovog člana utvrđuju okolnosti pod kojima lišavanje života može biti opravdano, te da u tom smislu postoji obaveza države za poduzimanje efikasne istrage u slučaju kada je došlo do lišavanja života pojedinaca kao rezultata upotrebe sile predstavnika države da bi se otklonila svaka sumnja u opravdanost tog lišavanja. Dakle, žrtva kršenja ovog prava, u navedenom kontekstu, ne može biti lice koje je upućeno na izdržavanje kazne zatvora zbog osude za krivično djelo, zato što smatra da je njegovo zdravstveno stanje takvo da bi boravak u zatvoru mogao dovesti do njegove smrti. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, a vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, podsjeća da navedeni član propisuje da «[...] prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]». Međutim, u ovom slučaju apelant nije podnio apelaciju protiv presude kojom mu je pravosnažno utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, već protiv rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda. Ovim rješenjima nije utvrđivana «osnovanost bilo kakve krivične optužbe» protiv njega, već je samo odbijena njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora utvrđene pravosnažnom sudskom presudom. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, ratione materie, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2105/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio