Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1965/07 (M. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1965/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1965/07, rješavajući apelaciju Mirsade Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-177/02 od 18. aprila 2007. godine, Presude Katonalnog suda u Sarajevu broj U-286/00 od 29. novembra 2001. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova Kantona Sarajevo broj 05-04-23/2-378/99 od 23. marta 2000. godine i Rješenja Službe za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevobroj 04-23-1852/99 od 29. septembra 1999. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-177/02 od 18. aprila 2007. godine, Presude Katonalnog suda u Sarajevu broj U-286/00 od 29. novembra 2001. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova Kantona Sarajevo broj 05-04-23/2-378/99 od 23. marta 2000. godine i Rješenja Službe za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevobroj 04-23-1852/99 od 29. septembra 1999. godine u vezi sa povredom prava na rad zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-177/02 od 18. aprila 2007. godine, Presude Katonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj U-286/00 od 29. novembra 2001. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i komunalnih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-04-23/2-378/99 od 23. marta 2000. godine i Rješenja Službe za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-1852/99 od 29. septembra 1999. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. jula i 27. novembra 2007. godine.

2. Služba je donijela rješenje broj 04-23-1852/99 od 29. septembra 1999. godine kojim je odbijen zahtjev apelantice za izdavanje urbanističke saglasnosti. Ministarstvo prostornog uređenja i komunalnih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje broj 05-

04-23/2-378/99 od 23. marta 2000. godine kojim je odbilo žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe od 29. septembra 1999. godine.

3. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-286/00, od 29. novembra 2001. godine kojim je tužbu odbio. U obrazloženju presude sud je naveo da tužba nije osnovana. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 84. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 13/99), kojim je propisano da je urbanistička saglasnost upravni akt koji se donosi kada se utvrdi da je građenje u skladu sa planom prostornog uređenja i drugim uslovima predviđenim ovim zakonom, kao i drugim zakonima i zakonskim aktima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz Izvoda i elaborata lokacije kioska na Grbavici, koji je usvojen 1997. godine, a koji je napravio Zavod za planiranje i razvoj Garda Sarajeva, proizilazi da na lokaciji koju je predložila apelantica nije predviđeno postavljenje kioska. Kantonalni sud je naveo da je članom 6. Odluke o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 11/97 i 4/98) propisano da se postavljanje kioska vrši na osnovu Elaborata koji donosi Vlada Kantona. Kako u usvojenom elabortu iz 1997. godine nije predviđeno postavljanje kioska na premetnoj lokaciji, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno postupili kada su odbili apelanticu sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti za izvedene radove postavljanja kioska. Kantonalni sud je smatrao da je neosnovan prigovor apelantice da se na predmetnoj lokaciji nalazio objekat, jer je iz rješenja kojim joj je data urbanistička saglasnost od 29. decembra 1987. godine vidljivo da je ista data za lokaciju kioska na izvdeno stanje privremenog karaktera sa rokom važenja od tri godine.

4. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila žalbu. Vrhovni sud je donio presudu broj Už-177/02, od 18. aprila 2007. godine kojom je odbio žalbu apelantice izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica u žalbi samo ponovila sva već ranije istaknuta putanja i okolnosti koje je navela u tužbi, koje je Kantonalni sud pravilno cijenio i za koje je dao valjane razloge u obrazloženju, koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, pa je u pogledu tih navoda,u skladu sa članom 44. Zakona o upravnom sporu, uputio apelanticu na razloge navedene u odluci Kantonalnog suda. Vrhovni sud je naveo da isticanje činjenica da je objekat imao trofaznu struju nema nikakvog uticaja na odlučenje. Vrhovni sud je utvrdio da ni ostali žalbeni prigovori apelantice nemaju uticaja na zakonitost odluke, pa je žalbu odbio.

5. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hecegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad. Apelantica se žali da upravni organi, kao ni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, zbog čega su i pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelantica navodi da se ne radi o privremenom korištenju javne površine, te se ne može primjeniti Odluka o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo. Apelantica ističe da su upravni organi i sudovi imali dokumentaciju iz koje su mogli utvrditi da se radi o objektu stalnog karaktera, koji je vlasništvo apalantice. Apelantica ističe da su organi uprave uklonili objekat kao objekat NN lica, iako su imali sve podatke o njoj kao vlasnici objekta i kao poreskom obvezniku. Apelantica takođe ističe da je postojala mogućnost legalizacije objekta, ako i da je objekat obnovila svojim sredstvima nakon rata.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica se žali da sud nisu pravilno utvrdili odlučne činjenice i da su pogrešno primjenili materijalno pravo, čime je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud, odlučujući po tužbi i žalbi utvrdili da apelantica ne ispunja uslove za izdavanje urbanističke dozvole. Sudovi su se pozvali na relevantne zakone i utvrdili da nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelanticinom zahtjevu, za šta su dali jasna i precizna obrazloženja. Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je istakla u tužbi i žalbu i na koje je dao odgovor Kantonali sud. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na rad.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

13. U vezi sa navodima o povredi prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskrimisana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočila apelantica, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, ili ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović