Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/07 (D. F. i Š. B.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioničar
  • Dionice
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2626/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2626/07, rješavajući apelaciju Damira Ferhatbegovića i Šemsudina Bradarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Ferhatbegovića i Šemsudina Bradarića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-404/06 od 17. jula 2007.

godine i Gž-145/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj P-5/05 od 31. avgusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Ferhatbegović iz Sarajeva i Šemsudin Bradarić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, kojeg zastupa Damir Ferhatbegović, podnijeli su 25. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-404/06 od 17. jula 2007. godine i Gž-145/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-5/05 od 31. avgusta 2005. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 26. septembra 2007. godine i 15. januara 2008. godine.

2. Kantonalni sud je donio Presudu broj P-5/05 od 31. avgusta 2005. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata da se poništi Odluka o davanju saglasnosti na Ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: sporni Ugovor) „Natron-Hayat“ d.o.o. Maglaj (u daljnjem tekstu: novo društvo), zaključen između tuženog “Natron“ d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) i „Kastamonu entegre“ d.d. Istambul-Turska, kao osnivačā i Odluka o načinu utvrđivanja vrijednosti imovine–osnivačkog uloga u stvarima u novom društvu (u daljnjem tekstu: sporna Odluka).

3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti dioničari tuženog. Dalje, sud je utvrdio da su sporna odluka i ugovor usvojeni na trećoj Skupštini dioničara tuženog od 23. februara 2005. godine. Naime, spornim Ugovorom je predviđeno osnivanje novog društva, u kojem će osnovni kapital iznositi 20.000.000 KM. Ulog u novcu u iznosu od 14.000.000 KM će uplatiti „Kastamonu entegre“ d.d. Istambul-Turska i time steći 70% osnivačkog kapitala, a ulog u stvarima u iznosu od 6.000.000 KM ima obavezu unijeti, kao osnivački ulog, tužitelj i time steći 30% osnivačkog kapitala. Kantonalni sud je, na osnovu Aneksa spornog Ugovora utvrdio da je u njemu konstatovano da osnivači potvrđuju vrijednost i specifikaciju uloga u stvarima koje tužitelj unosi kao svoj ulog u novo društvo.

4. Dalje je utvrđeno da su i sporni ugovor i odluka bili predmet odlučivanja na trećoj skupštini dioničara tuženog i da su apelanti, prilikom glasanja o davanju saglasnosti na ove odluke, kao sitni dioničari, glasali protiv navedenih odluka. Kantonalni sud je konstatovao da su sporni ugovor i odluka doneseni i usvojeni sa 96,46 % glasova dioničara za odluku i ugovor i prihvatanje prijedloga, dok je protiv spornog ugovora i odluke glasalo ukupno 3,54 % glasova dioničara. Sud se prilikom odlučivanja pozvao na odredbu člana 255. Zakona o privrednim društvima („Službene novine F BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOPD) kojom je propisan način zaštite manjine u odlučivanju i pobijanju odluka skupštine. Naime, ovim članom je predviđeno da dioničar koji se izjasnio protiv prijedloga odluke, koju je skupština usvojila, o pitanjima koja uzrokuju značajne promjene u društvu ili pravima dioničara, ima pravo u roku od 8 dana od dana održavanja skupštine zahtijevati da dioničko društvo otkupi njegove dionice. Dioničko društvo je dužno otkupiti ponuđene dionice u roku do tri mjeseca od dana prijema zahtjeva uz isplatu po pravičnoj tržišnoj vrijednosti. U slučaju da dioničko društvo ne ispuni obavezu otkupa dionica, dioničar ima pravo podnijeti tužbu sudu i tražiti da mu se izvrši isplata. Okolnost da apelanti nisu postupili na predviđeni način među parničnim strankama nije sporna. Sud je zaključio da apelanti kao sitni dioničari ne mogu osporavati odluke skupštine društva koje su donesene i uvojene sa 96,46 % glasova.

5. Osim toga Kantonalni sud je naveo da nema osnova pozivanje apelanata na Standarde o upravljanju dioničkim društvima jer je većinski vlasnik dionica kod tuženog država - Vlada kantona - koja je odluku o unosu osnivačkog uloga podržala, a sasvim je jasno da je stvar slobodne volje osnivača da se usaglase o vrijednosti unesenog osnivačkog kapitala u stvarima, što je kod tuženog potvrđeno i donesenim odlukama na skupštini društva. Osporavanje donesenih odluka na skupštini dioničara uz neslaganje apelanata [dioničara] sa vlasništvom od 3,54% dionica je neutemeljeno, s obzirom da ZOPD navodi potrebno procentualno učešće dioničara sa vlasništvom nad dionicama sa pravom glasa za valjano donošenje odluka, što je u konkretnom slučaju ispoštovano. Obzirom da apelanati nisu svoje interese zaštitili na način kako to predviđa ZOPD, zahtijevajući obeštečenje po pravičnoj tržišnoj cijeni dionica, to je Kantonalni sud zaključio da je zahtjev apelanata neosnovan.

6. Vrhovni sud je donio Presudu broj Gž-145/05 od 15. decembra 2005. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su apelanti i u žalbi ponavljali prigovore iz prvostepenog postupka o pogrešno utvrđenoj vrijednosti uloga u svarima koje je tuženi unio kao osnivački kapital u novo društvo. Vrhovni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, Kantonalni sud utvrdio da je imovina tuženog sa 30. aprilom 2005. godine bila u knjigovodstvenoj vrijednosti od 111.949.173,49 KM i da se vodila kao stalna sredstva osim stavke „ostala dugoročna ulaganja“ i nekretnine izvan industrijskog kruga i naznačenih zgrada. Ova imovina je unesena u novo društvo kao vrijednost od 6.000.000,00 KM, a razlika između zatečene knjigovodstvene i novoutvrđene vrijednosti knjižena je na rashode poslovanja tuženog na dan registracije novog duštva koje je u sudski registar upisano rješenjem o upisu subjekta broj U/I-393/05 od 15. aprila 2005. godine. Izdavanjem rješenja o upisu subjekta u sudski registar priznato je osnivanje novog društva sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju celuloze, papira i papirnih proizvoda od drveta „Natron- Hayat“ Maglaj, čime su uvažene sve prethodne radnje koje su poduzimane da do formiranja ovog subjekta dođe. S obzirom da je način utvrđivanja procjene vrijednosti unesenog uloga u stvarima određena na osnovu procjene prihvaćene ugovorom od strane osnivača, kako je propisano članom 40. stav 2. ZOPD–a, a da apelanti nisu prigovorili u postupku upisa društva u sudski registar, ne mogu se prihvatiti prigovori istaknuti na utvrđenu vrijednost uloga u stvarima, pa tako ni prigovori kojima se nastoji dokazati da su donesene odluke nezakonite. Naime, uz prijavu o osnivanju društva prilaže se izvještaj o procjeni vrijednosti i isprave o unosu uloga u stvarima i pravima. Na ovaj način odgovornost za procjenu vrijednosti uloga u pravima i stvarima je na osnivačima društva kapitala.

7. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno zaključio da apelanti nisu ostvarili zaštitu svojih prava na način kako to predviđa ZOPD, da nakon što su prigovorili odlukama koje je usvojila skupština, nisu u zakonom utvrđenom postupku podnijeli zahtjev za otkup njihovih dionica. Osim toga je istakao i da su neosnovani navodi apelanata da se član 255. ZOPD-a ne odnosi na odluke koje su predmet spora, jer se iz sadržaja navedenog člana vidi da značajne promjene u društvu ili pravima dioničara uzrokuje odluka skupštine društva kojom se usvaja ili odobrava, pored ostalog i odluka o promjeni oblika, podjela ili spajanje društva ili pripajanje drugom društvu ili obrnuto.

8. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-404/06 od 17. jula 2007. godine, kojom je reviziju apelanata odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da ne stoje prigovori u revizji da je drugostepeni sud učinio povrede postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 75/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, obrazloženo je da je drugostepeni sud pravilno ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja kako je to propisano članom 231. ZPP. Prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili činjenično stanje u ovom predmetu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je kod takvih činjeničnih utvrđenja za koje je i vezan revizioni sud, pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je Vrhovni sud odlučujući o žalbi apelanata izveo zaključak da dokazi izvedeni kod Kantonalnog suda nisu mogli dovesti do donošenja drugačije odluke. Naime, kod nesporne činjenice o neslaganju apelanata sa odlukama skupštine dioničara, pravilno je Kantonalni sud zaključio da apelanti nisu postupili u skladu sa članom 255. ZOPD-a i da nisu podnijeli zahtjev za otkup dionica. Prema zaključku Vrhovnog suda, apelanti kao sitni dioničari ne mogu osporavati odluke skupštine koje su usvojene sa 96,46 % glasova i 3,54% glasa protiv, jer su iste usvojene u skladu sa odredbom iz člana 248. ZOPD-a koji propisuje da skupština odlučuje sa većinom zastupljenih dionica s pravom glasa. Neosnovani su i navodi u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz tumačenje odredbe člana 62. ZOPD-a. Ta odredba previđa spajanje i podjelu društva, pa po ocjeni Vrhovnog suda, primjena ove zakonske odredbe nema uporišta u provedenim dokazima i ne može se primijeniti na zahtjev apelanata iz razloga što apelanti ne osporavaju proceduru osnivanja novog društva, nego vrijednost stvari koje se unose kao osnivački kaital u društvo. Obzirom da je vrijednost stvari urađena na osnovu procjene vještaka i da je prihvaćena od svih osnivača, to se ne mogu prihvatiti ponovljeni navodi iz revizije apelanata da su donesene odluke nezakonite

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi odbio prijedlog apelanta za izvođenje dokaza-uvid u izvještaj o poslovanju tuženog za 2004. godine i izvještaj o reviziji finansijskih izvještaja za 2004. godinu, obrazlažući to da je dostavljen 14. jula 2005. godine i da nije predložen na pripremnom ročištu od 6. jula 2005. godine. Prema navodima apelanata, u ovim dokazima je navedena i stvarna vrijednost nematerijalnih i materijalnih sredstava tuženog i istim bi se činjenično stanje i njihovi navodi o pogrešno utvrđenoj vrijednosti uloga tuženog u stvarima koje je unio u novo društvo, razjasnilo. Pored toga, apelanti ističu da je ostalo nepotpuno razjašnjeno činjenično stanje i u pogledu nalaza i mišljenja vještaka, jer vještak nije u svom nalazu izvršio postavljeni zadatak. Prema mišljenju apelanata sud je trebao odrediti novi rok ili duži rok za izvođenje dokaza vještačenjem. Pored toga, apelanti su naveli da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu primjene odredbi ZOPD-a kojima je regulisana zaštita prava manjinskih dioničara u odlučivanju i pobijanju odluka skupštine društva. Apelanti su predložili da Ustavni sud, na osnovu dostavljenih nalaza vještaka i vanjskog revizora, preinači presudu prema tužbenom zahtjevu apelanta iz njihove tužbe ili da predmet vrati na ponovni postupak, koji će apelantima omogućiti izvođenje dokaza na koje imaju pravo. Apelanti su u apelaciji naveli da je zbog prednjih razloga povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale da je u postupku pred redovnim sudovima ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ZOPD-a, te da nije ispoštovana ravnopravnost stranaka u postupku .čime je, kako navode, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. U vezi s navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, i primjene odredaba ZOPD-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom postupka. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da im Kantonalni sud nije dozvolio da provedu sve predložene dokaze, Ustavni sud ističe da je u brojnim odlukama istakao da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom, te da sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 620/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 25, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 80/05). Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud na pripremnom ročištu odredio koje konkretne dokaze će provesti na glavnoj raspravi, te da je obrazložio razloge za odbijanje prijedloga za provođenje predloženih dokaza, a apelant i suprotna strane su na zapisnik, prije zaključenja glavne rasprave, izjavili da nemaju primjedbi. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, odbijanje redovnog suda da provede naknadno predložene dokaze, ne može smatrati kršenjem prava apelanta na pravično suđenje kako to apelant navodi.

14. Imaujući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa istaknutim navodima nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (odluka Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović