Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2963/07 (A. Ž.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Penzije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 45
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
Predmeti (1)
AP-2963/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2963/07, rješavajući apelaciju Adila Žigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adila Žigića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-U-07-000 069 od 8. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1065051001 od 4. decembra 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-
Neretvanski kanton-Mostar broj 1841-4444/06-1 od 9. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adil Žigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-07-000 069 od 8. oktobra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1065051001 od 4. decembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko-
Neretvanski kanton-Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 1841-4444/06-1 od 9. maja 2006. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 1841-444/06-1 od 9. maja 2006. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 655,4897 KM počev od 1. juna 2004. godine.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni organ uprave je donio rješenje broj 02/1-1065051001 od 4. decembra 2006. godine, kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ uprave, u skladu sa odredbama člana 4. stav
2. Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba) apelantu utvrdio penzijski osnov na osnovu prosjeka plaća za period od 1999. godine do 2003. godine. Pored Uredbe, primijenjene su i odredbe čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 32/01) budući da je odredbom člana 10. stav 1. Uredbe propisano da se navadeni Zakon primijenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana pomenutom Uredbom.
4. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu apelanta protiv rješenja drugostepenog organa uprave, donio presudu broj 007-0-U-07-000 069 od 8. oktobra 2007. godine, kojom je apelantovu tužbu dbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant zahtjev za ostvarenje prava na starosnu penziju podnio po osnovu Uredbe i da je sporno pitanje da li su organi uprave pravilno utvrdili penzijsku osnovicu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju predstavlja opći zakon, budući da su tim zakonom uređeni svi načini sticanja, ostvarenja i prestanka prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Ostali propisi, uključujući Uredbu, predstavljaju izuzetak i u odnosu na opći zakon imaju karakter specijalnog zakona. Njihov odnos se prosuđuje prema općeprihvaćenom pravnom načelu da specijalni propis derogira opći, pa taj izuzetak mora biti jasno određen specijalnim propisom, jer se u suprotnom po istom pitanju primijenjuju odredbe općeg zakona.
5. Uredba o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH («Službene novine FBiH» broj 2/00) koja je prestala važiti 22. maja 2001. godine stupanjem na snagu Uredbe o prestanku njenog važenja, propisivala je da se penzijska osnovica utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaća. Međutim, Uredbom iz 2004. godine kako je dalje istakao Kantonalni sud, propisano je da se penzijska osnovica utvrđuje od prosjeka plaća ali ne od nevaloriziranog prosjeka, kako je bilo ranije bilo propisano. Ovo upućuje na zaključak da se penzijska osnovica za apelanta morala utvrditi prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao općeg zakona, jer Uredbom koja je u konkretnoj situaciji lex specialis to pitanje nije drugačije regulisano. Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno primijenili Zakon o penzijskom i invalidskom osigiuranju i Uredbu, kojima su regulisani uslovi za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika, zbog čega je apelantova tužba kao neosnovana odbijena.
6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i neprimjenjivanju Uredbe kod obračuna penzijske osnovice, jer su Uredbom propisani povoljniji uslovi za ostvarenje prava na starosnu penziju za određenu kategoriju osiguranika. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju jer je nepovoljniji od Uredbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili nesporne činjenice koje se odnose na postojanje uslova za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH, a zatim u smislu odredaba Uredbe koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja zahtjeva i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelantu utvrdili penzijski osnov. Kantonalni sud je potvrđujući pravilnost rješenja organa uprave u pogledu primjene materijalnog prava, jasno naveo odnos između Uredbe i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao specijalnog i općeg propisa te je jasno naveo odredbe Uredbe koje upućuju na primjenu navedenog Zakona za sva pitanja koja kao izuzetak nisu regulisana Uredbom. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već u pogledu primjene materijalnog prava sadrže jasne i konzistentne razloge.
11. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno a naročito da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud samtra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant je istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku, također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović