Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2433/07 (S. J.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Radni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 74
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2433/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2433/07, rješavajući apelaciju Stjepana Jakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Jakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001250 od 12. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 683 od 23. avgusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj Rs-43/05 od 3. februara 2006. godine, u odnosu na člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te član 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Jakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001250 od 12. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 683 od 23. avgusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju broj Rs-43/05 od 3. februara 2006. godine u odnosu na odredbe u Dijelu I, stav 1. tačke 1., 3., 4. i 13., te Dijelu II, član 1. stav 1. tačke 1., 2. i 4. Evropske socijalne povelje, te u odnosu na član 7. stav 1. tačka a) i tačka b) Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Jaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, a kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je, 28. avgusta 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001250 od 12. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 683 od 23. avgusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-
43/05 od 3. februara 2006. godine.
2. Apelant je tužbom od 27. novembra 2001. godine kod Općinskog suda zatražio donošenje odluke kojom će se poništiti odluka RMU «Kakanj» d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku radno-pravnog statusa apelanta, te da se naloži tuženom da mu ponovno uspostavi radno-pravni status uz naknadu neisplaćenih plata.
3. Općinski sud je rješenjem broj Rs-50/2001 od 14. marta 2003. godine prekinuo postupak, te naložio da se, po pravosnažnosti ovog rješenja apelantova tužba dostavi Kantonalnoj komisiji Zeničko-dobojskog kantona za implemetaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonakna komisija za implementaciju člana 143.).
4. Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. , nakon što je zaprimila apelantovu tužbu dostavljenu od Općinskog suda, zaključkom broj 11-34-8495-1/03 od 15. marta 2005. godine, oglasila se nenadležnom, te naložila da se spis vrati na meritorno odlučivanje Općinskom sudu. U obrazloženju je istaknuto da apelantov zahtjev ne podliježe rješavanju radno-pravnog statusa po osnovu člana 143. Zakona o radu. Ovakav zaključak utvrđen je na temelju uvida u spis, a iz kog je navedena Komisija utvrdila da se apelant u zakonskom roku nije obraćao ovoj Komisiji, da je apelantov radno-pravni status rješen pobijanom odlukom tuženog od 12. septembra 2001. godine, a kojom je utvrđeno i pravo apelanta na otpremninu. Nadalje, istaknuto je da u skladu sa članom 143a. stav 1. Zakona o radu, ova Komisija utvrđuje da li je poslodavac ispoštovao svoje obaveze prema zaposlenom određene članom 143. stav 1. i 2. ali da nema nadležnost da odlučuje o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa, vraćanju zaposlenika na rad, te priznavanju cijelokupnog staža osiguranja.
5. Presudom Općinskog suda broj Rs-43/05 od 3. februara 2006. godine apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom protiv tuženog, da se poništi odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, te da se tuženom naloži da apelanta vrati na poslove koje je radio ili na druge odgovarajuće poslove shodno njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, kao i da mu isplati naknadu plate kao da je radio kod tuženog u naznačenom periodu. Na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelant radeći kao KV kopač kod tuženog 2. marta 1991. godine doživio povredu na radu, pa mu je rješenjem Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Zenica, od 16. aprila 1992. godine utvrđena izmjenjena radna sposobnost i priznato pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto u okviru njegove stručne spreme. Nadalje, Odlukom tuženog od 18. avgusta 1993. godine apelantu je prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje od 3. decembra 1999. godine apelantu je, sa svojstvom osiguranika – invalida van radnog odnosa, utvrđena invalidnost II kategorije. Najzad, primjenom člana 143. Zakona o radu apelantu je ponovno uspostavljen radni odnos sa statusom zaposlenika na čekanju posla (nije navedeno za koji period), odnosno odlukom tuženog od 12. septembra 2001. godine, apelantu je, po sili zakona, prestao radni odnos sa danom 6. septembra 2001. godine. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je članom 143. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00) propisano da, radnik, koji se zatekao na čekanju posla na dan stupanja na snagu ovog zakona, ostaje u tom statusu najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, te da, ako u ovom roku ne bude pozvan na rad, radni odnos mu prestaje uz pravo na otpremninu utvrđenu zakonom. Općinski sud je zaključio da je apelant imao status zaposlenika na čekanju, da nije pozvan od strane poslodavca na posao u roku određenom zakonom, pa da mu je, na temelju naprijed citirane zakonske odredbe, radni odnos prestao po sili zakona. U pogledu činjenice da je apelantu utvrđena invalidnost, Općinski sud je istako da je ona irelevantna, jer članom 143. nisu regulisani bilo kakvi izuzetci u pogledu njegove primjene.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 683 od 23. avgusta 2006. godine apelantova žalba je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da su neistiniti navodi iz žalbe da tuženi, nakon što je apelanta primio u radni odnos, nije mogao da ga otpusti s posla, odnosno raskine ugovor o radu, a da ne postupi po odredbama člana 74. do 81. Zakona o osnovima penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH» br. 29/98, 49/00 i 73/05), s obzirom da iz stanja spisa proizilazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o zaklučivanju ugovora o radu, u smislu člana 2. Zakona o radu, već o uspostavljanju radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju posla u smislu člana 143. Zakona o radu, odnosno da se nije radilo o otkazivanju ugovora o radu u smislu člana 87. do 93., već o prestanku radnog odnosa na temelju člana 143. istog zakona, a što se nikako ne može izjednačiti sa otpuštanjem, odnosno otkazivanjem ugovora o radu. Nadalje, Kantonalni sud se u potpunosti saglasio sa ocijenom Općinskog suda da član 143. Zakona o radu ne propisuje izuzetke na koje se neće primjenjivati. U vezi s tim je istaknuto da bi apelantovo pozivanje na izmjenjene radne sposobnosti, odnosno utvrđenu invalidnost bilo osnovano samo kada bi član 143. Zakona o radu propisivao izuzetke u odnosu na radnike kod kojih je ovakvo svojstvo utvrđeno. Nadalje, konstatovano je da od primjene navedene odredbe radnici sa utvrđenim invaliditetom nisu izuzeti niti jednom drugom odredbom Zakona o radu. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da Zakon o radu zaposlenima sa invaliditetom garantuje posebnu zaštitu. Naime, ni u oviru ovih odredbi Zakona o radu nije regulisano da će se član 143. primjenjivati na drugačiji način u odnosu na radnike na čekanju posla koji imaju utvrđen invaliditet. S obzirom da je apelant imao svojstvo zaposlenika na čekanju posla, da ga tuženi, u roku od 6 mjeseci nije pozvao na posao, apelantu je, u skladu sa članom 143. Zakona o radu prestao radni odnos po sili zakona, a ne na temelju odluka tuženog koje su bile predmet apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je istakao da se odluka tuženog o prestanku radnog odnosa može smatrati samo deklaratornom, jer je njom samo konstatovan prestanak radnog odnosa po sili zakona. U vezi s tim, ukazano je i na stanovište Vrhovnog suda u predmetu Rev-876/05 od 4. aprila 2006. godine (Bilten Vrhovnog suda broj 1/06, strana 38.).
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001250 od 12. juna 2007. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je po ocijeni ovog suda na pravilno utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je potvrdio presudu prvostepenog suda. Nadalje, u pogledu tumačenja člana 143. Zakona o radu, odnosno uspostavljanju radno-pravnog statusa, kao i prestanka radnog odnosa, te karaktera odluke tuženog o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud je u cijelini prihvatio stanovište Kantonalnog suda. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i revizioni prigovor, a na kojem je apelant insistirao i u tužbi i u žalbi, da je on invalid II kategorije, pa da postupajući sudovi nisu imali u vidu odredbe člana 66. i 71. Zakona o radu kojima su regulisana prava invalida. U vezi sa ovim navodima, Vrhovni sud se pozvao ne iste razloge na koje je ukazao i Kantonalni sud u osporenoj presudi. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan i apelantov navod da su postupajući sudovi propustili da primjene odredbe člana 75. do 81. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U vezi s tim istaknuto je da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, a odredbe na koje je apelant ukazao regulišu prava na platu za invalide koji su u radnom odnosu, te da i po mišljenju ovog suda član 143. Zakona o radu nije propisao nikakve izuzetke za radnike na čekanju posla, a koji su prethodno stekli svojstvo invalida.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo ne efektivan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Nadalje, apelant smatra da su mu povrijeđene odredbe Evropske socijalne povelje, Dio I, stav 1. tačke 1., 3., 4. i 13., te Dio II, član 1. stav 1. tačke 1., 2. i 4., te član 7. stav 1. tačke a) i b) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da iz zaključka Komisije za implementaciju člana 143. proizilazi da se oglasila nenadležnom upravo iz razloga što za rješenje konkretne upravne stvari nije relevantan član 143. Zakona o radu, odnosno da ona ne može odlučivati da li je, nakon prijema u radni odnos, tuženi mogao da otpusti apelanta, a da pri tom ne ispuni obavezu iz člana 74. do 81. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranj. Apelant navodi da mu je, uprkos iznesenom stavu, Vrhovni sud pogrešno tumačeći odredbe materijalnog prava, te ne obrazlažući zašto prihvata stavove iznesene u presudi Kantonalnog suda, povrijedio pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Nadalje, apelant osporava tumačenje člana 143. koje je izneseno u presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, a koji, po apelantovom mišljenju, implicira postojanje radnog odnosa i ugovora o radu. Nadalje, apelant ističe da su postupajući sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo i u pogledu relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, s obzirom da je, u skladu sa članom 73. navedenog zakona, kao invalid II kategorije, imao pravo da bude raspoređen na druge poslove, odnosno na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, pa mu radni odnos uspostavljen na temelju člana 143. Zakona o radu nije mogao prestati dok mu se ne omogući da realizuje navedena prava. Najzad, apelant ističe da, bez obzira na ispunjenu formu u smislu ulaganja žalbe i revizije, nije imao pravo na fer i pravično suđenje, odnosno da nije imao pravo na pristup sudu na nepristrasan način, s obzirom da su sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava, stali u odbranu tuženog, kao poslodavca.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nosu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog propusta sudova da cijene činjenicu da je invalid II kategorije, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno relevantnih odredbi Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
12. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih se uspostavljanje radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju posla, odnosno prestanak radnog odnosa na temelju člana 143. Zakona o radu ne može smatrati zaključenjem ugovora o radu u smislu člana 2., odnosno otkazom ugovora o radu u smislu člana 66. i 71. istog zakona, kao i zbog čega u apelantovom slučaju nisu mogle biti primjenjene odredbe člana 73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi postupali proizvoljno ili diskriminacijski. U tom smislu apelant ni u samoj apelaciji ne nudi dokaze koji bi upućivali na drugačiji zaključak. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su sudovi cijenili i činjenicu da je apelant invalid II kategorije, te dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih ova činjenica nije od značaja za primjenu relevantnih odredbi Zakona o radu. Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je o apelantovom tužbenom zahtjevu raspravljano na tri instance, da mu u vođenim postupcima nije bila uskraćena mogućnost da iznosi činjenice i dokaze na kojim zasniva svoj tužbeni zahtjev, kao i da se izjasni o navodima suprotne strane, te najzad, da je ishodovao konačnu odluku o svom tužbenom zahtjevu. Najzad, izuzev paušalnog navoda da mu je bio uskraćen postupak pred nepristrasnim sudom jer su postupajući sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo i stali u odbranu tuženog, apelant ne nudi bilo kakve dokaze, niti se iz svega predočenog Ustavnom sudu može zaključiti da su postupajući sudovi postupali na način koji pokreće pokreće pitanje njihove pristrasnosti.
13. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i ako je u konkretnom slučaju «ispunjena forma» jer je mogao uložiti žalbu i reviziju. Iz navoda iz apelacije proizilazi da se na povredu ovog prava apelant poziva u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da pojedinac, kada iznosi tvrdnju da je žrtva povrede prava priznatih u Evropskoj konvenciji, mora imati mogućnost pravnog lijeka pred nacionalnim vlastima kako bi se o njegovom zahtjevu moglo odlučivati i, ukoliko je zahtjev opravdan, da bude obeštećen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A. 61, strana 42). Nadalje, zahtjevi i garancije koje su uspostavljene članom 13. manje su striktni u odnosu na zahtjeve i garnacije ustanovljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno sadržani su u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, 52, strana 32, stav 88). Imajući u vidu akcesoran karakter člana 13. Evropske konvencije, te zaključak Ustavnog suda da su navodi iz apelacije u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud nalazi da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost ratione materiae
16. Apelant tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena prava garantovana u Dijelu I, stav 1. tačke 1., 3., 4. i 13., te Dijelu II, član 1. stav 1. tačke 1., 2. i 4. Evropske socijalne povelje, te članom 7. stav 1. tačka a) i tačka b) Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima.
17. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da je u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine sadržan Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), dok nije sadržana Evropska socijalna povlelja (1961). Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Međutim, kako se apelant u apelaciji ne poziva na diskriminaciju po ovom osnovu, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
18. Vezano za navode apelanata o povredi prava iz Evropske socijalne Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini. Budući da prava predviđena Evroskom socijalnom poveljom kao takva nisu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović