Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/07 (S. A.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Penzije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3188/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednk Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3188/07, rješavajući apelaciju S. A., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-U-07-000 451 od 26. septembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, matični broj 01/1-1089696502 od 4. juna 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-

Neretvanski kanton, Mostar, matični broj 1089696502-0 od 26. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. A. (u daljnjem tekstu. apelant) iz Sarajeva podnio je 28. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-07-000 451 od 26. septembra 2007. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod za penzijsko osiguranje), matični broj 01/1-1089696502 od 4. juna 2007. godine i rješenja Zavoda za penzijsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-Neretvanski kanton, Mostar (u dalnjem tekstu: Služba), matični broj 1089696502-0 od 26. februara 2007. godine.

2. Služba je rješenjem, matični broj 1089696502-0 od 26. februara 2007. godine utvrdila da se apelantu kao vojnom osiguraniku priznaje pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 440,1781 KM, počev od 1. maja 2004. godine. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da apelant u skladu sa članom 3. stav 1. Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 18/04, 27/04 i 47/04 u daljnjem tekstu: Uredba) ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Služba je primjenom člana 4. stav 2. Uredbe, penzijski osnov za ostvarivanje prava apelanta na starosnu penziju apelantu utvrdila na osnovu prosjeka plaće za period 1999.-2003. godine. Služba je pri tome plaće apelanta ostvarene u 1999. godini valorizovala koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000., 2001. i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000 prema članu 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/98 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o penzijskom osiguranju) koje odredbe zakona se u skladu sa članom 10. stav 1. Uredbe primjenjuje na sva pitanja koja nisu regulisana Uredbom.

3. Zavod za penzijsko osiguranje je rješenjem, matični broj 01/1-1089696502 od 4. juna 2007. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta. Zavod navodi da je apelant izjavio žalbu protiv rješenje Službe od 26. februara 2007. godine, jer mu se prilikom utvrđivanja penzijskog osnova za plaće ostvarene u 1999. godini nije trebao primjeniti koeficijent valorizacije prema članu 45. i 46. Zakona o penzijskom osiguranju. Cijeneći zakonitost osporenog rješenja Zavod za penzijsko osiguranje je zaključio, da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je primjenom odredbi Zakona o penzijskom osiguranju, u vezi sa članom 10. stav 1. Uredbe penzijski osnov apelanta utvrdio na osnovu prosjeka plaće za period 1999-2003. godine i kojom prilikom je plaće za 1999. godini valorizovao koeficijentom valorizacije 0,582, a plaće ostvarene u 2000., 2001., 2002., i 2003. godini koeficijentom valorizacije 1,000. Ovo iz razloga što je članom 4. stav 2. Uredbe propisano da se penzijski osnov vojnom osiguraniku utvrđuje od prosjeka plaće, pri čemu nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaće. Prema tome, kako je članom 10. stav 1. Uredbe propisano da će se na sva pitanja koja nisu regulisana ovom Uredbom primjeniti odredbe Zakona o penzijskom osiguranju zaključeno je da je Služba pravilno postupila kada je penzijski osnov apelantu za plaća ostvarene u 1999. godini utvrdila u skladu sa članom 45. i 46. Zakona o penzijskom osiguranju.

4. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-7-U-07-000 451 od 26. septembra 2007. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Zavoda za penzijsko osiguranje, matični broj 01/1-10896965502 od 4. juna 2007. godne.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno, da apelant tužbom osporava rješenje Zavoda za penzijsko osiguranje od 26. februara 2007. godine, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava. Apelant je u tužbi naveo da je Zavod za penzijsko osiguranje pogrešno primjenio odredbu člana 4. stav 2. Uredbe jer je plaće koje je ostvario u 1999. godini valorizirao koeficijentom valorizacije 0,582 primjenom člana 45. i 46. Zakona o penzijskom osiguranju. Apelant je tužbom tražio da mu se pravo na starosnu penziju prizna u skladu sa odredbama Uredbe bez primjene koeficijenta valorizacije za plaće. Kantonalni sud je zaključio da je Zavod za penzijsko osiguranje pravilno postupio kada mu je penzijski osnov za plaće ostvarene u 1999. godini utvrdio primjenom koeficijenta valorizacije. S tim u vezi je takođe podsjetio na pravno tumačenje Vrhovnog suda člana 4. stav 2. Uredbe izneseno u presudama, broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. juna 2006. godine, i broj 070-0-Uvp-06-000 247 od 23. augusta 2006. godine), da iz razloga što odredbama Uredbe nije propisan načina utvrđivanja penzijskog osnova vojnih osiguranike, penzijski osnov im se mora utvrđivati na osnovu nevaloriziranog mjesečnog prosjeka plaće kako je to propisano članom 45. i 46. Zakona o penzijskom osiguranju, a u vezi sa članom 10. stav 1. Uredbe.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o penzijskom osiguranju, jer mu je prilikom utvrđivanja penzijskog osnova izvršena valorizacija plata ostvarenih u 1999. godinu po koeficijentu valorizacije 0,582. Smatra da su u konkretnom slučaju trebale biti primjenjene odredbe Uredbe, koje propisuje povoljnije uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika, a što je kako navodi i cilj Uredbe. Apelant tvrdi da je Uredbom regulisano ostvarivanje prava na starosnu penziju samo određenih kategorija stanovnika-vojnih osiguranika, pa stoga na konkretan slučaj nisu primjenjive odredbe Zakona o penzijskom osiguranju jer su za vojne osiguranike nepovoljnije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vez sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenja donesena u upravnom postupku sadrže jasno obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, izvedenog na temelju relevantne dokumentacije koju je apelant kao vojni osiguranik priložio uz zahtjev radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Osim toga, obrazloženje presude Kantonalnog suda je jasno i precizno u smislu da Kantonalni sud odlučuje na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a da je zakonitost osporenog rješenja cijenio u skladu sa članom 34. Zakona o upravnim sporovima, pri čemu je sud dao vrlo iscrpno obrazloženje primjene materijalnih propisa koji regulišu način utvrđivanja penzijskog osnova za određivanje visine starosne penzije vojnih osiguranika, zbog toga što to pitanje nije regulisano odredbama Uredbe. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav Evropskog suda i ustavnog suda naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu,u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također smatra da mu je u predmetnim postupcima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/07 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio