Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3498/07 (M. L.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3498/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3498/07, rješavajući apelaciju Mevlije Lević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevlije Lević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-U-06-000187 od 27. novembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, matični broj 02/1-1090564085 od 27. februara 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba u Tuzli, matični broj 1090564085 od 29. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevlija Lević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-U-06-000187 od 27. novembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO), matični broj 02/1-

1090564085 od 27. februara 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje- Kantonalna administrativna služba u Tuzli (u daljnjem tekstu: Služba), matični broj 1090564085 od 29. oktobra 2004. godine.

2. Rješenjem Službe, matični broj 1090564085 od 29. oktobra 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu penziju kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem iz postupka koji je prethodio predmetnom postupku, isti broj od 17. marta 2004. godine apelantici, udovi Safeta, prestalo pravo na porodičnu penziju sa 31. januarom 2004. godine a djetetu Mirnesu 30. septembra 2003. godine obzirom da se ne nalazi na redovnom školovanju u školskoj 2003/04 godini a da apelantica nema navršenih 45 godina života, niti je nesposobna za privređivanje. Nadalje je navedeno da je apelantica zahtjevom od 14. maja 2004. godine tražila priznavanje prava na porodičnu penziju po osnovu utvrđene nesposobnosti. Služba je navela da je po provedenom postupku utvrđeno da je apelanticin suprug rođen 6. septembra 1959. godine, da je poginuo kao borac Armije BiH 16. augusta 1992. godine te da je apelantica sa djecom bila korisnik porodične penzije dok su za to postojali uslovi. Također je utvrđeno nalazom i mišljenjem Instituta za ocjenu radne sposobnosti broj OZ 74/04 od 20 augusta 2004. godine da kod apelantice postoji potpuna nesposobnost za privređivanje na dan 20. augusta 2004. godine te da apelantici potpuna nesposobnost za privređivanje nije utvrđena na dan 5. jun 2003. godine, tj. dan prije završetka redovnog školovanja djeteta jer Komisija nije imala na uvidu medicinsku dokumentaciju iz tog perioda. Služba je nadalje navela da u smislu člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 29/98) udovica stiče pravo na porodičnu penziju ako ispunjava jedan od uvjeta: ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života (stav 1. tačka 1); ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postala potpune nesposobna za privređivanje (stav 1. tačka 2.) ili ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljsku dužnost prema toj djeci (stav 1. tačka 3). Također je navedeno da udovica koja u toku trajanja prava na porodičnu penziju stečenu pod uvjetima iz stava 1. tačka 2. i 3. ovog člana navrši 45. godina života zadržava trajno pravo na porodičnu penziju (stav 2.). Obzirom na navedeno Služba je utvrdila da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na porodičnu penziju.

3. Rješenjem Zavoda PIO, matični broj 02/1-1090564085 od 27. februara 2006. godine, odbijena je žalba apelantice kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Zavod PIO je ponovio utvrđenje Službe te naveo da je u postupku koji je prethodio rješavanju žalbe pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti Stručnog organa u drugom stepenu, broj 1417/05 od 7. decembra 2005. godine kojim je utvrđeno da je pravilan akt prvostepenog organa vještačenja broj 74/04 od 20 augusta 2004. godine, da postoji potpuna nesposobnost za privređivanje od 20. augusta 2004. godine zbog bolesti. Nadalje je navedeno da iz dokumentacije u spisu, te uvidom u zdravstvene kartone apelantice, nije postojala potpuna nesposobnost apelantice za privređivanje na dan 5. jun 2003. godine te je Zavod PIO, imajući u vidu odredbu člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju te nalaz, ocjenu i mišljenje medicinskog organa vještačenja u drugom stepenu, te cjelokupnu dokumentaciju u spisu zaključio da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na porodičnu penziju. Zavod PIO je naveo da je apelantica rođena 2. jula 1959. godine i do smrti bračnog druga 16. augusta 1992. godine nije imala navršenih 45 godina života niti ih je navršila u toku trajanja predmetnog prava. Također je navedeno da potpuna nesposobnost apelantice za privređivanje nije utvrđena dok se dijete nalazilo na redovnom školovanju tj. do 30. septembra 2003. godine. Iz navedenih razloga a budući da ne ispunjava zakonske uvjete za priznavanje prava apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.

4. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-U-06-000187 od 27. novembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu kojom je tražila poništenje rješenja Zavoda PIO. U obrazloženju presude sud je naveo da su odredbom člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju decidno propisani uvjeti za sticanje prava na porodičnu invalidninu, koji uvjeti se moraju utvrđivati u svakom konkretnom slučaju provođenjem odgovarajućih dokaza. Sud je naveo da je slične odredbe sadržavao i raniji Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. Nadalje je navedeno da iz osporenog rješenja proizilazi da apelantica u momenti smrti bračnog druga nije navršila 45 godina života, niti je u roku od jedne godine dana od njegove smrti postala potpuno nesposobna za privređivanje kao i da apelantica u momentu prestanka prava na porodičnu penziju njenog sina 30. septembra 2003. godine zbog prestanka redovnog školovanja nije imala 45 godina života niti je bila potpuno nesposobna za privređivanje a što su utvrdile prvostepena i drugostepena ljekarska komisija. Sud je naveo da organi uprave nisu imali razlog da sumnjaju u objektivnost ovih komisija zbog čega su primjenom člana 62. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju odbili apelanticin zahtjev. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je naveo da apelantica neosnovano ističe da je bila potpuno nesposobna za rad prije davanja nalaza i mišljenja stručnih organa vještačenja jer je osoba oštećenog sluha, budući da su prvostepena i drugostepena ljekarska komisija imale u vidu ovo oboljenje prilikom ocjene potpune nesposobnosti apelantice za rad. Stoga je sud primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu apelantice odbio kao neosnovanu.

5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama suda i upravnih organa povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje apelantica smatra da su povrijeđena njena prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelantica navodi da presuda Kantonalnog suda nema činjeničnog utemeljenja u dokazima koji su priloženi uz tužbu budući da je po tvrdnjama apelantice ona potpuno nesposobna za privređivanje još od 6. oktobra 1988. godine, kad je kako navodi apelantica «vještak internista dijagnosticirao kod apelanta gluhoću, a koja bolest dovodi do potpune nesposobnosti za rad» te apelantica smatra da su komisije tuženog svjesno previdjela ovaj nalaz. Nadalje apelantica smatra da je već u vrijeme suprugove smrti 16. augusta 1992. godine nije bila radno sposobna te da je na konkretni slučaj trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme pogibije apelanticinog supruga pa apelantica smatra da je bez valjane činjenične i pravne argumentacije lišena već stečenog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda i organa uprave. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je odbijen zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu penziju kao neosnovan. Naime redovni sud i organi uprave su obrazložili da apelantica u momentu prestanka prava na porodičnu penziju njenog sina 30. septembra 2003. godine nije imala 45 godina života niti je bila potpuno nesposobna za privređivanje. Ovo stoga što su prvostepena i drugostepena ljekarska komisija utvrdile potpunu nesposobnost apelantice za privređivanje 20. augusta 2004. godine, te su stoga sud i organi uprave zaključili da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za priznavanje prava na porodičnu penziju. Nadalje, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama dana detaljna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu ocjena dokaza nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak. Također Ustavni sud zapaža da su sud i organi uprave u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

10. S druge strane Ustavni sud zapaža da je Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) regulirano pravo članova porodice poginulog branioca na porodičnu invalidninu (član 20.). Stoga apelantica ima mogućnost da podnese zahtjev nadležnom upravnom organu radi ostvarivanja prava na porodičnu invalidninu prema odredbama tog zakona.

11. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelantice o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.

12. Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U pogledu ovih apelacinih navoda Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni drugostepeni organ te pravo pokretanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom, a koje pravne lijekove je apelantica koristila. Sud i Zavod PIO su u obrazloženju svojih odluka dali razloge zašto su neosnovani navodi apelanticine žalbe odnosno tužbe. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanticu sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Konačno, Ustavni sud smatra da se apelantica neosnovano poziva na član 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava) s obzirom da ovaj član Evropske konvencije ima opći karakter i ne pruža neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac te stoga apelantica ne može tvrditi da je žrtva povrede ovog prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3498/07 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio