Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3873/09 (A. I.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Habeas corpus – postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 137
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 201
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 201
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 201
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 201
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 201
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3873/09
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3873/09, rješavajući apelaciju Amira Ibrahimija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K- 08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Ibrahimija podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K- 08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Amir Ibrahimi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupaju Senad Kreho i Aldin Lejlić, advokati iz Sarajeva, podnio je 9. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio njegovo puštanje na slobodu iz pritvorske jedinice KPZ Zenica, koje će trajati do okončanja postupka o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 24. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužiteljstvo BiH i Sud BiH dostavili su odgovore na apelaciju 25. i 29. decembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Protiv apelanta je stupila na pravnu snagu Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT- 438/08 od 9. jula 2009. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljem tekstu: KZ BiH). Tokom postupka redovne kontrole opravdanosti pritvora, koja se vrši na temelju odredaba člana 137. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09, u daljem tekstu: ZKP BiH), vijeće Suda BiH donijelo je Rješenje broj X-K-08/591-1 od 11. novembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine, a kojim je utvrđeno da, u odnosu na apelanta, i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP-a BiH.
7. U obrazloženju rješenja od 11. novembra 2009. godine vijeće Suda BiH je naglasilo kako smatra da, u konkretnom slučaju, i dalje postoje opći i posebni uvjeti koji ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru. Opći uvjeti, u smislu odredaba člana 132. stav 1. ZKP-a BiH, sastoje se u tome što u ovom predmetu egzistira neoboriva pravna pretpostavka da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) KZ-a BiH, s obzirom da je Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Suda BiH broj X-KRN-08/591-1 od 13. jula 2009. godine potvrđena Optužnica Tužiteljstva BiH broj KT-438/08 od 9. jula 2009. godine, kojom se apelant tereti za izvršenje navedenog krivičnog djela.
8. Vijeće Suda BiH smatra da «...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva...» u čemu i vidi jedan od posebnih uvjeta za dalje zadržavanje u pritvoru, koji je propisan članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH. Naglašava se da je apelant tokom istrage dao izjavu u kojoj je naveo da je suvlasnik preduzeća u Saveznoj Republici Njemačkoj, te da ima vizu i regulisan stalni boravak u navedenoj državi u koju je prije redovno odlazio. Kada se takve činjenice dovedu u vezu sa sviješću apelanta da je optužen za izvršenje teškog krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, onda i postoji bojazan da bi sve to moglo uticati na njega da napusti Bosnu i Hercegovinu u slučaju da bude pušten na slobodu, na koji način bi postao nedostupan sudu.
9. Vijeće Suda BiH smatra da «...postoji osnovana bojazan» odnosno da «...naročite okolnosti ukazuju da bi apelant boraveći na slobodi mogao ometati krivični postupak tako što bi uticao na svjedoke odnosno saučesnike...», što predstavlja drugi posebni uvjet za dalje zadržavanje u pritvoru prema odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. S tim u vezi naglašava se da iz zapisnika o saslušanju svjedoka A.B. i E.H. proizlazi da je apelant na njih, preko svoga brata, pokušao da izvrši uticaj, tako što im je nudio pare u zamjenu da mu daju alibi za period izvršenja predmetnog krivičnog djela. Vijeće smatra da apelanta, u slučaju da bude pušten na slobodu, ništa ne bi spriječilo da se sa ostalim potencijalnim saučesnicima međusobno dogovara u vezi sa iznošenjem činjenica koje utiču na njihovu krivičnu odgovornost, te da utiče na svjedoke i njihove iskaze.
10. Što se tiče posebnih uvjeta iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, naglašeno je da je apelant optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna. Predmetno krivično djelo je izvršeno na posebno okrutan i bezobziran način (eksplozivna naprava bila je postavljena u jednom od najprometnijih tržnih centara u BiH, FIS Vitez, i njeno aktiviranje je izazvalo smrt jedne osobe te teško ranjavanje druge osobe), a za posljedicu je imalo destabilizaciju prilika i zaoštravanje odnosa na političkom, privrednom i društvenom planu u gradu Vitezu. Imajući u vidu političke prilike u Bosni i Hercegovini ne smije se zanemariti i činjenica da su navodni počinitelji ovog krivičnog djela lica bošnjačke nacionalnosti, a krivično djelo je izvršeno na području nastanjenom pretežno stanovništvom hrvatske nacionalnosti. Navedeno pojačava bojazan da bi puštanje optuženih na slobodu izazvalo snažne reakcije među lokalnim stanovništvom, koje bi mogle prouzrokovati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda.
11. Apelantova žalba protiv rješenja od 11. novembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH se, u svim bitnim aspektima, pozvalo na razloge na temelju kojih je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru, a koje je vijeće Suda BiH iznijelo u prvostepenom rješenju od 11. novembra 2009. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. U vezi sa povredom prava na slobodu, apelant naglašava da Tužiteljstvo BiH nikada nije dostavilo materijalne dokaze na okolnosti njegovog stalnog boravka u SR Njemačkoj, o posjedovanju radne vize, kao i na okolnosti njegovog suvlasništva u firmi, a nije ni izvršen uvid u apelantovu putnu ispravu koju je on u više navrata pokušao predati sudu na čuvanje. U stvari, apelant je mišljenja da je Sud BiH trebao prihvatiti njegovu putnu ispravu kao garanciju da neće pobjeći, odnosno da će biti dostupan tokom cijelog postupka. Apelant je mišljenja da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze koji se odnose na produženje pritvora, po osnovu postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Navodi se da je u predmetu tog suda, koji se odnosi na ratne zločine, apelantu dozvoljeno da se brani sa slobode, iako je bio upisan u matične knjige državljana Republike Srbije. U predmetu Stogmuller protiv Austrije Evropski sud za ljudska prava je naglasio da bi predaja pasoša bila dovoljna garancija za otklanjanje rizika od bjekstva. Apelant smatra da, u dijelu gdje mu se pritvor produžava zbog opasnosti od uticaja na svjedoke, Tužiteljstvo BiH nije dostavilo dokaze da je on izvršio taj uticaj. S obzirom da su svi svjedoci već saslušani apelant se ne može dalje zadržavati u pritvoru po ovom osnovu, pa bi se pritvor trebao ukinuti temeljem odredaba člana 132. stav 2. ZKP-a BiH. Mišljenje apelanta je i da je treći razlog za dalje produženje pritvora neosnovan, jer ne postoje eksplicitni dokazi da je predmetno krivično djelo izazvalo uznemirenje među građanima Viteza, a Sud BiH neutemeljeno i bespotrebno implicira da je to djelo izvršeno iz nacionalističkih pobuda. Po apelantovom mišljenju, ne postoje kvalitetni dokazi niti o obimu štete koja je izazvana predmetnim krivičnim djelom, jer se temelje isključivo na izjavi vlasnika trgovačkog centra FIS Vitez. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine apelant vidi u dijelu koji se odnosi na presumpciju nevinosti, koja je povrijeđena jer Sud BiH koristi termine iz kojih bi se moglo zaključiti da je on izvršilac predmetnog krivičnog djela. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeća Suda BiH «...nisu stvarno rješavala problem nego se čak više puta dešavalo da prepisuju obrazloženja ranijih rješenja, što je kod apelanta izazvalo dojam da sud uopće ne rješava njegovu situaciju niti se obazire na razloge koje iznosi u svojim žalbama...».
b) Odgovor na apelaciju
14. Tužiteljstvo BiH predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Navodi se da apelant posjeduje vizu sa kojom može neometano otputovati u SR Njemačku gdje mu se nalazi supruga, gdje ima firmu i prijavljeno mjesto boravka. U vrijeme kada su vršene početne istražne radnje, nakon eksplozije u poslovno-prodajnom centru FIS Vitez, apelant nije bio dostupan policijskim organima jer se nalazio daleko izvan teritorijalne nadležnosti istražnih organa u Bosni i Hercegovini. U vezi sa navodima o povredi presumpcije nevinosti, Tužiteljstvo BiH navodi da je Suvad Đidić, koji je zajedno sa apelantom optužen za isto krivično djelo, dao izjavu u kojoj je jasno identificirao apelanta kao naručioca eksplozivne naprave, koji mu je uputilo NN lice radi izrade eksplozivne naprave, a što je on prihvatio zbog prijateljstva i povjerenja koje je postojalo između njega i apelanta. Naglašava se da je istraga do sada utvrdila postojanje više saučesnika, od kojih je imenovan samo apelant koji je, tokom boravka u pritvoru, pokazao spremnost da utiče na svjedoke, preko svoga brata protiv kojeg se sada vodi istraga. Vlasnik poslovno-trgovačkog centra FIS Vitez je dao izjavu kako je nakon eksplozije nastojao smiriti situaciju, te da je molio da se ne optužuje jedan narod općenito zbog nacionalnosti uhapšenih i da mu je bio interes vratiti povjerenje kupaca i uposlenih. Iz navedenog se jasno vidi da je bio postignut efekt uznemiravanja javnosti i podizanja nacionalnih napetosti u kantonu sa nacionalno mješovitim stanovništvom.
15. Sud BiH također predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
Naglašava se da iz sadržaja osporenih rješenja proizlazi na osnovu čega vijeće temelji svoju odluku, te se smatra neosnovanim apelantov prigovor da je ona donesena bez pravno relevantnih dokaza i da, s tim u vezi, nije ponuđen ni jedan konkretan dokaz na okolnosti opravdanosti zadržavanja optuženog u pritvoru. Apelantov prigovor da je sud donio osporavanu odluku pozivanjem na apstraktne i paušalne formulacije zakona, te da je takva odluka u suprotnosti sa odgovarajućim i temeljnim određenjima iz Evropske konvencije cijeni se također kao neosnovan, zbog toga što su i prvostepenim rješenjem, kao i rješenjem Apelacionog vijeća, na decidan i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na opravdanost jedine adekvatne mjere da se osigura prisustvo optuženog s ciljem vođenja krivičnog postupka. U kontekstu svih navedenih iznijetih apelantovih prigovora, smatra se da je Apelaciono vijeće ispitalo opravdanost mjere pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, te utvrdilo i podrobno obrazložilo sve relevantne i dostatne razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) «Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna;
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 137.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zauzeo jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
20. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su samo donesena procesna rješenja kojim mu je produžen pritvor. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i član 13. Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-K-08/591-1 od 18. novembra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, datum donošenja osporenog rješenja je 18. novembar 2009. godine a apelacija je podnesena 18. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.» Član 5. Evropske konvencije glasi:
«1.Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.»
26. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kada on, po stanovištu suda, nije suštinski važan, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
27. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije vidi prije svega u tome što smatra kako ne postoje razlozi za dalje produženje pritvora, koji su utvrđeni odredbama člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Na to ukazuju upravo navodi apelanta, koji tvrdi da je Sud BiH paušalno ocijenio dokaze koji se odnose na okolnosti daljeg zadržavanja u pritvoru, te da je pravno neutemeljeno obrazložio postojanje posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a BiH. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati postoji li kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
28. Apelant se pozvao i na kršenje odredaba stava 4. člana 5. Evropske konvencije, uz napomenu da su navodi o povredi tog prava zajednički sa navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povrede tih prava vidi u tome što smatra da je, navodno, imao samo formalno pravo da izjavi žalbu na rješenje kojim mu se određuje pritvor, jer je Sud BiH sve njegove žalbe odbio na temelju istog obrazloženja, odnosno nije ulazio u suštinu njegovih žalbi. Stoga će Ustavni sud ispitati je li došlo do povrede ovog prava u dijelu obrazloženja o članu 13. Evropske konvencije.
29. Ustavnom sudu se, kao prvo, nameće pitanje radi li se o «...zakonitom lišavanju slobode...», odnosno produženju pritvora u konkretnom slučaju. Opće pravilo iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje da «...niko ne smije biti lišen slobode izuzev... i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom...», koje pravilo se kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda primjenjuje na način da se konkretni slučajevi lišavanja ili uskraćivanja slobode ispituju tako da se cijeni da li su «...nametnuti u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona...». S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ne ukazuje na uskraćivanje niti jednog procesnog prava koje bi apelantu pripadalo prema «...pravilima... nacionalnog zakona...» tj. ZKP-a BiH, u predmetnom postupku produžavanja pritvora, a niti Ustavni sud u spisu apelacije vidi dokaze koji bi ukazivali na navedeno. Naime, s obzirom da se radi o pritvoru nakon potvrđivanja optužnice, produženje pritvora izvršeno je na temelju odredaba člana 137. ZKP-a BiH, kao što je na temelju iste odredbe izvršena i kontrola produžavanja pritvora u konkretnom slučaju. Ova procedura se, kao što je rečeno, ne osporava apelacijom, niti postoje neki drugi osnovi koji bi upućivali na vjerovatnoću da je došlo do njenog kršenja.
30. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljeg produžetka pritvora neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno dalje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) «rizik od prikrivanja dokaza» (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) «ozbiljnost prekršaja» (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) «implicitnu opasnost utjecaja na svjedoke» (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) «opasnost od dosluha (dogovora)» (vidi presudu u predmetu B protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) «rizik od pritiska na svjedoke» (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine), i f) «očuvanje javnog reda» (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine). Ustavni sud zapaža i da su svi navedeni razlozi propisani članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, te prihvaćeni kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKP BiH.
31. Ustavni sud naglašava da postojanje «razumne odnosno opravdane sumnje» iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije predstavlja conditio sine qua non zakonitosti produženja pritvora. Ukoliko bi razumna odnosno opravdana sumnja prestala da postoji, produženi pritvor bi postao nezakonit. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nesumnjivo da «...postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo...», s obzirom da je protiv apelanta potvrđena optužnica kojom se tereti za izvršenje krivičnog djela terorizma iz člana 201. stav 4. tačka d) KZ-a BiH. To znači da postoji jedan od razloga za lišavanje slobode utvrđen članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije koji ujedno predstavlja i opći uvjet za određivanje, odnosno produžavanje, pritvora koji je propisan odredbama člana 132. stav 1. ZKP BiH. Ustavni sud napominje da je za krivično djelo za koje je optužen apelant zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora (član 201. stav 3. KZ-a BiH), tako da, prema odredbama člana 137. stav 2. tačka d) pritvor može trajati tri godine prije izricanja prvostepene presude.
32. Kao što je već rečeno, suština navoda iz apelacije odnosi se na tvrdnje da je Sud BiH paušalno cijenio dokaze na temelju kojih je utvrdio potrebu apelantovog daljeg zadržavanja u pritvoru, kao i da je dao pravno neutemeljeno obrazloženje u vezi sa postojanjem posebnih razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP-a BiH.
33. Ustavni sud zapaža kako je Sud BiH, u obrazloženjima osporenih odluka, naveo da «...postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva...» prema odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH, koje je sud našao u činjenicama da apelant ima preduzeće u SR Njemačkoj, da ima radnu i boravišnu dozvolu, tj. da može nesmetano posjećivati navedenu državu u kojoj mu živi i supruga. Te okolnosti Sud BiH je utvrdio na temelju apelantove izjave, za koju u apelaciji nema ni navoda a ni dokaza da ju je apelant osporavao. Samim tim, utvrđivanje jednog od razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH nije izvršeno bez dokaza, kao što nije izvršeno ni bez pravne osnove koja je sadržana u navedenim zakonskim odredbama. Ustavni sud ne smatra proizvoljnom procjenu Suda BiH da bi, u slučaju puštanja na slobodu, apelant mogao postati nedostupan pravosudnim organima BiH, posebno kad se imaju u vidu navedene okolnosti kao i činjenica da je, neposredno nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela, apelant zaista boravio u SR Njemačkoj, te činjenicu postojanja svijesti kod apelanta da je optužen za krivično djelo za koje je zaprijećena dugogodišnja zatvorska kazna. Ustavni sud ne smatra potrebnim da ulazi u ispitivanje procjene Suda BiH bi li apelantova ponuda, odnosno bi li deponiranje njegove putne isprave bilo dovoljna garancija da će biti dostupan pravosudnim organima tokom predmetnog postupka. U konkretnom slučaju, Sud BiH je u puno boljoj poziciji da procijeni opasnost od bjekstva nego što je to Ustavni sud. Naglašava se da obrazloženje Suda BiH u pogledu ovog osnova, koje se temelji na saznanjima da apelant posjeduje imovinu i prijateljske i porodične veze u SR Njemačkoj ne djeluje proizvoljno, te stoga Ustavni sud smatra da nema potrebe za daljim ispitivanjem ovog pitanja. Praksa Suda BiH, u drugim predmetima, odnosno Evropskog suda za ljudska prava na koju se pozvao apelant nije relevantna u ovom slučaju, jer se ne radi o pozivanju na stavove koji sadrže opća pravila, već je riječ o pojedinačnim predmetima u kojima su navedeni sudovi cijenili postoje li razlozi za uskraćivanje slobode, koji sa predmetnim slučajem imaju vrlo malo sličnosti.
34. Sud BiH je utvrdio da, u apelantovom slučaju, «...naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače...» temeljem odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a BiH. Dokaze za navedenu tvrdnju sud je našao u izjavama svjedoka da je apelant na njih pokušao uticati preko svog brata, nudeći im novac u zamjenu za alibi na dan izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, opet se radi o utvrđivanju okolnosti na temelju dokaza (izjave svjedoka) koje su, opet, sadržane u odgovarajućoj pravnoj normi na temelju koje se može izvršiti produžavanje pritvora (član 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH). Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao uticati na ostale izvršioce predmetnog krivičnog djela, kada se ima u vidu da je apelant već pokušao da utiče na određene svjedoke, kao i da svi izvršioci predmetnog krivičnog djela nisu uhvaćeni, te da postoji najmanje još jedan saučesnik, s obzirom da je u svojoj izjavi svjedok Suvad Džidić naveo da mu je apelant poslao nepoznatu osobu, sa zahtjevom da joj izradi eksplozivnu napravu.
35. Sud BiH je kod postojanja nespornih činjenica da je apelant: a) optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći «...kazna zatvora deset godina ili teža kazna...», te b) koje djelo je «...posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela...», zaključio da postoje posebne okolnosti koje ukazuju bi apelantovo puštanje na slobodu «...rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda...». Ustavni sud naglašava kako nema sumnje da je apelant zaista optužen za izvršenje krivičnog djela za koje se mogu izreći najstrože kazne, kao i da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice, jer prvu tvrdnju dokazuje optužnica protiv apelanta koja je stupila na pravnu snagu, dok drugu tvrdnju dokazuju nesporne činjenice koje govore da je bomba postavljena i aktivirana u izuzetno prometnom trgovačkom centru u toku radnog vremena, od čije eksplozije je jedno lice izgubilo život dok je drugo zadobilo teže tjelesne povrede, a najveća materijalna šteta učinjena je enormnim smanjenjem prometa u trgovačkom centru FIS Vitez. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženje Suda BiH da bi eventualnim puštanjem apelanta na slobodu moglo doći do narušavanja javnog reda, zbog pojačanih nacionalnih tenzija nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela. Naime, Ustavni sud je mišljenja da izvršenje bilo kojeg terorističkog akta izaziva uznemirenje i nesigurnost građana, jer se mora imati u vidu da se ovakva krivična djela izvode neočekivano te da od njih, u pravilu, stradaju nevine žrtve koje se ne nalaze u bilo kakvoj vezi sa konkretnim počiniocima. Posebnu vrstu uznemirenja i nesigurnosti će izazvati izvršenje terorističkog akta u relativno malom mjestu kao što je Vitez, čemu se moraju dodati nesporne činjenice da se radi o području na kojem su tokom ratnih dešavanja u BiH vođena žestoka borbena dejstva te u kojem su izvršeni ratni zločini, kao i da sada na širem području Viteza živi nacionalno mješovito stanovništvo (Bošnjaci i Hrvati) a da su, kao izvršioci terorističkog čina, optužena lica samo jedne nacionalnosti. Sve navedeno i po mišljenju Ustavnog suda može doprinijeti daljem podizanju nacionalnih tenzija u Vitezu, a samim tim i do prijetnje narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i u ovom slučaju ispunjeni svi uvjeti propisani članom 132. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, odnosno članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud naglašava da je u prethodnom dijelu odluke dao obrazloženje u pogledu prvog pitanja na koje treba odgovoriti u slučaju pozivanja na povredu odredaba člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. ispitano je jesu li osnovi koje je ponudio sud «...relevantni i dovoljni...» da opravdaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, kod ispitivanja da li je došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije, pored odgovora na navedeno pitanje, treba odgovoriti i na pitanje jesu li pravosudni organi pokazali «...naročitu revnost...» u provođenju postupka određivanja ili produženja pritvora (vidi presudu u predmetu B protiv Austrije od 28. marta 1990. godine; presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine i presude u predmetu Toth i Clooth od 12. decembra 1991. godine). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije problematizirao drugo pitanje, tj. nije dao relevantne navode iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji bar vjerovatnoća da pravosudni organi nisu pokazali «...naročitu revnost...» u predmetnom postupku produženja pritvora. Stoga, Ustavni sud neće ni ulaziti u dalje ispitivanje je li došlo do kršenja člana 5. stav 3. Evropske konvencije po ovom osnovu, odnosno neće primijeniti praksu koju je usvojio u Odluci AP 2849/09 od 11. novembra 2009. godine (dostupno na: www.ustavnisud.ba).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. Ustavni sud podsjeća na svoju standardnu praksu da je pravo iz člana 13. Evropske konvencije akcesorne prirode što znači da se, u pravilu, prvo mora utvrditi narušavanje prava i sloboda «...priznatih ovom konvencijom...» da bi se moglo ispitati je li apelant imao pravo na «...pravni lijek pred nacionalnim vlastima...». Stoga bi se odmah moglo reći da nije došlo do kršenja člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da prethodno nije bilo utvrđeno kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovog prava očigledno neosnovani, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo da izjavi žalbu na odluke kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora. To znači da su u konkretnom slučaju poštovane odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije (pravo osobe koja je lišena slobode da izjavi žalbu na okolnosti zakonitosti lišavanja slobode), dok je pravo na izjavljivanje žalbe u ovakvim situacijama propisano relevantnim odredbama člana 137. ZKP-a BiH. Ustavni sud smatra da kvalitet odluka, kojima se rješava o izjavljenom pravnom lijeku, ne spada pod opseg člana 13. Evropske konvencije, a ni pod opseg člana 5. stav 4. Evropske konvencije u konkretnom slučaju.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, s obzirom da u predmetnom postupku utvrđivanja okolnosti za daljim produžavanjem pritvora apelantu nije bilo uskraćeno niti jedno od procesnih prava predviđeno ZKP-om BiH, dok su opći i posebni uvjeti za dalje produžavanje pritvora utvrđeni na temelju odredaba člana 132. stav 1. tač. a),
b) i d) ZKP-a BiH na način za koji je Ustavni sud mišljenja da nije bio proizvoljan. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da je apelant imao pravo na izjavljivanje žalbe na okolnosti zakonitosti pritvora iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
41. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović