Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1475/09 (A.Č.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 273
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1475/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-1475/09, rješavajući zahtjev A. Č. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev A. Č. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 13. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-08-000015 od 24. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj :07 0 K 000059 07 K od 26. maja 2008. godine. Apelant je 8. januara 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio izvršenje kazne zatvora» do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 000059 07 K od 26. maja 2008. godine, apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i na način precizno naveden u dispozitivu presude, počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1., Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ F BiH) u sticaju sa krivičnim djelom krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. KZ F BiH). Kantonalni sud je apelantu za učinjena krivična djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora od pet godina i od tri mjeseca. Potom je, na osnovu člana 54. st. 1. i 2. tačka b) KZ F BiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca. Pored toga, Kantonalni sud je apelantu izrekao, kao sporednu kaznu, i novčanu kaznu u iznosu od 15.000 KM, koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude.
3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je, nakon provedenih dokaza, nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, odnosno da radi izbjegavanja plaćanjanja davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji Bosne i Hercegovine nije prijavio stečeni oporezivi prihod, a iznos obaveze čije plaćanje se izbjegava prelazi iznos do 200.000 KM, te što je preinačenu ispravu upotrijebio kao pravu.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Kž-08-000304 od 26. novembra 2008. godine, kojim je uvažio žalbu i ukinuo prvostepenu presudu u cjelosti, te odredio održavanje pretresa.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-08-000 015 od 24. februara 2009. godine, apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. i sa članom 31. KZ F BiH. Vrhovni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora od tri godine i na novčanu kaznu, kao sporednu kaznu, u iznosu od 10.000 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je na pretresu neposredno saslušao vještaka grafološke struke te da su pročitani dopunski nalaz i mišljenje ovog vještaka. Osim toga, na pretresu su, ponovljeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka na način da su prihvaćeni i pročitani iskazi saslušanih svjedoka. Pored toga, izvršen je i uvid u dokumentaciju koju su kao dokaz dostavile stranke u postupku. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Vrhovni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo porezne utaje.
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 14. stav 3. tačka g) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na tako utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešno izvedenom zaključku o postojanju krivičnog djela porezne utaje. Apelant smatra da tužitelj nije dokazao da je on bio poreski obveznik, mada je u krivičnom postupku teret dokazivanja na tužilaštvu. Dalje, apelant ističe da «zbog toga što tužilaštvo nije uspjelo dokazati određene činjenice, iste se ne smiju uzimati kao utvrđene, iz razloga što apelant nije dokazao suprotno». Na navedeni način je učinjena i povreda «načela pretpostavke nevinosti kao i prava protiv samooptuživanja, koja prava apelantu jamče Evropska konvencija i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima». Osim toga, apelant ističe da je u provedenom postupku prekršeno i načelo in dubio pro reo, jer su Vrhovni i Kantonalni sud morali posumnjati da je on počinio krivično djelo porezne utaje, makar na osnovu nalaza vještaka grafološke struke koji nije bio isključiv u pogledu činjenica za koje je angažovan kao stručno lice. Apelant navodi da je materijalno pravo iz Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga primijenjeno na nedokazano činjenično stanje u postupku, što je sve imalo za posljedicu povredu i njegovih procesnih prava.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelant traži da Ustavni sud odredi privremenu mjeru «zabrane izvršenja kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom». Naime, prema navodima iz zahtjeva apelanta, Rješenjem Općinskog suda Mostar broj 58 0 K 051615 09 Iks od 19. oktobra 2009. godine, apelantu je naloženo da se ima javiti u KPZ Mostar, 23. januara 2010. godine, radi početka izdržavanja kazne zatvora od tri godine. Apelant ističe da je on uvjeren «u svoju nevinost kao i činjenicu da će izvršenjem izrečene kazne zatvora, dok se ovaj predmet ne riješi u meritumu, za njega nastupiti neotklonjive štetne posljedice», te kako smatra da će Ustavni sud riješiti pozitivno njegovu apelaciju, zbog čega predlaže da se zahtjev usvoji.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službeni novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09). Ustavni sud zapaža da ovaj zakon reguliše postupak i uslove za odlaganje izvršenja kazne (čl. 27-31.), a da apelant nije ničim dokazao da je koristio pravne lijekove koje je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona.
11. Osim toga, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremnu mjeru.
12. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović