Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3266/07 (P. I.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pasivna legitimacija
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3266/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3266/07, rješavajući apelaciju Petra Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Ilića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 570 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-

2064/99 od 11. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Ilića podnesena protiv Presude Općinskog suda u Zenici broj K40/96 od 6. avgusta 1999. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 570 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2064/99 od 11. maja 2006. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19. stav 2. tačka 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 21. decembra 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju na način da navede odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a za koje smatra su mu povrijeđene osporenim odlukama. Apelant je 7. januara 2008. godine dostavio dopunu apelacije kojom je otklonio ukazane nedostatke i u kojoj je kao osporenu odluku naveo još i Presudu Općinskog suda u Zenici broj K40/96 od 6. avgusta 1999. godine.

2. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant u toku ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini predao svoju pušku „sačmaricu na korištenje mjesnoj zajednici „Ibrahim Perviz“ u Blatuši, koja je potom tu pušku povjerila Avdi Baliću (u daljnjem tekstu: A.B.), kao pripadniku teritorijalne odbrane općine Zenica.

3. Odlučujući o optužnici koju je apelant je u svojstvu oštećenog kao tužioca podnio protiv A.B., Općinski sud je donio Presudu broj K40/96 od 6. avgusta 1999. godine kojom je, u smislu odredbi člana 344. stav 6. tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 43/98 i 23/99, u daljnjem tekstu: ZKP), odbio optužbu da je A.B. počinio krivično djelo nepropisnog i nepažljivog odnosa prema povjerenom oružju iz člana 386. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelanta u smislu odredbe člana 101. stav 3. ZKP-a u cjelosti uputio na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom za naknadu štete. U pouci o pravnom lijeku predmetne presude je navedeno da je protiv te presude dozvoljena žalba Kantonalnom sudu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio žalbu protiv navedene presude.

4. Apelant je 4. oktobra 1999. godine podnio tužbu protiv Mjesne zajednice „Ibrahim Perviz“ Zenica i Općine Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obavežu da mu solidarno vrate predmetnu pušku ili da mu solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknade troškove parničnog postupka.

5. Općinski sud je Presudom broj P-2064/99 od 11. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 570 od 16. oktobra 2007. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti kao neosnovan.

6. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je predmetna puška korištena za potrebe oružanih snaga Bosne i Hercegovine radi odbrane zemlje, odnosno mobilisana kao sredstvo navedeno u tački 25. člana 53. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list R BiH“ broj 19/92“, u daljnjem tekstu: Uredba) i da nije vraćena vlasniku. Nadalje, istakao je da je članom 60. stav 8. Uredbe propisana obaveza vraćanja izuzetih mobilisanih sredstava njihovim vlasnicima, zatim da je čl. 87. do

90. Uredbe regulisan postupak za utvrđivanje naknade štete koja nastane na korištenim sredstvima, dok je odredbom člana 92. Uredbe regulisano da sredstva za naknadu štete za sredstva koja su izuzeta za potrebe oružanih snaga obezbjeđuje država. Takođe, naveo je da je odredbom člana 3. Uredbe o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti propisano da pravne i fizičke osobe koje imaju potraživanja prema Federaciji na temelju člana 2. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/01; u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja) svoja potraživanja mogu prijaviti komisiji za utvrđivanje i realiziranje potraživanja nastalih za vrijeme ratog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti. Općinski sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je podnosio zahtjev za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanja prava na naknadu pred nadležnom komisijom. Na kraju, ustanovio je da iz citiranih propisa proizilazi da je za štetu nastalu u periodu ratnog stanja odgovorna država i da uslijed toga osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pa je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženim u cijelosti neosnovan.

7. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u dispozitivu prvostepene presude, te da pri tom nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 1. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja propisano da se tim zakonom utvrđuje način utvrđivanja i ostvarivanja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji nastalih za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. S obzirom da je apelant prema Uredbi predao oružje za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant svoje potraživanje, shodno članu 1. Zakona o ostvarivanju i utvrđivanju potraživanja, trebao usmjeriti prema Federaciji Bosne i Hercegovine, a ne prema tuženim i zaključio da je Općinski sud pravilno utvrdio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Apelant u suštini ističe iste navode kao i u žalbi na Presudu Općinskog suda broj P-2064/99 od 11. maja 2006. godine, odnosno iznosi hronologiju događaja vezanu za predaju predmetne puške i njegova kasnija obraćanja određenim organima u cilju njenog vraćanja, te navodi da je Općinski sud odbio njegovu tužbu „bez jasnog obrazloženja datog u dispozitivu“. Zatim, tvrdi da je netačna konstatacija Općinskog suda da se nije obraćao nadležnoj komisiji za ostvarivanje prava na naknadu štete, te navodi da su sudovi pogrešno zaključili da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, i traži da Ustavni sud ukine osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda i da predmet vrati na ponovno suđenje ili da preinači te presude i obaveže tužene da mu nadoknade materijalnu štetu u iznosu od 3.000 KM ili da mu vrate predmetnu pušku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav. 1., 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1.) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2.) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4.) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;a. Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Ustavnog suda, zadatak tog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uslijed nepostojanja pasivne legitimacije tuženih pri čemu su dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, primijenjujući relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju i utvrđivanju potraživanja, Uredbe i Zakona o parničnom postupku, a Ustavni sud ovakva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenomčinjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., odluka Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana. b. Dopustivost u odnosu na Presudu Općinskog suda broj K40/96 od 6. avgusta 1999. godine

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju je sadržavala osporena Presuda Općinskog suda broj K40/96 od 6. avgusta 1999. godine, u ostavljenom roku protiv te presude podnese žalbu Kantonalnom sudu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3266/07 (P. I.) | Sudska praksa | Aktio