Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2758/07 (R. H., D. H., I. M., J. K., O. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2758/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2758/07, rješavajući apelaciju Razema Halilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razema Halilovića, Džemala Halilovića, Ilijaza Mehmedovića, Juse Kunosića, Omera Dajdžića, Fahrudina Suljkanovića, Ismeta Lipjankića, Džemala Atića, Mehmeda Atića, Bore Cerića, Zejnila Suljkanovića, Hasana Bijelića, Refije Harbić, Radeta Subotića, Radislava Cicmila, Refika Čolića, Milana Košmelja, Sulje Aljukića, Razema Omića, Mehmeda Mujića, Bože Mijatovića i Pere Mijatovića podnesena zbog neizvršenja presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razem Halilović, Džemal Halilović, Ilijaz Mehmedović, Juso Kunosić, Omer Dajdžić, Fahrudin Suljkanović, Ismet Lipjankić, Džemal Atić, Mehmed Atić, Boro Cerić, Zejnil Suljkanović, Hasan Bijelić, Refija Harbić, Rade Subotić, Radislav Cicmil, Refik Čolić, Milan Košmelj, Suljo Aljukić, Razem Omić, Mehmed Mujić, Božo Mijatović i Pero Mijatović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zejnil Suljkanović, podnijeli su 16. oktobra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine. Apelanti su 20. novembra 2007. godine dostavili dopunu apelacije.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata podnesenom 11. augusta 2000. godine protiv tužene Fabrike sode Lukavac d.d. u mješovitoj svojini, radi isplate otpremnine, Općinski sud je donio presudu broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-511/01 od 25. januara 2002. godine, a kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati iznose od po 1.720,00 KM na ime neisplaćene otpremnine prilikom odlaska u penziju sa zakonskom kamatom počev od 11. augusta 2000. godine pa do isplate. Stavom 2. dispozitiva presude usvojen je alternativni tužbeni zahtjev apelanata i obavezana tužena da apelantima Razimu Halilović, Ilijazu Mehmedović, Jusi Kunosić, Omeru Dajdžić, Fahrudinu Suljkanović, Ismetu Lipjankić, Džemalu Atić, Mehmedu Atić, Bori Cerić, Zejnilu Suljkanović, Hasanu Bijelić, Refiji Harbić, Radetu Subotić, Radislavu Cicmil, Refiku Čolić, Milanu Košmelj, Sulji Aljukić, Razemu Omić, Mehmedu Mujić, Boži Mijatović i Peri Mijatović isplati iznose od po 1.045,26 KM, a apelantu Džemalu Halilović iznos od 773,56 KM na ime neisplaćene otpremnine prilikom odlaska u penziju sa zateznom kamatom počev od 25. novembra 1998. godine kao dana dospijeća pa do konačne isplate i naknadi im troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku od 8 dana od dana dostave prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 3. dispozitiva presude apelant Džemal Halilović je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.

3. Na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine, apelanti su 5. novembra 2004. godine podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari Fabrike sode Lukavac d.d. u mješovitoj svojini (u daljnjem tekstu: izvršenik), pa je Općinski sud rješenjem o izvršenju broj I-17018/04 od 29. novembra 2004. godine odredio predloženo izvršenje.

4. Nakon što je rješenje o izvršenju dostavljeno strankama u postupku, 24. decembra 2004. godine, Općinski sud je zaključkom broj I-17018/04 od 25. maja 2005. godine naložio sudskom izvršitelju da izvrši pljenidbu i procjenu pokretnih stvari izvršenika. U predmetnom zaključku je, također, navedeno da sudski izvršitelj popisane stvari ostavi na čuvanje izvršeniku i naznači da su uzete u popis, a gotov novac, vrijednosne papire i dragocjenosti preda u sudski depozit ako su pogodne za takav način čuvanja. Sudski izvršitelj je 25. maja 2005. godine izišao na lice mjesta, ali je na prijedlog zakonskog zastupnika izvršenika popis odložen radi pokušaja vansudske nagodbe sa apelantima.

5. Zaključkom Općinskog suda od 6. septembra 2005. godine određeno je prinudno izvršenje za 28. septembar 2005. godine, pa je sudski izvršilac 28. septembra 2005. godine izišao na lice mjesta i sačinio zapisnik na kojem je zakonski zastupnik izvršenika izjavio da nema gotovog novca za isplatu duga, pa su se punomoćnici apelanata i zakonskog zastupnika izvršenika saglasili da se popis odloži. Sudski izvršilac je 31. oktobra 2005. godine uz prisustvo punomoćnika apelanata i izvršenika ponovo sačinio zapisnik o popisu i procjeni pokretnih stvari tužene, kojom prilikom je postignut sporazum, kojim se punomoćnik apelanata saglasio sa prijedlogom izvršenika da apelantima predmetni dug isplaćuje mjesečno i to počev od 30. novembra 2005. godine po dvojici tražilaca izvršenja, odnosno apelanata. Međutim, iz podneska apelanata od 2. decembra 2005. godine proizilazi da izvršenik nije ispoštovao predmetni sporazum od 31. oktobra 2005. godine, te su predložili da sud zakaže datum prinudne naplate u skladu sa zakonom.

6. Iz stanja spisa proizilazi da je apelantu, Džemalu Haliloviću kao tražiocu izvršenja isplaćen iznos od 773,56 KM na ime otpremnine, a apelantima Razemu Haliloviću, Ilijazu Mehmedoviću, Jusi Kunosić, Omeru Dajdžić i Fahrudinu Suljkanović su isplaćene otpremnine prema sudskom izvršenju broj I-17018/04 u iznosima od po 1.045,26 KM.

7. Iz stanja spisa proizilazi da je sudski izvršilac 3. oktobra 2006. godine sačinio zapisnik o pljenidbenom popisu i procjeni pokrenih stvari izvršenika, te je pokušao izvršiti popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika, a na prijedlog punomoćnika apelanata i zakonskog zastupnika izvršenika popis i procjena su odloženi.

8. Također, iz stanja spisa proizilazi da je sudski izvršlac, ponovo, 20. oktobra 2006. godine pokušao izvršiti popis i procjenu pokrentih stvari izvršenika, kada je punomoćnik apelanata izjavio da je isplaćeno 6 tražilaca izvršenja (apelanata) i da je izvršenik odustao od dalje isplate, a zakonski zastupnik izvršenika predložio odlaganje na mjesec dana u čemu su se stranke saglasile.

9. Iz odgovora Općinskog suda na apelaciju od 21. februara 2008. godine proizilazi da je sudski izvršilac, ponovo, 20. novembra 2006. godine pokušao izvršiti popis i procjenu pokretnih stvari izvršenika kada je punomoćnik apelanata izjavio da je izvršenik svim apelantima (tražiocima izvršenja) 25. oktobra 2006. godine isplatio još po 600,00 KM, osim onim apelantima kojim je isplaćen u cijelosti glavni dug, te je predložio da se izvrši popis pokretne imovine izvršenika. Također, iz odgovora Općinskog suda na apelaciju proizilazi da je zakonski zastupnik izvršenika izjavio da od pokretne imovine nema ništa, da je sva pokretna imovina prešla na firmu «SISECAM SODA» Lukavac, da izvršenik ima samo nepokretnu imovinu. Punomoćnik apelanata je predložio da se izvrši popis i procjena pokretne imovine koja je prešla na «SISECAM SODA» Lukavac, čemu se protivio zakonski zastupnik izvršenika, a sudski izvršilac izvršio popis i procjenu pokrene imovine koja je bila u vlasništvu izvršenika, a sada u vlasništvu «SISECAM SODA» Lukavac i to: utovarna mašina inv. broj 00100047 pod rednim brojem 793 procjenjene vrijednosti 29.769,41 KM. «SISECAM SODA» Lukavac je 27. novembra 2006. godine u svojstvu trećeg lica Općinskom sudu dostavio prigovor na zapisnik o popisu pokretnih stvari izvršenika, te predložio da sud proglasi predmetno izvršenje nedopuštenim.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-St-07-000014 od 24. decembra 2007. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom izvršenika.

11. Rješenjem Općinskog suda broj I-17018/04 od 21. februrara 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001287 od 26. septembra 2008. godine, prekinut je izvršni postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad imovinom izvršenika. Obrazlažući navedeno rješenje Općinski sud se pozvao na odredbu člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku («Službene novine FBiH» broj 29/03) kojom je propisano da, nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni vjerovnici ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, te da se prekidaju postupci koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Obzirom da je u konkretnom slučaju u toku izvršnog postupka nad imovinom izvršenika otvoren stečajni postupak, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

12. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da ne mogu naplatiti svoja potraživanja od izvršenika, kao i da im je uskraćeno pravo na jednakost pred sudskim organima, «zbog toga što su mnoga pravna lica ostvarila svoja potraživanja, mada su njihova potraživanja nastala poslije donošenja presude [u njihovu] korist». Apelanti smatraju da Općinski sud opstrukciom ne izvršava presudu broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine, rješenje o izvršenju broj I-17018/04 od 29. novembra 2004. godine i zapisnik o procjeni pokretne imovine izvršenika od 20. novembra 2006. godine.

13. Postupajući o zahtjevu Ustavnog suda, Općinski sud je 11. februara 2010. godine dostavio predmetni spis na uvid.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju postupka i istakao da su navodi iz apelacije neosnovani ističući da je postupao u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 32/03, 52/03, 33/06 i 39/06).

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

17. Ustavni sud primjećuje da je u prethodnom parničnom postupku utvrđeno građansko pravo apelanata, tako što je izvršenik pravomoćnom presudom obavezan da apelantima isplati novčane iznose, pobliže navedene u dispozitivu presude, na ime isplate otpremnine. Navedeni parnični postupak je okončan presudom Općinskog suda broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine. Nakon pravomoćnog okončanja navedenog parničnog postupka, apelanti su prijedlogom od 5. novembra 2004. godine pokrenuli izvršni postupak, obzirom da izvršenik nije dobrovoljno postupio po presudi kojom mu je naloženo da apelantima isplati novčane iznose navedene u dispozitivu presude. Apelanti su u apelaciji naglasili da apelaciju podnose zbog neizvršenja pravomoćne presude Općinskog suda broj P-421/00 od 6. marta 2001. godine. Dakle, apelanti se žale na izvršni postupak pred Općinskim sudom.

18. Ustavni sud naglašava da izvršni postupak, u principu, ne određuje građanska prava i obaveze (vidi kao skoriji primjer Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sud, CH/03/14010, Mahmutbegović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. januara 2005. godine, kao i odluku Ustavnog suda broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 22. «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 38/03). Naime, u konkretnom slučaju, građanska prava su utvrđena u parničnom postupku, koji je prethodio izvršnom postupku. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da se pravo na pravičan postupak može garantovati samo pri utvrđenju nečijih građanskih prava, koja prava se ne utvrđuju u izvršnom postupku.

19. Međutim, tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka koji rezultira presudom kojom se utvrđuju građanska prava, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao «integralni dio suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i presudu Ustavnog suda broj, AP-288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i efektivan (djelotvoran) način. Obaveza obezbijeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

20. Međutim, isto tako, pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države (eventualno), a primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Nadalje, ograničenja neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57).

21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu ne radi o odbijanju Općinskog suda da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo, nego o specifičnom postupku izvršenja na novčanom potraživanju od dužnika na čijem transakcionom računu, u trenutku dostave rješenja o izvršenju, nije bilo slobodnih sredstava za izvršenje i konačno, nad kojim je pokretnut stečajni postupak. Naime, Općinski sud, je efikasno i zakonito proveo i okončao parnični postupak, tj. utvrdio građansko pravo apelanata, a budući da je u postupku izvršenja pravosnažne presude utvrđeno da je protiv izvršenika otvoren stečajni postupak rješenjem Općinskog suda broj 032-0-St-07-000014 od 24. decembra 2007. godine, sud je rješenjem od 21. februara 2008. godine prekinuo postupak, a shodno odredbi člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku.

22. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da u postupanju Općinskog suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, Općinski sud je postupao u skladu sa pozitivno-pravnim propisima čija primjena se ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Naime, odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izvršnom postupku je propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupak izvršenja propisan posebnim zakonom. S obzirom da se Zakonom o stečajnom postupku uređuju «uslovi za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i sprovođenja», te «reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana» (član 1. Zakona), nesporno je da taj zakon, u smislu člana 1. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, predstavlja «poseban zakon» odnosno lex specialis. Dakle, u situaciji kada je sud utvrdio da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak nesporno je da se na potraživanja apelanata primjenjuju odredbe Zakona o stečajnom postupku, a u cilju namirenja njihovog potraživanja ravnomjerno sa ostalim povjeriocima, jer je ravnomjerno namirenje povjerilaca legitiman cilj koji se želi postići, usko povezan sa načelom pravičnosti. Dakle, građansko pravo apelanata, pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, bit će realizovano u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanata da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na pravično suđenje, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Što se tiče navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelanti nisu ponudili nikakve dokaze koji bi potvrdili njihove navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2758/07 (R. H., D. H., I. M., J. K., O. D.) | Sudska praksa | Aktio