Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/07 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Naknada štete
- Kamata
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o upravi · čl. 8
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 32
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 69
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 277
- Zakon o upravi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o visini stope zatezne kamate · čl. 1
Predmeti (1)
AP-3451/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine, u predmetu broj AP-3451/07, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. Rev-14/07 od 22. studenog 2007. godine, Pž-06/06 od 17. travnja 2007. godine i P-
424/05 od 21. rujna 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 20. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. Rev-14/07 od 22. studenog 2007. godine, Pž-06/06 od 17. travnja 2007. godine i P-424/05 od 21. rujna 2006. godine.a)Prvi prekršajni postupak
2. Autoprijevoznička tvrtka PP «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo iz Republike Hrvatske, na temelju Rješenja broj: P-1142/98 od 27. studenog 1998. godine, Republičke uprave carina, Republike Srpske, Carinarnica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Uprava carina), oglašena je krivom zbog počinjenih carinskih prekršaja, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna od 600.000,00 dinara i zaštitna mjera oduzimanja teretnog vozila marke «MAN» reg. br. ZG 427 TZ (u daljnjem tekstu: teretno vozilo), i priključnog vozila marke «KOGEL» SVKT 249 reg. br. ZG 280 VB, vlasništvo Ivice Sušak, (u daljnjem tekstu: priključno vozilo). U ovom postupku od navedene tvrtke oduzeto je i 22.500 kg pilećeg mesa, međutim pravosnažnim rješenjem obustavljen je postupak vezan za ovu količinu pilećeg mesa. Oduzeto teretno vozilo i priključno vozilo vraćeni su navedenoj tvrtki 11. prosinca 2004. godine. b)Drugi prekršajni postupak
3. U drugom prekršajnom postupku, na temelju Rješenja broj: P-1143/98 od 14. prosinca 1998. godine, Uprave carina, autoprijevoznička tvrtka PP «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo iz Republike Hrvatske oglašena je krivom zbog počinjenih carinskih prekršaja, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna od 280.000,00 dinara i zaštitna mjera oduzimanja teretenog vozila marke «MAN» tip 19362 FLS reg. br. ZG 675 FD (u daljnjem tekstu: teretno vozilo), i priključnog vozila marke «SCHMITZ» tip SK 022, reg. br. ZG 797 01. VB (u daljnjem tekstu: priključno vozilo). I u ovom postupku od navedene tvrtke oduzeto je i 22.500 kg pilećeg mesa. Pravosnažnim rješenjem ovaj prekršajni postupak je obustavljen zbog apsolutne zastare. Oduzeto teretno vozilo i priključno vozilo vraćeni su navedenoj tvrtki 11. prosinca 2004. godine.
4. Autoprijevoznička tvrtka PP «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo iz Republike Hrvatske kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) 22. listopada 2004. godine pokrenula je protiv apelanta parnični postupak radi naknade štete. Podneskom od 22. kolovoza 2006. godine, tužitelj je opredijelio tužbeni tužbeni zahtjev tako što je tražio da mu apelant isplati naknadu u iznosu od 1.143.298,80 KM na ime izgubljene zarade, sa zakonskom zateznom kamatom, zatim naknadu u iznosu od 76.500,00 KM zbog nezakonito oduzetog smrznutog pilećeg mesa, sa zakonskom zateznom kamatom, te nakandu u visini od 132.349,90 KM na ime nastale štete na oduzetim vozilima, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju ovako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj je naveo da navedeno potražuje od apelanta zbog nezakonitih radnji u prvom i drugom prekršajnom postupku, u periodu od 26. listopada 1998. godine do 11. prosinca 2004. godine.
5. Sud BiH, u prvostupanjskom postupku, (u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud) donio je Presudu, broj P-424/05 od 21. rujna 2006. godine, kojom je djelomično je usvojio tužbeni zahtjev, te obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 517.969,88 KM sa zateznom kamatom i to na iznos od 371.385,50 KM od 11. prosinca 2004. godine do isplate,na iznos 76.500,00 KM od 14. prosinca 1998. godine do isplate i na iznos 70.084,38 KM od 24. srpnja 2006. godine do isplate. Istom presudom, prvostupanjski sud odbio je tužiteljev preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.835.078,80 KM, te obvezao stranke na naknadu svojih troškova.
6. U obrazloženju presude, prvostupanjski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelju Uprava carina, u prvom prekršajnom postupku, oduzela teretno vozilo i priključno vozilo, ali da tužitelj nije dokazao da su vozila oduzeta nepravilnim radom upravnih organa, već na temelju odredbe članka 16. Carinskog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/93), te da je stim u svezi neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene zarade zbog oduzetih vozila u prvom prekršajnom postupku.
7. Obrazlažući zašto je usvojio dio tužbenog zahtjeva na ime izgubljene zarade zbog oduzetih vozila u drugom prekršajnom postupku, prvostupanjski sud je naveo da je ovaj prekršajni postupak obustavljen zbog zastare, tako da postoji odgovornost apelanta za zadržavanje oduzetog teretnog vozila i priključnog vozila u tom postupku, budući da tužitelj nije mogao ostvarivati zaradu, odnosno da je na taj način pretrpio štetu u iznosu od 371.385, 50 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada su vozila vraćena tužitelju. Prvostupanjski sud je istakao da je taj iznos odredio na temelju stručnog i objektivnog nalaza vještaka financijske struke.
8. Nadalje, obrazlažući zašto je usvojio dio tužbenog zahtjeva na ime nastale štete na teretnim vozilima iz prvog i drugog prekršajnog postupka, te zašto je odbio naknadu štete za priključna vozila, prvostupanjski sud je naveo da iako je prednik apelanta u prvom prekršajnom postupku na propisani način oduzeo teretno vozilo i priključno vozilo na temelju članka 16. Carinskog zakona i članka 204. Zakona o prekršajima, propustio je čuvati vozila u adekvatnom prostoru kako bi se spriječila moguća oštećenja. S tim u svezi da je dosudio tužitelju naknadu u iznosu od 40.959,05 KM na ime nastale štete na teretnom vozilu oduzetom u prvom prekršajnom postupku, odnosno naknadu u iznosu od 29. 125,33 KM na ime nastale štete na teretnom vozilu oduzetom u drugom prekršajnom postupku, a da je odbio tužiteljev zahtjev na ime naknede štete na priključnim vozilima zato što tužitelj nije dokazao da je vlasnik, budući da samo vlasnik stvari ima pravo potraživati štetu nastalu na njegovoj stvari. Prvostupanjski sud je istakao da je nastalu štetu na teretnim vozilima odredio na temelju stručnog i objektivnog nalaza vještaka prometne struke, odnosno da je tužitelju za ovaj vid štete dosudio ukupan iznos od 70.084,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. srpnja 2006. godine, kao dana kada je nalaz sačinjen.
9. Vezano za dosuđenu naknadu za oduzeto smrznuto pileće meso u količini od 45.000 kg. (za količinu od 22.500 kg prvi prekršajni postupak obustavljen, te za istu količinu, između ostalog, obustavljen drugi prekršajni postupak) prvostupanjski sud je naveo da je tužitelju dosudio iznos od 76.500,00 KM, koliko je tražio, na koji iznos da mu je dosudio zateznu kamatu od 1. studenog 1998. godine, kao dana kada mu je roba oduzeta.
10. Prvostupanjski sud je istakao da je odluku o zateznim kamatama na dosuđene iznose donio na temelju odredbe članka 277. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu ZOO) i na temelju odredbe čl. 1. i 2. Zakona o visini stope zatezne kamate («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 18/96).
11. Vezano za prigovor pasivne legitimacije koji je istakao apelant, prvostupanjski sud je naveo da nije utemeljen, budući da apelantova odgovornost za štetu proizilazi iz odredbe članka 8. Zakona o upravi («Službeni glasnik BiH, broj 32/02), odredbe članka 11. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 18/03, u daljnjem tekstu: Prijelazni zakon o spajanju carinskih uprava) i odredbe članka 32. Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja u BiH («Službeni glasnik BiH», broj 44/03 i 52/04), odnosno da je u smislu navedenih odredbi ukinuta ranija Uprava carina, a da su njena prava i obveze prenesene na apelanta.
12. Sud BiH, u drugostupanjskom postupku, (u daljnjem tekstu: drugostupanjski sud), donio je Presudu, broj Pž-06/06 od 17. travnja 2007. godine, kojom je odbio kao neutemeljene žalbe tužitelja i apelanta i potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Odgovarajući na apelantove žalbene navode, drugostupanjski sud je naveo da je apelant u smislu članka 8. Zakona o upravi i članka 11. Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava, Uprava za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) pravni sljednik bivših entitetskih carinskih uprava, te da je s tim u svezi neupitna apelantova pasivna legitimacija.
13. Vezano za apelantove žalbene prigovore da je on neutemeljeno obvezan na naknadu štete na ime izgubljene zarade, drugostupanjski sud je naveo da je prvostupanjski sud tužitelju pravilno dosudio iznos od 371.385,50 KM, kada je utvrdio da zadržavanje vozila u drugom prekršajnom postupku nije bilo zakonito, prihvatajući nalaz vještaka, koji se nije rukovodio samo jednim parametrom nego je za izračunavanje izgubljene dobiti uzeo u obzir sve okolnosti slučaja i nesumnjivo utvrdio da tužitelju pripada taj iznos. Drugostupanjski sud je naveo da je prvostupanjski sud, također, pravilno dosudio štetu od 70.084,38 KM nastalu na teretnim vozilima za koja je tužitelj dokazao da je vlasnik, a da nije dosudio štetu za priključna vozila za koja nije dokazao da je vlasnik, te da je također pravilno dosudio naknadu u iznosu od 76.500,00 KM za nezakonito oduzeto pileće meso. Vezano za žalbene prigovore apelanta i tužitelja u svezi obračuna zeteznih kamata, drugostupanjski sud je naveo da u je u cijelosti prihvatio razloge koje je naveo prvostupanjski sud.
14. Sud BiH, u postupku po reviziji, (u daljnjem tekstu: revizioni sud), donio je Presudu broj: Rev-14/07 od 22. studenog 2007. godine, kojom je odbio reviziju i tužitelja i apelanta. Po mišljenju revizionog suda u prvostupanjskom postupku pravilno je zaključeno, a što je kao pravilno ocijenjeno i u drugostupanjskom postupku, da je apelant obvezan tužitelju isplatiti štetu koja mu je nastala zbog toga što je tužitelj onemogućen u ostvarivanju zarade zbog nezakonito oduzetih vozila, odnosno njihovim nezakonitim zadržavanjem, stvarnu štetu zbog oštećenja na vozilima, te naknadu za nezakonito oduzeto pileće meso. Vezano za apelantove revizione prigovore u svezi zakonskih zateznih kamata, te prigovora pasivne legitimacije, revizioni sud je naveo da je zatezna kamata pravilno određena u smislu članka 277. ZOO, te da je apelant, u smislu pozitivnih zakonskih propisa, nesumnjivo pasivno legitimiran kao sljednik bivših entitetskih carinskih uprava.
15. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju. Povredu ovih prava apelant nalazi u pogrešnom tumačenju Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja, odnosno da sukladno odredbi članka 32. Uprava ima pravo neposredno koristiti imovinu bivših carinskih uprava, ali da nije postala titular prava vlasništva, da po sili zakona nije preuzela obveze carinskih uprava, te da s tim u svezi nije postojao pravni osnov da ga sud obveže na naknadu štete. Nadalje, apelant ističe da je u žalbi isticao da je prvostupanjski sud u postupku odbio izvođenje dokaza koji je on predložio tijekom glavne rasprave, a koji su se odnosili na dokazivanje da tužitelj nije vlasnik niti drugog priključnog vozila za čije je zadržavanje pored zadražavanja teretnog vozila, sud tužitelju dosudio naknadu štete na ime izgubljene zarade, na koji način da je postupio suprotno članku 69. Zakonu o parničnom postupku (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 36/04 i 84/07). Apelant dalje navodi da je pogrešno primjenijenjena odredba članka 189. stavak 3. ZOO, budući da se kod utvrđivanja izgubljene dobiti uzima u obzir da li je neko po redovnom tijeku stvari mogao očekivati korist, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom, a da u konkretnom slučaju pored činjenice da tužitelj nije vlasnik priključnog vozila, da tužitelj nije predočio dokumentaciju vezano za finacijske pokazatelje i podatke iz poslovnih knjiga. Apelant dalje, navodi i da je kod određivanja zatezne kamate pogrešno primijenjena i odredba članka 277. ZOO, budući da apelantu nije mogao biti poznat novčani iznos naknade na ime izgubljene dobiti koji je on dužan isplatiti tužitelju, da u on u smislu odredbi članka 324. ZOO nije mogao pasti u docnju sa isplatom naknade u periodima od kojih je sud tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu, da sukladno odredbi članka 189. stavak 2. ZOO naknada štete se dosuđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, te da zatezna kamata na naknadu materijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude. Apelant navodi da je također pogrešno, tužitelju dosuđen iznos od 76.500,00 KM na ime oduzetog pilećeg mesa budući da tužitelj nije vlasnik te robe, kao i da su pogrešno dosuđene zakonske zatezne kamate na ime naknade štete od 70.084,38 KM, protivno odredbama čl. 277.i 189. ZOO. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio, osim što je naveo da su sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu.
16. U odgovoru na apelaciju, pored iznesenog mišljenja da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije naveden je da nije prihvaćen prijedlog apelanta za izvođenje dokaza na glavnoj raspravi, budući da nisu postojale zakonske pretpostavke iz članka 69. ZPP-a, jer apelant nije učinio vjerojatnim da nove predložene dokaze bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine« broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
20. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
21. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti, prvenstveno obrazloženje prvostupanjskog suda koje je kao argumentirano i jasno prihvatio i drugostupanjski i revizioni sud. Naime, sudovi su zaključili da je apelant pasivno legitimiran u ovom postupku u smislu odredaba Zakona o upravi, Prijelaznog zakona o spajanju carinskih uprava, te Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja, da je apelant zbog nezakonitog postupanja upravnih organa odgovoran za štetu, te da su ga s tim u svezi obvezali da tužitelju isplati naknadu na ime izgubljene zarade, naknadu štete nastale na vozilima, te naknadu za oduzeto pileće meso. Vezano za apelantove navode u pogledu računanja zetezne kamate, Ustavni uočava da obrazloženje prvostupanjskog suda i u ovom dijelu nije izostalo, odnosno da je zatezna kamata određena u smislu članka 277. ZOO. Naime, prvostupanjski sud je zateznu kamatu na iznos izgubljene zarade za period kada tužitelj nije bio u posjedu navedenih vozila, dosudio tužitelju od dana kada su mu vozila vraćena, zateznu kamatu na naknadu za oštećena vozila, utvrđena nalazom vještaka, dosudio je od datuma kada je njena visina utvrđena, te zateznu kamatu na naknadu za nezakonito oduzeto pileće meso od dana kada je oduzeto. Ustavni sud uočava, da je za svaki vid dosuđene naknade, kao početak računanja zateznih kamata uzet dan saznanja za štetu, u čemu ne nelazi elemente proizvoljnosti, budući da se zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude ili podnošenja tužbe (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07).
22. Nadalje, vezano za apelantove navode da prvostupanjski sud nije prihvatio izvođenje dokaza na glavnoj raspravi, jasno je obrazloženje prvostupanjskog suda dato u odgovoru na apelaciju, da navedeno nije prihvatio, budući da nisu postojale zakonske pretpostavke iz članka 69. ZPP-a. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
23. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović