Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3385/07 (R. D.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 30
- Zakon o upravnom postupku · čl. 67
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3385/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3385/07, rješavajući apelaciju R. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. D. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-
1067/02 od 13. juna 2007. godine, rješenja Društvenog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine broj 02/1-
1062401951 od 11. decembra 2001. godine i rješenja Društvenog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine-
Filijala Sarajevo broj 062401951 od 29. oktobra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1067/02 od 13. juna 2007. godine, rješenja Društvenog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Društveni fond) broj 02/1-1062401951 od 11. decembra 2001. godine i rješenja Društvenog fonda za penzijsko invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine-
Filijala Sarajevo broj 062401951 od 29. oktobra 2001. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ). Apelant je dostavio dopune apelacije 5. augusta i 17. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa broj 062401951 od 29. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Društvenog fonda broj 02/1-1062401951 od 11. decembra 2001. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 184,856 KM počev od 19. januara 2001. godine. Ovaj iznos penzije apelantu pripada i na dan donošenja rješenja a isplata će se vršiti od 19. januara 2001. godine.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da je postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju pokrenut po zahtjevu koji je apelant podnio 19. jula 2001. godine i da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je 19. januara 2001. godine, apelant ispunio uslove za sticanje prava na starosnu penziju iz člana 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98 i 32/01). Dan od kada apelantu pripada pravo na starosnu penziju utvrđen je na osnovu člana 103. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju a dan od kada teče isplata određen je na osnovu člana 104. stav 1. istog zakona.
4. U obrazloženju rješenja Društveni fond je istakao da je cijeneći zakonitost osporenog rješenja utvrdio da je isto pravilno a da je žalba apelanta neosnovana. Naime, Društveni fond je istakao da je činjenica da je apelant 11. juna 1999 godine, podnio zahtjev za ostvarivanje starosne penzije, međutim prema dokazima koji se nalaze u spisu utvrđeno je da je podneseni zahtjev sadržavao formalne nedostatke jer je bio nepotpun tako da prvostepeni organ nije mogao postupiti po zahtjevu pa je u smislu člana 67. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 2/98) apelantu odredio rok u kome je bio dužan da dostavi potrebnu dokumentaciju te tako otkloni nedostatke.
5. Također je utvrđeno da je prvostepeni organ u okviru roka koji je odredio, apelanta pismeno pozivao da dostavi potrebnu dokumentaciju i upozoravao ga na posljedice, međutim kako apelant u ostavljenom roku nije dostavio potrebnu dokumentaciju i nije otklonio nedostatke, prvostepeni organ je shodno članu 67. stav 2. Zakona o upravnom postupku zaključkom broj 1062401951 od 1. novembra 1999 godine, obustavio postupak pokrenut po nepotpunom zahtjevu apelanta. Društveni fond je dalje naveo da se, obzirom da apelant nije upotpunio svoj zahtjev i otklonio nedostatke te kako je prvobitan postupak zaključkom obustavljen, smatra da zahtjev nije ni podnesen. Također je Društveni fond istakao da je apelant ponovo pokrenuo postupak za ostvarenje prava na penziju novim zahtjevom koji je podnio prvostepenom organu 19. jula 2001. godine. Članom 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, propisano je da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uslova propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci i od dana ispunjenja uslova a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka tada od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. U konkretnom slučaju a kako se prvobitno podneseni zahtjev smatra nepostojećim i kako je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 19. jula 2001. godine, Društveni fond je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu u skladu sa spomenutom zakonskom odredbom pravo na starosnu penziju kao i pravo na isplatu priznao od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad tj. počev od 19. januara 2001. godine.
6. Odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Društvenog fonda broj 02/1-1062401951 od 11. decembra 2001. godine, Vrhovni sud je presudom broj U-1067/02 od 13. juna 2007. godine, tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 11. juna 1999 godine, da je nakon toga u više navrata od apelanta traženo da dostavi potrebnu dokumentaciju i da je 1. novembra 1999 godine, donijet zaključak kojim se pokrenuti postupak obustavlja. Također je Vrhovni sud utvrdio da je apelant 19. jula 2001. godine, predao zahtjev da mu se reguliše penzija dostavljajući potrebnu dokumentaciju nakon čega je doneseno prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani navodi apelanta da mu je pravo na starosnu penziju trebalo priznati od 11. decembra 1998. godine. Naime, apelant je priznao da je 19. jula 2001. godine, predao zahtjev za starosnu penziju u kome je navedeno da je raniji postupak bio obustavljen jer nije dostavio traženu dokumentaciju i da tim novim zahtjevom traži da mu se reguliše penzija jer sada raspolaže svom dokumentacijom.
7. Vrhovni sud je konstatovao da iz navedenog proizilazi da je apelantu bilo poznato da je ranije pokrenut postupak obustavljen i iz kojih razloga. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant nakon saznanja za zaključak o obustavi postupka mogao uložiti žalbu ili eventualno preduzeti neku drugu pravnu radnju, što nije učinio. Također Vrhovni sud primjećuje da apelant u izjavljenoj žalbi na prvostepeno rješenje ne ističe i ne pobija to rješenje iz razloga da je nepravilno obustavljen ranije pokrenut postupak niti u žalbi ističe da mu pomenuti zaključak o obustavi postupka nije nikad dostavljen. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je apelant sve prigovore na prvostepeno rješenje mogao isticati u žalbi pa tek ako ti prigovori budu odbijeni od strane drugostepenog organa mogao ih je isticati u upravnom sporu. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je tuženi organ pravilno apelantu pravo na penziju priznao od dana podnošenja drugog zahtjeva i šest mjeseci unazad u smislu člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama organa uprave i redovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da Vrhovni sud nije uvažio činjenice koje je istakao u tužbi te navodi da je doveden u zabludu podnošenjem novog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju jer mu nije rečeno da će se vrijeme za priznavanje prava na starosnu penziju računati od dana podnošenja tog zahtjeva. Apelant je istakao da je prevaren jer je službenica sa kojom je kontaktirao napisala u njegovo ime zahtjev te mu ga «bukvalno podmetnula da potpiše» a bila je dužna da napiše da mu je zahtjev pročitan i da se on sa tim slažem. Apelant je također istakao da je eksplicitno u tužbi naveo da zaključak o obustavi postupka po prethodno podnesenom zahtjevu za ostvarivanje starosne penzije nije nikada primio, međutim ti navodi za sud nisu bili «relevantni odnosno sud nije imao ni jedan validan i relevantan dokaz za kvalifikovano i meritorno donošenje presude». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke te meritorno odluči o njegovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom postupka pred organima uprave i pred redovnim sudom, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović