Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2642/07 (Z. T.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2642/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2642/07, rješavajući apelaciju Zita Tafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zita Tafića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

473/03 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-406/02 od 4. septembra 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05-04-23/2-

569/01 od 3. juna 2002. godine i rješenja Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Novi grad Sarajevo broj 06-23-

735/01 od 8. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zito Tafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-473/03 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-406/02 od 4. septembra 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-04-23/2-569/01 od 3. juna 2002. godine i rješenja Službe za urbanizam, stambene i komunalne poslove Općine Novi grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 06-23-735/01 od 8. juna 2001. godine.

2. Prvostepeni organ uprave je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na k.č. broj 962 KO Rajlovac, donio rješenje broj 06-23-735/01 od 8. juna 2001. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen.

3. Ministrstvo je rješenjem broj 05-04-23/2-569/01 od 3. juna 2002. godine, odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa uprave. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ uprave prilikom donošenja rješenja pribavio mišljenje Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo koji je svoje pozitivno mišljenje za izdavanje urbanističke saglasnosti uslovio saglasnošću Željeznice BiH koja raspolaže predmetnom parcelom. Željeznice BiH su u tom aktu navele da se radi o parceli koja je potrebna za željezničku infrastrukturu u zoni staničnog područja i da bi tražena izgradnja ugrozila pružni pojas. Prvostepeni organ uprave je, kako je dalje navedeno, ocijenio sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, te je pravilno ocijenio da se apelantovom zahtjevu ne može udovoljiti budući da su Željeznice BiH izričito odbile davanje saglasnosti za traženu izgradnju.

4. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor. Odlučujući u upravnoj stvari apelanta protiv rješenja drugostepenog organa uprave, radi poništenja rješenja broj 05-04-23/2-

569/01, Kantonalni sud je donio presudu broj U-406/02 od 4. septembra 2003. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je apelantovu tužbu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Ministarstvo prihvatilo prvostepeno rješenje, ocijenivši da je doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je na isti način, ocijenio pravilnim i zakonitim rješenje čije je poništenje zatraženo, budući da iz podataka spisa proizilazi da Željeznice BiH koje na predmetnoj parceli imaju pravo raspolagana nisu dale svoju saglasnost za izdavanje tražene urbanističke saglasnosti.

5. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio presudu broj Už-473/03 od 10. maja 2007. godine, kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud utvrdio da su organi uprave, suprotno tvrdnjama apelanta, pribavili neophodnu dokumentaciju i pravilno utvrdili da za izgradnju predmetnog objekta na traženoj parceli nije data saglasnost Željeznice BiH. U skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 13/99, 19/99, 24/01 i 32/01), kako je obrazložio Vrhovni sud, zahtjev apelanta je odbijen.

6. Apelant je u navodima apelacije istakao da mu je presudama redovnih sudova i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencje za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predmetno zemljište je, kako tvrdi, samo evidentirano u zemljišnim knjigama na Željeznice BiH a za davanje saglasnosti za izgradnju može biti nadležna samo Općina Novi grad.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge zbog kojih su apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta odbili. Obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kako zaključuje Ustavni sud, ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantove tužbe. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelant nije izričito naveo u čemu se ogleda povreda prava na nediskriminaciju. Međutim, iz sadržaja apelacije Ustavni sud zaključuje da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizilazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni a eventualna proizvoljnost i diskriminirajući primjena zakona nije očigledna, kako je već utvrđeno prilikom razmatranja prava na pravično suđenje. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović