Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/07 (D. S.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3366/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3366/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-000 185 od 8.

oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 041- 0-K-06-000067 od 22. decembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnijela je, 14. decembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-07-000 185 od 8. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-K-06-000067 od 22. decembra 2006. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Općinskog suda od 22. decembra 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3366/07 od 14. februara 2008. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud je presudom broj K-26/02 apelanticu oglasio krivom da je počinila krivično djelo teška djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. a u vezi sa članom 3. i članom 5. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te joj izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelantica je osuđena za navedeno krivično djelo zbog prouzrokovanja saobraćajne nesreće u kojoj je jedna osoba izgubila život, a tri osobe zadobile lake tjelesne povrede.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj Kž-234/04 od 4. januara 2005. godine uvažio apelanticinu žalbu, ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Općinski sud propustio da utvrdi pravi razlog saobraćane nesreće u kojoj je jedno lice smrtno stradalo, a tri lica zadobila lake tjelesne povrede, te da putem vještačenja utvrdi o kojoj blanketnoj normi se radi, jer je očigledno da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi propisa iz člana 41. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, odnosno ako se radi o navedenoj blanketnoj normi, prvostepeni sud je dužan dati valjane zaključke i ocjene o tome.

5. Općinski sud je presudom broj K-8/05 od 26. oktobra 2005. godine apelanticu oglasio krivom za krivično djelo teška djela sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 315. stav 3. Krivičnog zakona, te joj izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantica uzrokovala saobraćanu nesreću naglim manevrom volanom u desno pa u lijevo, što je za posljedicu imalo da je izgubila kontrolu nad vozilom, usled čega je došlo do skretanja sa kolovoza i prevrtanja vozila. Ovakvom apelanticinom manevru predhodilo je preticanje od strane drugog vozila, a kojom prilikom je propustila da preduzme radnju intezivnog kočenja, za koju je imala vremensko prostorne uslove. Ovakav zaključak utemeljen je na nalazu i mišljenju predstavnika Stručnog tima Fakulteta za saobraćaj i komunikacije is Sarajeva, a sa kojim su se saglasili i dvojica vještaka saobraćajne struke. Pri tom, a u skladu sa uputama Kantonalnog suda, Općinski sud je na glavnom pretresu održanom 28. septembra 2005. godine saslušao predstavnika stručnog tima Fakulteta za sobraćaj i komunikacije, te još dvojicu vještaka saobraćane struke, koji su pojedinačno dali ocjenu svojih nalaza i mišljenja, te je svako od njih dao ocijenu nalaza i mišljenja druge dvojice vještaka. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelantica preduzela pomjeranje vozila u desnu stranu, a zatim ispravljanje u lijevu stranu, bez da se predhodno uvjerila da, u trenutku kad je pretiče drugo vozilo, s obzirom na brzinu kretanja svog vozila, takvu radnju smije preduzeti bez opasnosti po druge učesnike u saobraćaju ili imovinu. Po ocijeni Općinskog suda navedenim radnjama apelantica je povrijedila pravilo vožnje iz člana 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Naime, citirana odredba nalaže vozaču da radnju pomjeranja svog vozila može preduzeti samo ako se predhodno uvijerio da takvu radnju može preduzeti bez ugrožavanja drugih učesnika u saobraćaju. Po ocijeni suda, apelantica je u odnosu na ugrožavanje saobraćaja i nastalu posljedicu postupala sa svijesnim nehatom, jer je bila svjesna da učinjenim pomjeranjem vozila, pri brzini kojom se kretala, te s obzirom na uslove saobraćaja i stanje i osobine puta, može doći do destabilizacije vozila, a time i do ugrožavanja drugih učesnika u saobraćaju, ali je olako držala da do posljedica neće doći ili da će ih moći spriječiti. Nadalje, sud je uvažio okolnost da je nepoznato vozilo preduzelo neadekvatnu radnju preticanja, ali je zaključio da to ni u kom slučaju ne isključuje apelanticinu krivicu za nastanak saobraćajne nesreće.

6. Kantonalni sud je rješenjem broj 004-0-Kž-06-000-050 od 13. aprila 2006. godine uvažio apelanticinu žalbu, presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Općinski sud propustio da pruži valjanu ocjenu dokaza jer nije suočio vještake i utvrdio u čemu su saglasni, a u čemu nisu, sa nalazom i mišljenjem Fakulteta za saobraćaj i komunikacije iz Sarajeva. Nadalje, ukazano je da prvostepeni sud nije utvrdio u čemu su propusti apelantice, koji blanketni propis je povrijeđen i zašto, te zašto sudski vještaci odbijaju da ocijene doprinos N.N. vozača, kojom brzinom je on vozio i da li je stvrno prelazio kolovoznu traku kojom se kretala apelantica, te u kojoj mjeri su njegove radnje mogle biti u vezi sa apelanticinim radnjama.

7. Općinski sud je presudom broj 041-0-K-06-000067 od 22. decembra 2006. godine apelanticu oglasio krivom da je počinila krivično djelo teška djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 315. stav 3. Krivičnog zakona, te joj izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju presude je, pored ostalog istaknuto da je na glavnom pretresu održanom 24. novembra 2006. godine ponovno saslušao predstavnika stručnog tima Fakulteta za sobraćaj i komunikacije iz Sarajeva, te još dvojicu vještaka saobraćane struke, koji su pojedinačno dali ocjenu svojih nalaza i mišljenja, te je svako od njih dao ocijenu nalaza i mišljenja svakog od vještaka, te izvršio upoređivanje i ocijenio odstupanja u pojedinim tačkama u navedenim nalazima i mišljenjima. Sva tri vještaka su zaključila da su uočene razlike u pojedinim parametrima kreću u granicama od 10% a što je u skladu sa pravilima struke i ne dovodi u pitanje niti jedan od predočenih nalaza. U pogledu doprinosa N.N. vozača apelanticinim radnjama koje su uzrokovale nesreću, vještaka, član Stručnog tima Fakulteta za saobraćaj i komunikacije je istakao da je u njihovom nalazu konstatovao da postoji doprinos vozača N.N. vozila, ali da stvarnu vrijednost njegovih radnji ne može ocijeniti. Drugi vještak saobraćane struke je istakao da u svom nalazu nije posebno analizirao doprinos vozača N.N. vozila jer se ono samo spominje u zapisniku o uviđaju, a u predočenoj dokumentaciji nema materijalnih dokaza u pogledu tragova ovog vozila na kolovozu, kao ni dokaza da je između ovog i apelanticinog vozila došlo do kontakta, te najzad da na osnovu tragova apelanticinog vozila može da se zaključi da, ukoliko je i bilo ometanja od N.N. vozila, ono je bilo uzrokovano ubacivanjem N.N. vozila ispred apelanticinog. Treći vještak je izjavio da je u svom nalazu, kao i svim dosadašnjim iskazima pred sudom, istakao da je vozač N.N. vozila u određenom dijelu svojim radnjama i položajem uticao na nezgodu, te da o njegovom doprinosu treba da se izjasni sud. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje Fakulteta za saobraćaj i komunikacije, s kojim su se usaglasila i ostala dvojica vještaka, kao objektivan, potpun i vjerodostojan, te istakao da su u pogledu uzroka nesreće identični razlozi potvrđeni u sva tri nalaza. Na temelju provedenih dokaza, sud je zaključio da je nastanku saobraćane nesreće jednim djelom doprinio i vozač N.N. vozila, koji se, nakon preduzete radnje preticanja, neadekvatno vraćao u svoju traku, a za što nisu postojali razlozi jer nije bio ugrožen vozilima iz suprotnog pravca i put je bio pregledan. Ovakav zaključak zasnovan je na na naprijed navedenim nalazima i mišljenjima vještaka, te izjavi svjedoka očevica koji je preticanje nepoznatog vozila gledao sa udaljenosti od 200-300 metara. Na temelju navedenog, a u pogledu uzroka nesreće, Općinski sud je u potpunosti ostao pri svojoj ocijeni datoj u obrazloženju presude broj K-8/05 od 26. oktobra 2005. godine, odnosno da je uzrok nesreće neadekvatna radnja naglog pomjeranja vozila u desno pa u lijevo, koju je preduzela apelantica. Također, Općinski sud je ostao pri stavu koji je zuzeo u navedenoj presudi da je apelantica svojom radnjom povrijedila pravilo iz člana 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, ponavljajući identično objašnjenje kao i navedenoj presudi, te pri ocijeni da je apelantica postupala sa svjesnim nehatom. Najzad, Općinski sud nije prihvatio apelanticinu odbranu da je njeno skretanje u desno pa u lijevo bilo uzrokovano preticanjem od strane N.N. vozila, pa da zbog toga ne postoji njena krivična odgovornost. Naime, istaknuto je da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica neadekvatno reagovala volanom u momentu kada je ugledala vozilo koje je pretiče, usled čega je došlo do destabilizacije vozila, umjesto da preduzme radnju intezivnog kočenja, a kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka. S obzirom na navedeno, zaključeno je da preticanje N.N. vozila nije dovelo do destabilizacije putničkog vozila kojim je upravljala apelantica, te da nagli manevar volanom nije bio iznuđena reakcija.

8. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Kž-07-000 185 od 8. oktobra 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrdio. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio žalbene navode da je prvostepena presuda nerazumljiva i protivriječna sama sebi, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa je zaključio da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ranijeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku). Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te u vezi s tim izveo pogrešne zaključke i povrijedio materijalno pravo. Po ocijeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilan zaključak o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti, povezujući sve to sa povredom blanketnog propisa iz člana 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja. Također, zaključeno je da je prvostepeni sud postupao pravilno u vezi sa ranijim uputama Kantonalnog suda, odnosno da je naredio izradu nalaza i mišljenja Fakultetu za saobraćaj i komunikacije, da je navedeno vještačenje prihvatio kao relevantan dokaz za pravilno presuđenje. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizilazi da je kao uzrok nesreće utvrđeno neadekvatno reagovanje volanom koje je preduzela apelantica, a koje se ogleda u preduzimanju naglog manevra u desnu, pa u lijevu stranu, što je dovelo do destabilizacije vozila kojim je upravljala, a da je umjesto toga, propustila da preduzme radnju intezivnog usporavanja vozila kojim je upravljala, a za što su postojali vremenko prostorni uslovi. Na temelju navedenog, Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je uzrok saobraćajne nesreće na apelanticinoj strani, te da proizilazi da je povrijedila član 38. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja. Nadalje, istaknuto je i da je prvostepeni sud o izvedenim dokazima dao jasne i logične razloge, da ih je pravilno cijenio povezujući ih sa nalazom i mišljenjem Fakulteta za saobraćaj i komunikacije, a na temelju čega je i izveo zaključak o apelanticinoj odgovornosti za krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi zbog odluke o kazni jer je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud, pravilno i na osnovu zakona, apelantici izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, pri tom dajući ocjenu svih olakšavajućih okolnosti, kao i drugih elemenata kod odabira vrste i visine kazne.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je izreka prvostepene presude nejasna i protivriječna sama sebi jer je prvostepeni sud propustio da navede namjeru ili razlog zbog kojeg je prvo skrenula u desno pa onda u lijevo, odnosno da se radilo o iznuđenoj reakciji, koju je preduzela nakon preticanja od strane N.N. vozila. U vezi s tim apelantica ističe da je ova činjenica utvrđena u toku postupka na osnovu usaglašavanja nalaza i mišljenja vještaka, a što kao utvrđeno prihvata i prvostepeni sud, ali to ne konstatuje u izreci presude. Također, apelantica smatra da je faktičko pitanje da li je morala predvidjeti nepromišljene i nepropisne postupke i reakcije drugog učesnika u saobraćaju, a kako bi, prilagođavanjem, do tada propisane vožnje, mogla izbjeći saobraćajnu nesreću. Pored toga, apelantica ističe da niti jednom blanketnom normom nije regulisano da vozač koji upravlja svojim vozilom na propisani način, kreće se propisanom brzinom, svojom kolovoznom trakom, primjereno saobraćajnoj situaciji, mora pri tom da preduzme intezivno kočenje, a što je u izreci presude navedeno kao njen propust. Nadalje, apelantica ističe da je presuda zasnovana na dokazima na kojim se po odredbama Zakona o krivičnom postupku («Službene novine FBiH» br. 43/98) nije mogla zasnovati. U vezi s tim, apelantica ističe da su na pretresu održanom 26. novembra 2006. godine, i pored izričitog protivljnja odbrane, pročitani iskazi četiri svjedoka, umjesto da budu neposredno saslušani. U odnosu na presudu Kantonalnog suda apelantica posebno ističe da je ovaj sud, odlučujući po njenoj žalbi propustio da odgovori zašto smatra da ne postoje povrede odredaba krivičnog postupka, kao i da je propustio da obrazloži zašto je prihvatio obrazloženje osporene prvostepene presude, iz koje je očigledno da nije postupljeno u skladu sa predhodnim uputama koje ovaj sud dao. Nadalje, s obzirom da je presuda zasnovana na dokazima na kojim se nije mogla zasnovati, apelantica smatra da je zbog toga i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da su sudovi propustili da utvrde stvarni razlog saobraćajne nesreće. U vezi s tim apelantica ističe da su sudovi propustili utvrditi način preticanja od vozača N.N. vozila, da li je prije početka preticanja obavijestio o namjeri preticanja, da li je radnju preticanja obavio na način da nju ne ugrožava. Apelantica smatra da je iz provedenih dokaza očigledno da je preticanje izvršeno nepropisno, da se vozač N.N. vozila vratio u kolovoznu traku ispred nje na veoma maloj udaljenosti, a što govori da je osnovni uzrok saobraćajne nesreće ponašanje vozača N.N. vozila, a ne njeno. Najzad, apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđen i krivični zakon jer je po ocijeni suda postupala sa svjesnim nehatom. U vezi s tim apelantica ističe da je sud propustio da njeno ponašanje kritične prilike dovede u vezu sa standardom «vozač prosječnih sposobnosti», a na osnovu čega je mogo cijeniti njen subjektivni odnos prema djelu. U odnosu na presudu Kantonalnog suda apelantica posebno ističe da je ovaj sud, odlučujući po njenoj žalbi propustio da odgovori zašto smatra da ne postoje povrede odredaba krivičnog postupka, kao i da je propustio da obrazloži zašto prihvata obrazloženje osporene prvostepene presude, iz koje je očigledno da nije postupljeno u skladu sa predhodnim uputama ovog istog suda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se prije svega na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšte zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

13. U vezi sa apelanticinim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, a koje se odnose na nerazumljivost presude, kao i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o apelanticinoj krivici, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelantica ne navodi, bilo šta što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.

14. Nadalje, apelantica ističe da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, ističući da su na pretresu održanom 26. novembra 2006. godine, i pored izričitog protivljnja odbrane, pročitani iskazi četiri svjedoka, umjesto da budu neposredno saslušani, a zbog čega je po apelanticinom mišljenju povrijeđena odredba člana 358. stav 1. tačka 8. Zakona o krivičnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podjeća na stav Evropskog suda prema kojem član

6. Evropske konvencije koji garantuje pravo na pravično suđenje ne sadrži niti jedno pravilo koje kao takvo reguliše prihvatljivost dokaza, već je to, prije svega pitanje koje se reguliše nacionalnim zakonodavstvom. Polazeći od navedenog, Evropski sud je zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cijelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem nezakonitog dokaza osobu u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tom, posebno će se cijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49).

15. Primjenjujući navedeni princip na konkretan slučaj, Ustavni sud prije svega primjećuje da ovi navodi u samoj apelaciji nisu potkrepljeni bilo kakvim dokazima, a iz obrazloženja osporene presude prvostepenog suda ne može se zaključiti da je apelantica ovakav zahtjev isticala pred prvostepenim sudom i da je on bio odbijen. Ukoliko bi se i prihvatila apelanticina tvrdnja da se radi o dokazima na kojima nije mogla biti zasnovana presuda, Ustavni sud iz osporene presude prvostepenog suda ne može se zaključiti da se presuda pretežno zasniva na pročitanim iskazima četiri svjedoka, a na što, kao nezakonitost, ukazuje apelantica. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je u konkretnom slučaju proveden opsežan dokazni postupak, u kojem je, pored četiri svjedoka, na koje apelantcia ukazuje, saslušano još šest svjedoka, da su u postupku cijenjena tri nalaza i mišljenja vještaka, da je ostvaren uvid u zapisnik o uviđaju na licu mjesta, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke i dr., te da je prvostepeni sud cijenio svaki od provedenih dokaza, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, da je u pogledu svakog od njih dao jasna i precizna obrazloženja, te na temelju svega navedenog zasnovao svoju odluku. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da su i apelanticini navodi da je osporena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, očigledno nesonovani.

16. Najzad, apelantica smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude propustio da da odgovor na apelanticine žalbene navode o povredi odredba krivičnog postupka, te da je propustio da obrazloži zašto prihvata obrazloženje osporene prvostepene presude, a iz koje je, po apelanticinom mišljenju, očigledno da nije postupljeno u skladu sa predhodnim uputama ovog istog suda. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je jedan od važnih elemenata «pravičnog suđenja» i zahtjev da sudska odluka mora da navede razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost zavisi od «prirode odluke» i samo može biti procijenjena u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A broj 288, str. 20).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presuda Kantonalnog suda proizilazi da je ocijenio da provstepenom presudom nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je apelantica ukazivala, kao i da prvostepena presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno slijedio njegove upute, te da je na osnovu sveobuhvatno provedene dokazne građe pravilno primjenio materijalno pravo, te izveo pravilan zaključak u pogledu povrede blanketnog propisa iz člana 38. stav 1. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja. Pri tom, posebno je istaknuto da je prvostepeni sud cijenio upute ovog suda u pogledu provođenja dokaza vještačenjem, te da je pravilno zaključio da je apelantica postupala suprotno obavezi iz naprijed citirane blanketne norme. Na temelju navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud propustio da se u obrazloženju osporene presude izjasni o žalbenom navodu u pogledu povrede odredaba krivičnog postupka, kao i da ocijeni da li je prvostepeni sud postupio u skladu sa njegovim predhodnim uputama. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi iz apelacije očigledno neosnovani.

18. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/07 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio