Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/09 (M. K. iz Sarajeva)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o građenju · čl. 74
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o prestanku važenja Zakona o građenju
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o građenju
- Zakon o prostornom uređenju · čl. 161
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2565/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2565/09, rješavajući apelaciju Mirsa Krasnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsa Krasnića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 08 001427 09 Kž 4 od 3. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (udaljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsa Krasnića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 08 001427 09 Kž 4 od 3. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (udaljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirso Krasnić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Grižić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 08 001427 09 Kž 4 od 3. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo mjeru pritvora izrečenu apelantu osporenim rješenjima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2565/09 od 8. septembra 2009. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Kantonalni sud je presudom od 23. juna 2009. godine Muhameda Ali Gašija i apelanta oglasio krivim i izrekao im zatvorske kazne u trajanju od dvadeset godina, odnosno šest godina i šest mjeseci za krivična djela koja su im stavljena na teret optužnicom Kantonalnog tužilaštva Sarajevo broj Kt-2204/07. Apelant je navedenom presudom oglašen krivim za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH), a u vezi sa članom 28. i 54. istog zakona, krivično djelo zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH, a u vezi sa sledećim krivičnim djelima propisanim Krivičnim zakonom FBiH: protivpravno zauzimanje nekretnina od opšteg značaja iz člana 292. stav 1., oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1., te krivičnim djelom bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 55/02) i člana
161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) i krivičnim djelom pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. Krivičnog zakona FBiH.
4. S obzirom da su se apelant i optuženi Gaši, u trenutku izricanja presude, nalazili u pritvoru, to je sud, u smislu člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku FBiH), cijenio da li i dalje postoje razlozi zbog kojih im je prvobitno određen i u više navrata produžavan pritvor.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine apelantu i optuženom Muhamedu Ali Gašiju je produžen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže devet mjeseci. Sud je ocjenio da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Svoju ocjenu sud je zasnovao na činjenici da su apelant i optuženi Gaši, nakon pokretnja istrage, jedno vrijeme bili u bjekstvu i nedostupni organima gonjenja, da su slobode lišeni nakon realizacije potjernice (znali su za pokrenutu istragu i svjesno se skrivali), te da bi, s obzirom na visinu izrečenih kazni zatvora, mogli pobjeći, odnosno skrivati se. Nadalje, sud je ocjenio da su se stekli uslovi i za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Svoju ocjenu sud je zasnovao na brojnosti krivičnopravnih radnji za koje su apelant i optuženi Gaši oglašeni krivim, okolnosti pod kojim je sud utvrdio da su krivična djela počinjena, kao i da su apelant i optuženi Gaši prisiljavali druge da na štetu svoje imovine nešto učine. Najzad, sud je istakao da je imao u vidu posebnu težinu i način izvršenja krivičnog djela zločinačka organizacija, za koje su obojica optuženi, njegove posledice, te okolnosti koje su uslijedile nakon izvršenja odnosnog djela, a koje se mogu karakterisati kao vanredne i da, kao takve, predstavljaju specifičnu manifestaciju sa stvarnom prijetnjom za dalje narušavanje javnog reda, kao i visinu izrečenih zatvorskih kazni.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 09 0 K 001427 09 Kž 4 odbio apelantovu žalbu na rješenje Kantonalnog suda kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je u cijelosti uvažio razloge iz rješenja Kantonalnog suda u pogledu osnova za određivanje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Sud je istakao da navedeni razlozi ukazuju da se ne može osnovano očekivati da bi se ista svrha zbog koje je pritvor produžen mogla ostvariti i izricanjem apelantu mjere zabrane napuštanja boravišta ili putovanja. Sud je ocjenio da, s obzirom na visinu izrečene kazne i ranije bjekstvo, pravilnost zaključka Kantonalnog suda o produženju pritvora, nije dovedena u pitanje zbog okolnosti da je apelant u pritvoru proveo sedamnaest mjeseci, kao i da će mu to vrijeme biti uračunato u izrečenu kaznu zatvora.
8. Apelant je nadalje osporavo razloge za određivanje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH, ističući da su paušalni, a također je osporio i postojanje vanrednih okolnosti i stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju njegovog puštanja na slobodu. Vrhovni sud je ocjenio da i iz obrazloženja same žalbe proizilazi da je prvostepeni sud našao da se radi o vanrednim okolnostima, o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, o krivičnom djelu koje je posebno teško sa obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te da bi puštanje na slobodu optuženog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i da je za ta svoja utvrđenja dao valjane razloge. Neosnovanim su ocjenjeni i navodi iz žalbe da prvostepeni sud u obrazloženju rješenja nije konkretizovao navode o brojnosti krivičnopravnih radnji za koje je apelant oglašen krivim, s obzirom da su u obrazloženju rješenja izričito navedena krivična djela za koja je apelant prvostepenom presudom oglašen krivim, te se u pogledu činjenica i okolnosti učinjenja tih djela Vrhovni sud u cijelini pozvao na prvostepenu presudu. U tom smislu, sud je ocjenio i da su navodi kojim se osporava pravilnost pravne kvalifikacije jednog od krivičnih djela u okviru zločinačke organizacije neosnovani jer ne mogu dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja prvostepenog suda u vezi sa daljim postojanjem razloga za pritvor. Neosnovanim je ocjenjen i žalbeni navod da činjenica da su optuženi prisiljavali druge da na štetu svoje imovine nešto učine, a što predstavlja obilježje krivičnog djela, ne može biti osnov za zaključak o postojanju vanrednih okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja na slobodu apelanta. Sud je ocjenio da je prvostepeni sud imao u vidu okolnost da se radilo o prisiljavanju više osoba organizovano od starane više optuženih da na štetu svoje imovine nešto učine, a što, uz brojnost krivičnih djela za koje je apelant oglašen krivim prvostepenom presudom, ukazuje i na postojanje okolnosti koje nisu uobičajene za izvršenje tih djela, pa u skladu s tim i na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda usled puštanja apelanta na slobodu. Sud je paušalnim ocjenio žalbene navode da prvostepeni sud nije vodio računa da protekom vremena osjećaj straha i nesigurnosti građana slabi, te da blijedi senzibilnost javnosti u odnosu na događaj iz prošlosti, jer nisu potkrepljeni nijednom činjenicom koja ukazuje da se ovaj stav može primjeniti na konkretni slučaj. Najzad, žalbeni navodi koji se odnose na uslove pod kojim država članica može staviti izvan snage pojedine odredbe međunarodnih dokumenata koje se odnose na osnovna prava i slobode građana, sud je ocjenio irelevantnim jer u konkretnom slučaju nisu stavljene van snage odredbe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske knvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant prije svega vidi u činjenici da „ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo iz člana 342. stav 3. i druga krivična djela iz Krivičnog zkona FBiH». Po apelantu, spornim se čini u pogledu postojanja osnovane sumnje, sama koncepcija zločinačke organizacije kao krivičnog djela i postojanje elemenata koji čine obilježje zločinačke organizacije. U prilog ovom, apelant ističe da je prvobitna optužnica kojom mu se stavlja na teret počinjenje ovog krivičnog djela bila odbijena upravo zbog nepostojanja osnovane sumnje da je počinio navedeno krivično djelo, ali da je po optužnici izmjenjenoj u roku od dvadest četiri sata, isti sudija, našao da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Nadalje, u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH, apelant ističe da se pritvor opravdava samo po osnovu tvrdnje da je nakon pokretanja istrage bio u bjekstvu i skrivao se. Apelant smatra da ovo nije dovoljan razlog i da je, s obzirom da je pritvor najstrožija mjera za obezbjeđenje prisustva optuženog, sud mogao, ako je već smatrao da postoji opasnost od bjekstva, da mu izrekne jednu od mjera predviđenih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku FBiH. U pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH apelant smatra da su sudovi propustili idividualizirati njegovo stanje u odnosu na ostale optužene koji su pušteni na slobodu, te da navedu razloge zbog čega bi njegovo puštanje na slobodu ugrozilo javni red i mir. U vezi s tim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih rješenja paušalna jer se u rješenju o određivanju pritvora navodi da je u okviru zločinačke organizacije počinjeno i krivično djelo ubistva koje se njemu uopšte ne stavlja na teret. Nadalje, po apelantovom mišljenju sudovi su propustili da cijene postojanje konkretnih manifestacija u kojim bi se ogledalo narušavanje javnog reda usled njegovog puštanja na slobodu, odnosno da je prijetnja narušavanja javnog reda stvarna, te da postoji u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru. Nadalje, apelant smatra da se iz osporenih odluka ne vidi da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret naročito teško, a što je također jedna od uslova da bi se odredio pritvor na temelju člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH. S tim u vezi apelant dodaje i da je osuđen za krivično djelo iz člana 74. Zakona o građenju («Službene novine FBiH» broj 55/02), a koji je prestao da važi na temelju Zakona o prestanku važenja Zakona o građenju («Službene novine FBiH» broj 34/07), pa je povrijeđeno i načelo legaliteta na njegovu štetu. Relevantni propisi
10. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 146. Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (...)
Član 152. Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 146. stava 1. tač. a), c) i d) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinut će pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...) (3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. (...) Dopustivost Dopustivost prima faciae
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o određivanju pritvora, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
14. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). U konkretnom slučaju pritvor je produžen nakon što je apelant nepravosnažnom presudom oglašen krivim za krivična djela koja su mu stavljana na teret, a kojom mu je izrečena kazna zatvora. Određivanje odnosno produženje pritvora u ovoj fazi postupka dolazi u obzir ako su ispunjeni uslovi iz člana 146. stav 1. tačka a), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su postupajući sudovi, na temelju ovlaštenja utvrđenog članom 152. Zakona o krivičnom postupku FBiH, nakon izricanja prvostepene presude apelantu produžili pritvor iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka a) i d) navedenog zakona. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su u pogledu postojanja svakog od navedenih razloga pojedinačno cijenjene okolnosti na temelju kojih je utvrđeno da postoji opasnost od bjekstva, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, te da je u pitanju posebno teško djelo, s obzirom na način izvršenja i posljedice, te da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi pri ocjeni opasnosti od bjekstva cijenili činjenice da je apelant, nakon pokretanja istrage bio u bjekstvu, da je slobode lišen na temelju potjernice, te da bi, s obzirom na visinu izrečene kazne, u cilju izbjegavanja izvršenja, mogao pobjeći. Vrhovni sud je pri ocjeni ovih razloga još istakao i da apelant u toku cijelog postupka nije osporavao da je bio u bjekstvu, te da je slobode lišen na temelju potjernice. Na temelju navednog, zaključeno je da se nisu stekli uslovi da se mjera pritvora zamjeni sa nekom drugom, blažom mjerom, propisanom zakonom. Nadalje, sudovi su utvrdili da su se stekle sve pretpostavke za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH. U samoj apelaciji u pogledu ovog osnova za određivanje pritvora apelant osporava postojanje vanrednih okolnosti, te propust sudova da obrazlože u čemu bi se ogledalo ugrožavanje javnog reda usled njegovog puštanja na slobodu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi ove činjenice cijenili s obzirom da je apelant organizovano, zajedno sa drugim optuženim, prisiljavao više osoba da na štetu svoje imovine nešto učine, a što je po ocjeni sudova, uz brojnost krivičnih djela za koje je apelant oglašen krivim prvostepenom presudom, konstituisalo postojanje okolnosti koje nisu uobičajene, odnosno postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda usljed apelantovog puštanja na slobodu. U tom smislu, apelantovi navodi o problematičnom konceptu krivičnog djela zločinačke organizacije, te isticanje da je optužen i za krivično djelo koje ne postoji, ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog i pravnog utvrđenja u vezi sa postojanjem razloga za produženje pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu proizvoljno i nepravično primijenili relevantne zakonske odredbe na štetu apelanta, odnosno da su dali jasne i uvjerljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke o produženju pritvora, posebno imajući u vidu javni interes na koji je ukazano u osporenim rješenjima koji u konkretnom slučaju preteže u odnosu na princip poštivanja apelantove slobode.
15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
Preuranjenost
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
17. Pri ispitivanju dopustivosti ovog djela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena
18. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći navedeno, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
19. U konkretnom slučaju, rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred redovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena. Na ovakav zaključak ne utiče ni činjenica da je nepravosnažnom presudom apelant oglašen krivim za krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
20. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović