Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2863/07 (B. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2863/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2863/07, rješavajući apelaciju Borka Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borka Muratovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-

07-000 783 od 10. augusta 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 I 009031 06 I od 16. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borko Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 783 od 10. augusta 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 I 009031 06 I od 16. marta 2007. godine.

Postupak koji je okončan odlukom Ustavnog suda AP 1951/06

2. Apelant je tužbom od 22. decembra 2003. godine podnesenom Općinskom sudu protiv Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) tražio isplatu penzija od 1. jula 2001. godine sve do isplate, uz zahtjev da mu Federalni zavod PIO/MIO ubuduće nastavi isplatu penzije.

3. Rješenjem Općinskog suda broj P-1531/03-I od 3. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-23/05 od 24. marta 2005. godine, Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje predmetnog spora i tužbu apelanta odbacio. Naime, sud je utvrdio da rješavanje konkretnog spora ne spada u sudsku nadležnost, zato što je čl. 7, 96. i 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 32/01,61/02, 73/05 i 59/06-u daljnjem tekstu: ZPIO) propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika i da se ta prava ostvaruju po propisima o općem upravnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Također, Općinski sud je zaključio da sudovi nisu nadležni da rješavaju o pitanjima ostvarivanja prava na penzijsko i invalidsko osiguranje, a da apelant treba da se obrati nadležnom upravnom organu Federalnog zavoda PIO/MIO, odnosno Fonda, pa tek ako njegov zahtjev bude odbijen i drugostepenim rješenjem, apelant ima pravo pokrenuti tužbom upravni spor pred nadležnim sudom.

4. Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o reviziji apelanta protiv odluke Kantonalnog suda, Rješenjem broj Rev-550/05 od 25. aprila 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je apelant trebao pokrenuti upravni postupak, te eventualno voditi i upravni spor prema ZPIO, odnosno u skladu sa čl. 7., 96. stav 1. i čl. 99., 100. i 101. ZPIO.

5. Protiv ove odluke apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je odlukom broj AP-

1951/06 od 17. novembra 2008. godine tu apelaciju odbacio kao nedopuštenu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Postupak koji je rezultirao osporenim odlukama

6. Nakon što je Vrhovni sud odbio reviziju i uputio apelanta da pokrene upravni postupak, apelant je 25. augusta 2006. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja, kojim je zatražio da Općinski sud donese rješenje o dozvoli izvršenja kojim će obavezati Federalni zavod PIO/MIO -Kantonalnu administrativnu službu kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), i dozvoliti prinudno izvršenje-«isplatu zaostalih penzija» od strane izvršenika u ukupnom iznosu od 13.008,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu od 1. aprila 2001. godine do isplate. Apelant je kao vjerodostojnu ispravu na osnovu koje će se odrediti izvršenje dostavio rješenje Zajednice PIO/MIO BiH Filijala Mostar broj MB 1006682682 od 22. augusta 1987. godine kojim mu je, zbog nesposobnosti za samostalan rad i privređivanje uspostavljeno pravo na porodičnu penziju iza njegovog oca kao ranijeg nosioca prava na penziju. Apelant je prijedlog za dozvolu izvršenja obrazložio navodima da mu je prema uvjerenju izvršenika broj 05-1399/01 od 19. juna 2001. godine isplaćena posljednja penzija za mjesec mart 2001. godine, a da se dalje isplate ne izvršavaju zato što je usklađivanjem podataka izvršenika sa podacima Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Javni fond PIO RS) utvrđeno da je primao duplu penziju tj. i kod Javnog fonda PIO RS i kod izvršenika. Apelant je naveo da je pokušao u parničnom postupku da dokaže da nije dvostruki korisnik penzije, ali mu to sud nije dozvolio smatrajući da nije nadležan u toj pravnoj stvari. Također je istakao da su i izvršenik i Javni fond PIO RS odbili njegov zahtjev za isplatu penzija, te da prijedlog za isplatu izostalih i dospjelih penzija temelji na odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine Federacije BiH» broj 24/00 u daljnjem tekstu: Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u PIO), tvrdeći da mu je izvršenik dužan u smislu istog sporazuma izvršiti isplatu.

7. Rješenjem Općinskog suda broj I.9031/06 od 6. decembra 2006. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje.

8. Općinski sud je, odlučujući o prigovoru izvršenika protiv navedenog rješenja kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje, rješenjem broj 07 58 I 009031 06 I od 16. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 783 od 10. augusta 2007. godine, usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo provedene radnje.

9. Općinski sud je u obrazloženju navedenog rješenja istakao da je apelant kao tražilac izvršenja–porodični penzioner podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, radi novčanog potraživanja u iznosu od 13.008,00 KM na osnovu izvršne isprave tj. rješenja Zajednice PIO BiH filijala Mostar broj MB 1006682682 od 22. augusta 1987.godine. Općinski sud je odredio predloženo izvršenje svojim rješenjem broj I-9031/06 od 6. decembra 2006. godine, na koje je izvršenik izjavio prigovor u kojem je naveo «da apelant nema izvršnu ispravu kojom dokazuje pravnu legitimaciju na strani izvršenika, te da je izvršnu ispravu na koju se poziva apelant donijela Zajednica PIO BiH filijala Mostar, koja je prestala postojati i umjesto koje su od aprila 1992. godine egzistirala tri nosioca osiguranja na području Bosne i Hercegovine, odnosno dva od 1. januara 2002. godine i to izvršenik i Javni fond PIO RS, koji su 25. maja 2000. godine Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama u PIO BiH uredili način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, prije potpisivanja ovog sporazuma».

10. Općinski sud je utvrdio da je apelant na osnovu rješenja Zajednice PIO BiH filijala Mostar broj 1006682682 od 22. augusta 1987.godine ostvarivao porodičnu penziju kod navedene zajednice neprekidno do 1. aprila 1991. godine, a od 1. aprila 1992. godine do 1. jula 2001. godine kod Javnog fonda PIO RS «kada je penzija ugašena zato što je prilikom razmjene podataka između nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja na području BiH, utvrđeno da je apelant jedan period primao penziju i od izvršenika». Dalje je navedeno da apelant ima izvršnu ispravu kojom je ostvario pravo na penziju i na osnovu koje mu se može isplaćivati penzija od strane jednog od nosilaca osiguranja na području BiH, što je i činjeno neprekidno do 1. jula 2001. godine, s tim što je u periodu od 1. maja 1998. godine do 1. marta 2001. godine na osnovu iste izvršne isprave primao penziju i od izvršenika, dakle duplu penziju, prikrivši činjenicu da je penziju neprekidno primao od 1992. godine kod Javnog fonda PIO RS.

11. Općinski sud je imao u vidu Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u PIO od 30. juna 2000. godine, koji su nosioci osiguranja na području BiH zaključili radi reguliranja pitanja daljeg ostvarivanja prava na isplatu penzija, u kojem je članom 2. stav 1. propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma, nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, dok je stavom 2. istog člana određeno da korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog Sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije. Općinski sud je uvidom u uvjerenje izvršenika broj 05-1399/01 od 19. juna 2001. godine i uvjerenje broj 05-433/06 od 9. marta 2006. godine utvrdio da je isplata penzije apelantu vršena kod izvršenika u periodu od 1. maja 1998. godine do 31. marta 2001. godine, odnosno posljednja penzija isplaćena je za mart 2001. godine, te u skladu sa članom 2. stav 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u PIO zaključio da izvršenik nije dužan apelantu izvršiti isplatu penzija.

12. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta u obrazloženju rješenja naveo da je prema činjeničnom utvrđenju apelant primao penziju od izvršenika od 1. maja 1998. godine do 31. marta 2001. godine. Prema podnesku Fonda PIO RS, filijala u Trebinju, koji je dostavljen izvršeniku isplata apelantu kod navedenog fonda RS vršena je od 1. aprila 1992. godine do 31. maja 2001. godine, dok iz uvjerenja Fonda PIO RS, Centralne službe Bijeljina proizlazi da je porodična penzija apelantu kod ovog fonda isplaćivana do 1. jula 2001. godine. Izvršenik je 10. oktobra 2001. godine obavijestio apelanta, da penziju prema Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u PIO koji su zaključila dva entitetska Fonda 31. marta 2000. godine, mora potraživati od Fonda RS, te mu obustavio isplatu penzije od aprila 2001. godine. Kantonalni sud je ocijenio da «ako apelant smatra da mu pripada pravo da ostvaruje penziju kod izvršenika, te da je obustava isplate od strane izvršenika nepravilna, pozivanjem na Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u PIO, trebao je pokrenuti upravni postupak, odnosno upravni spor, jer koji je od dva entitetska Fonda obavezan na isplatu penzija u skladu sa predmetnim Sporazumom nije stvar utvrđenja redovnog suda». Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je u smislu člana 49. stav 1. tačka 9. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) trebalo prigovor izvršenika usvojiti, a žalbu apelanta je ocijenio neosnovanom i istu odbio u skladu sa članom 235. stav 2. ZPP.

13. Apelant je u konkretnoj apelaciji naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u tome «što je stav Kantonalnog suda u suprotnosti sa članom 7. Zakona kojim je propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku, a članom 2. istog zakona propisano je da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo na porodičnu penziju i prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću». Apelant je naglasio da prijedlogom za izvršenje nije tražio ostvarivanje prava na porodičnu penziju, jer mu je to pravo ranije utvrđeno rješenjem Zajednice PIO BiH, nego je «samo tražio isplatu zaostalih dospjelih i neisplaćenih penzija utvrđenih po osnovu već ostvarenog prava». Apelant je istakao da Općinski sud nije pravilno primijenio član 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u PIO, jer je «van svake sumnje da se ne može primijeniti član 2. stav 2. navedenog sporazuma, a Općinski sud je svoju odluku zasnovao isključivo na primjeni tog člana, te je na taj način Općinski sud povrijedio član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno povredu prava na pravično suđenje». Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju trebali da primijene član 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u PIO po kojem nosilac osiguranja, koji je na dan stupanja na snagu navedenog sporazuma vršio isplatu, nastavlja isplatu bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Apelant tvrdi da i sam izvršenik ne spori da je na dan zaključenja Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u PIO vršio mu isplatu penzije, ali da mu je već šest godina to pravo uskraćeno.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sud, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.).Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

17. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju pokušao u postupku izvršenja da izdejstvuje odluku koju mora dobiti u upravnom postupku, umjesto da vodi upravni spor kako ga je sud uputio u ranijem, parničnom postupku. Također, Ustavni sud ukazuje da je apelaciju apelanta protiv tih odluka iz ranijeg, parničnog postupka odbacio kao nedopuštenu odlukom broj AP1951/06 od 17. novembra 2008. godin. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant, umjesto da nakon ove odluke Ustavnog suda pokrene upravni postupak, pokušao izdejstvovati odluku u izvršnom postupku, te da je predmet osporavanja u konkretnoj apelaciji činjenica da su sudovi apelanta ponovo uputili na upravni postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da nije sporno da je apelant u osnovi ostvario pravo na porodičnu penziju, ali da se pitanje vezano za isplatu izostalih penzija te pitanje koji nosilac odnosno koji entitetski fond treba nastaviti daljnju isplatu penzije u konkretnom slučaju, ne može riješiti i izvršnom, već upravnom postupku. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da je apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2863/07 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio