Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1126/07 (R. R., T. R., S. R. i S. R.)
Odluka donesena 27. 03. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Krivično djelo
- Amnestija
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku · čl. 101
- Zakon o amnestiji · čl. 2
- Zakon o krivičnom postupku
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 377
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1126/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 1126/07, rješavajući apelaciju Redžije Rubanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redžije Rubanović, Tahira Rubanovića, Senade Rubanović i Suvade Rubanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 140 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Redžija Rubanović, Tahir Rubanović, Senada Rubanović i Suvada Rubanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnijeli su 17. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 140 od 6. februara 2007. godine. Apelanti su 23. aprila 2007. godine dopunili apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-158/04 od 11. juna 2004. godine obavezani su Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Jasmin Brkić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete iznos od 23.800 KM i na ime materijalne štete iznos od 500 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. Također, solidarno su obavezani prvotužena i drugotuženi da apelantici Senadi Rubanović do završetka školovanja, a apelantici Redžiji Rubanović trajno na ime izgubljenog izdržavanja isplaćuju mjesečno iznos od po 150 KM počevši od dana podnošenja tužbe pa dalje. Višak tužbenog zahtjeva apelanta je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u spis ovog suda broj K-
124/96 utvrđeno da je protiv drugotuženog vođen krivični postupak zbog krivičnog djela – ubistvo iz nehata iz člana 38. Krivičnog zakona RBiH, te da je on obustavljen rješenjem od 13. decembra 1999. godine u skladu s čl. 2. i 3. Zakona o amnestiji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 48/99). Također, sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica Redžija Rubanović obaviještena 27. decembra 1999. godine da je krivični postupak obustavljen, te je upućena da svoj eventualni imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku. Nakon toga, sud je naveo da su apelanti 14. aprila 2000. godine podnijeli tužbu ovom sudu radi naknade štete. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja, sud se pozvao na odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da u slučaju kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. U vezi s tim, sud je naveo da je za krivično djelo ubistvo iz nehata iz člana 38. Krivičnog zakona RBiH bila propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, što znači da je apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja u konkretnom slučaju bila 10 godina. Po mišljenju suda, kao i stavova sudske prakse, po pravilu utvrđivanje postojanja krivičnog djela dolazi u obzir samo u krivičnom postupku, ali ako je krivični postupak obustavljen ili okončan zbog amnestije i sl., postojanje krivičnog djela se može utvrditi i u parničnom postupku s ciljem odlučenja o primjeni redovnog odnosno produženog roka zastarjelosti potraživanja naknade štete. Sud je naveo da je drugotuženi počinio krivično djelo ubistvo iz nehata, zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuje produženi rok od 10 godina za podnošenje tužbe za naknadu štete, te da je stoga neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja.
4. U vezi sa zaključkom da je izvršeno navedeno krivično djelo, sud je naveo da je nesporno da je drugotuženi 2. oktobra 1993. godine, postupajući na vojnom zadatku, prilikom izuzimanja konja za potrebe brigade, u namjeri da upozori Mehmedaliju Rubanovića (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se protivio izuzimanju bacajući na drugotuženog kamenice, pucao u zrak iz automatske puške, te nestručnim rukovanjem opalio metak koji je pogodio oštećenog koji je zbog zadobijenih povreda preminuo. Sud je naveo da je ovakvo činjenično stanje utvrdio, prije svega, na osnovu iskaza drugotuženog koji je izjavio da je kritične prilike htio da puca u zrak, međutim da je podižući pušku metak opalio i pogodio oštećenog. Također, sud je naveo da su svjedoci Nihad Jašarević i Ulfet Musić, koji su kao pripadnici vojne policije zajedno sa drugotuženim izvršavali navedeni zadatak, u cijelosti potvrdili da se navedeni događaj desio na način kako je to drugotuženi izjavio. Dalje, sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za balistiku i mehaničke tragove Nedima Mutapćića, čiji nalaz je sud cijenio kao istinit i vjerodostojan, utvrdio da je oštećeni pogođen metkom u leđa. Po mišljenju suda, očito je da drugotuženi nije postupao u nužnoj odbrani tako da se ne može isključiti njegova odgovornost u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je drugotuženi počinio krivično djelo ubistvo iz nehata, odnosno da je u građansko-pravnom smislu svojim radnjama nanio štetu oštećenom, te da je stoga dužan da naknadi štetu apelantima prema članu 154. ZOO-a. Također, sud je naveo da je prvotužena odgovorna za nastalu štetu po osnovu odgovornosti drugih lica u skladu s odredbama čl. 170-172. ZOO-a, pa kako postoji objektivna odgovornost prvotužene, ona je dužna da nastalu štetu solidarno s drugotuženim naknadi apelantima.
5. Odlučujući o žalbama prvotužene i drugotuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-
1024/04 od 10. novembra 2005. godine kojom su žalbe djelimično uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena u pogledu izgubljenog izdržavanja i materijalne štete na način kako je to navedeno u izreci drugostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi tuženih da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja. Naime, sud je naveo da je prema stanju spisa broj K-124/96 apelantica Redžija Rubanović dopisom od 13. decembra 1999. godine obaviještena da je obustavljen krivični postupak protiv drugotuženog, te da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku. Sud je istakao da je nesporno da o obustavi krivičnog postupka nisu obaviješteni ostali apelanti iako su u to vrijeme svi bili punoljetni. Također, sud je naveo da je iz predmetnog rješenja o obustavi krivičnog postupka vidljivo da ovim rješenjem apelanti nisu upućeni da svoje pravo na naknadu štete mogu ostvarivati u parničnom postupku. S obzirom na to, prema shvatanju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da u predmetnoj pravnoj stvari nije nastupila zastarjelost potraživanja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 388. ZOO-a propisano da se zastarjelost prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom povjerioca protiv dužnika preduzetom pred sudom radi ostvarivanja potraživanja. Sud je naveo da takvu radnju predstavlja i podnošenje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, koji je u konkretnom slučaju apelantica Redžija Rubanović u svoje ime i u ime svoje tada maloljetne djece podnijela na glavnom pretresu 15. februara 1994. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 101. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99) propisano da je sud u krivičnom postupku dužan sam odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu ili u slučaju da odluči da sam ne rješava o tom zahtjevu treba oštećene uputiti na parnicu. Po mišljenju suda pretpostavka za primjenu odredaba člana 390. ZOO-a, na koje su se pozvali tuženi, jeste da je sud u krivičnom postupku odlučio sam ne rješavati o imovinskopravnom zahtjevu o čemu donosi rješenje. Međutim, kako sud u krivičnom postupku nije donio odluku o imovinskopravnom zahtjevu apelanata, Kantonalni sud je naveo da u odnosu na apelante nije ni počeo teći rok iz člana 390. ZOO-a.
6. Protiv drugostepene presude prvotužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000 140 od 6. februara 2007. godine reviziju uvažio, pa je obje nižestepene presude preinačio u odnosu na prvotuženu tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe člana 377. ZOO-a prema kojima zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, ovakav pravni stav prvostepenog suda je pogrešan i nema utemeljenja u materijalnom pravu. Naime, Vrhovni sud je naveo da samo kada se radi o šteti nastaloj izvršenjem krivičnog djela za koje je učinilac proglašen krivim, rok zastarjelosti se računa prema roku zastarjelosti za krivično gonjenje. Sud je naveo da u konkretnom slučaju drugotuženi nije pravosnažnom presudom proglašen krivim, već je krivični postupak obustavljen rješenjem krivičnog suda, pa se stoga nisu ni mogle primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a.
7. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je o prigovoru zastarjelosti potraživanja trebalo raspraviti primjenom odredbi člana 390. ZOO-a prema kojima je povjerilac mogao podnijeti ponovo tužbu (ako je tužba protiv tuženika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari) u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o obustavljanju krivičnog postupka (rješenje koje se ne tiče suštine stvari), u kojem slučaju se smatra da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Po mišljenju Vrhovnog suda, ova odredba znači da su tužitelji nakon prijema obavijesti o obustavljanju krivičnog postupka protiv drugotuženog u kojem su istakli imovinskopravni zahtjev, bili dužni tužbu za naknadu štete podnijeti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o obustavljanju krivičnog postupka, a to znači od 27. decembra 1999. godine. Kako je tužba podnesena 14. aprila 2000. godine, što je izvan roka od tri mjeseca, sud je naveo da to znači da zastarijevanje potraživanja nije prekinuto postavljanjem imovinskopravnog zahtjeva 15. februara 1994. godine. S obzirom na to, sud je zaključio da se zastarjelost za naknadu štete u ovom slučaju računa od dana nastanka, odnosno saznanja za štetu, a to je 2. oktobar 1993. godine kada je prednik tužitelja smrtno stradao od posljedica ranjavanja. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su, pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti potraživanja, bili dužni primijeniti odredbe člana
376. ZOO-a kojima je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo, a u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala. Vrhovni sud je naveo da su apelanti nepridržavanjem roka iz člana 390. stav 1. ZOO-a propustili mogućnost da u naknadnom roku od tri mjeseca podnesu tužbu protiv prvotužene, jer je rok iz člana 376. ZOO-a istekao već 2. oktobra 1996. godine.
8. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da im rješenje o obustavi krivičnog postupka nije dostavljeno, kao i da njime nije odlučeno o njihovom imovinskopravnom zahtjevu. Također, apelanti navode da je samo apelantici Redžiji Rubanović dostavljena obavijest da je predmetni krivični postupak obustavljen, ali bez pouke u kojem roku može podnijeti tužbu radi naknade štete u skladu s članom 101. stav 3. Zakona o krivičnom postupku. Apelanti smatraju da nije nastupila zastarjelost potraživanja, budući da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela u smislu odredaba člana 377. ZOO-a.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović