Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3290/07 (K. J.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 75
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3290/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3290/07, rješavajući apelaciju K. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. J. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000962 od 5. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Behrama-Srebrenik, kojeg zastupa Milka Tomić, advokatica iz Tuzle, podnio je 6. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000962 od 5. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-559/05 od 20. februara 2006. godine obavezan je tuženi Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao tužitelju isplati na ime manje isplaćene plaće za vrijeme čekanja rasporeda na druge odgovarajuće poslove za period od 1. aprila 2002. godine do 31. decembra 2004. godine iznos od 9.237,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Općinski sud je raspravljajući tužbeni zahtjev apelanta u toku postupka utvrdio da je kod apelanta zbog bolesti izmijenjena radna sposobnost (invalid druge kategorije invalidnosti), te da je tuženi apelantu rješenjem broj 700/00 od 25. februara 2000. godine utvrdio valoriziranu osnovicu za isplatu naknade za vrijeme čekanja na raspored na druge odgovarajuće poslove i radne zadatke u iznosu od 328,01 KM od 1. januara 2000. godine. Općinski sud je prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 3. oktobra 2005. godine utvrdio da je apelant u spornom periodu od 1. aprila 2002. godine do 31. decembra 2004. godine na ime naknade za vrijeme čekanja na raspored trebao primiti iznos od 15.533,46 KM, a od kojeg iznosa mu je isplaćeno 6.296,20 KM, te mu na ime razlike za isplatu po nalazu vještaka pripada iznos od 9.237,26 KM.
4. Općinski sud je navedeni novčani iznos dosudio apelantu odlučujući se za varijantu pismenog nalaza i mišljenja vještaka od 3. oktobra 2005. godine, ali ne uz dopunu od 29. novembra 2005. godine, imajući u vidu čl.75. stav 1. tačka 1., 76. i 79 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH («Službene novine F BiH» broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06-u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Općinski sud je naveo da prema članu 75. stav 1.tačka 1. navedenog zakona osiguranik kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju, a članom 76. istog zakona propisan je osnov za određivanje naknade. Stavom 2. istog člana, određeno je da se naknada usklađuje u toku godine u skladu sa ovim zakonom, dok je članom 79. ovog zakona propisano ko utvrđuje visinu naknade plaće, te kako se usklađuje ta visina.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koje je navedeno u prvostepenoj presudi, prema kojem kao pripadajući iznos naknade plaće uzima iznos utvrđene valorizirane osnovice prema rješenju tuženog od 25. februara 2000. godine, iako iz sadržine tog rješenja slijedi da iznos od 328,01 KM predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje i obračun naknade. Kantonalni sud je ocijenio da je tuženi osnovano u žalbi tvrdio da apelantu kao invalidu druge kategorije invalidnosti u spornom periodu čekanja na raspored, u smislu čl. 75. tačka 1., 76. i 77. Zakona o PIO pripada naknada plaće koju je tuženi utvrdio na osnovu člana 79. stav 1. Zakona o PIO, a ne naknada plaće u visini valorizirane osnovice. Kantonalni sud je naglasio da je članom 76. Zakona o PIO propisano šta predstavlja osnov za određivanje naknade plaće.
6. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbu člana 79. stav 1. Zakona o PIO, kada je visinu naknade plaće koju utvrđuje poslodavac osiguraniku-invalidu druge kategorije invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja, izjednačio sa osnovicom za određivanje nakade plaće (član 76. Zakona o PIO). Dalje, Kantonalni sud je imao u vidu čl. 41. stav 1., 42., 43., 44. i 45. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tuženog, prema kojem visina naknade plaće zaposlenika druge kategorije invalidnosti od dana nastanka invalidnosti, pa do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu za zaposlenike od deset do dvadeset pet godina penzijskog staža (kojoj kategoriji pripada apelant) iznosi 40% od osnovice, s tim što ne može biti manja od 30% prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije BiH u prethodnom tromjesečju.
7. Kantonalni sud je zaključio, imajući u vidu da iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 29. novembra 2005. godine slijedi da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu po Zakonu o PIO i Pravilniku tuženog pripada, da apelant neosnovano potražuje naknadu plaće kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade u spornom periodu.
8. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u nepravilnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i povredi prava na suđenje u razumnom roku kod Kantonalnog suda. Apelant je istakao da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao punih šesnaest mjeseci, jer je predmet po žalbi dostavljen drugostepenom sudu 19. juna 2006. godine, a Kantonalni sud je svoju odluku donio tek 5. oktobra 2007. godine. Apelant smatra da je zbog toga «došlo do gubitka njegovog prava koje je bilo utvrđeno prvostepenom odlukom, jer je sve do juna 2007. godine Kantonalni sud u istovjetnim predmetima donosio dosuđujuće odluke za tužitelje, što se vidi iz presuda: broj Gž 1377/03 od 28. oktobra 2005. godine, broj 003-0-Gž-06-000326 od 15. septembra 2006. godine, broj 003-0-Gž-000191 od 12. jula 2006. godine i broj 003-0-Gž-06-000239 od 26. jula 2006. godine. Tek od juna 2007. godine nakon revizije, odnosno presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine Kantonalni sud mijenja dotadašnju praksu u odlučivanju, a također i prvostepeni sud, i od tada tužbeni zahtjevi kao što je apelantov odbijaju se kao neosnovani».
9. Apelant je istakao da se navedenim ponašanjem sudova stvara potpuna pravna nesigurnost. Povredu prava na imovinu vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno naglašavajući da su njegova navedena prava povrijeđena «činjenicom što je došlo do promjene prakse suda u odlučivanju u istovjetnim predmetima, te da je time direktno oštećen, jer da je drugostepeni sud donio odluku po žalbi tuženog bar šest mjeseci ranije, što je bilo sasvim realno, ta odluka bi bila povoljna za apelanta, ali zbog ponašanja suda apelant gubi pravo na novčani iznos koji mu je utvrdio prvostepeni sud».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljewna u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, jer je utvrđeno da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu po navedenom zakonu i Pravilniku tuženog pripada, a da je apelant neosnovano potraživao naknadu plaće kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće u spornom periodu. Navedeno obrazloženje osporene presude uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo.
14. Također, apelantovi navodi da bi njegova navedena prava bila zaštićena da je ranije donesena osporena presuda, tj. da je u međuvremenu došlo do promjene prakse, pa je u drugim, «sličnim slučajevima» Vrhovni sud odlučivao drugačije nego u konkretnom slučaju, ne pokreću sami po sebi pitanje prava na pravično suđenje. Naime, promjena sudske prakse ne vodi, kako to apelant navodi, pravnoj nesigurnosti, a Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, donošenje odluke u razumnom roku kao i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović