Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3089/07 (U. K.)
Odluka donesena 14. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Penzije
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3089/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3089/07, rješavajući apelaciju Urfete Krpo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Urfete Krpo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 098 od 14. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1076655729 od 15. januara 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici broj 1076655729 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Urfeta Krpo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, podnijela je 17. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 098 od 14. septembra 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj 02/1-1076655729 od 15. januara 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1076655729 od 6. novembra 2006. godine. Apelantica je 19. februara 2010. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1076655729 od 6. novembra 2006. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je apelantica 28. oktobra 2005. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju, iza umrlog supruga Muje Krpe, po vojnim propisima. U vezi s tim, Kantonalna služba je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelantičin suprug Mujo Krpo bio pripadnik Armije BiH u periodu od 20. maja 1992. do 4. jula 1994. godine, da je «proizveden» u čin poručnika Armije BiH Odlukom o provođenju VFBiH broj 01-011-87/99 od 1. novembra 1999. godine, te da je imenovani preminuo 2. oktobra 2001. godine usljed posljedica bolesti. Takođe, Kantonalna služba je navela da je utvrđeno da su apelantica i njen sin Adis Krpo, kao članovi porodice umrlog Muje Krpe, 2. oktobra 2001. godine ostvarili pravo na porodičnu penziju prema opštim propisima u mjesečnom iznosu od 117,00 KM. Pri tome, Kantonalna služba se pozvala na odredbe člana 13. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ» br. 7/85, 74/87 i 20/89) kojima je, između ostalog, propisano da su vojni osiguranici u smislu tog zakona lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Kantonalna služba je navela da Mujo Krpo u momentu smrti nije bio vojni osiguranik u smislu navedene zakonske odredbe, odnosno nije bio aktivno profesionalno vojno lice, te da stoga nisu ispunjeni uslovi da se članovima njegove porodice prizna pravo na porodičnu penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Federalni zavod za PIO je donio Rješenje broj 02/1-1076655729 od 15. januara 2007. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja Federalni zavod za PIO je naveo da je odredbom člana 154. Zakona o službi u Vojsci FBiH («Službene novine FBiH» broj 34/04) propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaju da važe svi propisi kojima se reguliše vojna služba u Hrvatskom vijeću odbrane i Armiji BiH, a koji su se primjenjivali u Vojsci FBiH do donošenja tog zakona. Međutim, i pored činjenice da je pomenutom odredbom stavljen van snage Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, Federalni zavod za PIO je istakao da umrli Mujo Krpo nije imao status aktivnog vojnog lica shodno odredbi člana 13. navedenog zakona. Nadalje, Federalni zavod je naveo da je odredbom člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH («Službeni list RBiH» broj 11/92) propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Takođe, da je odredbom člana 3. stav 2. tog zakona propisano da se aktivnim vojnim licem smatraju podoficiri, oficiri i generali. S obzirom da je apelantičin suprug bio pripadnik oružanih snaga RBiH u periodu od 20. maja 1992. do 4. jula 1994. godine kao vojnik po osnovu vojne obaveze, te da u smislu citirane zakonske odredbe nije imao svojstvo profesionalnog vojnog lica, Federalni zavod za PIO je zaključio da samim tim ni apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na porodičnu penziju po navedenom zakonu.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 004-0-U-07-000 098 od 14. septembra 2007. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno zaključili da apelantici ne pripada pravo na porodičnu penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, jer apelantičin suprug u momentu smrti nije bio vojni osiguranik u smislu člana 13. tog zakona. Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelantičin suprug nije imao svojstvo vojnog osiguranika ni po odredbama člana 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji RBiH kojima je propisano da se aktivnim vojnim licem smatraju podoficiri, oficiri i generali. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelantičin suprug 1. novembra 1999. godine «proizveden» u čin poručnika Armije BiH, kao i činjenica da je u bivšoj JNA imao čin vodnika I klase, ne može biti od značaja za rješavanje predmetne upravne stvari. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su odredbom člana 154. Zakona o službi u Vojsci FBiH stavljeni van snage Zakon o službi u Armiji RBiH, kao i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se drugostepeno i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju da apelantičin suprug u momentu smrti nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica, te da je stoga neosnovan apelantičin zahtjev da joj se prizna pravo na porodičnu penziju prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su nadležni organi pogrešno zaključili da njen suprug nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica. Naime, apelantica navodi da je njen suprug imao čin vodnika u bivšoj JNA, te da je odlukom broj 01-011-87/99 od 1. novembra «proizveden» u čin poručnika Armije BiH. S obzirom na to, apelantica smatra da su nadležni organi pogrešno primjenili član 154. Zakona o službi u Vojsci FBiH, jer se u konkretnom slučaju radilo o stečenom svojstvu vojnog osiguranika, koje se ne može naknadno oduzimati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović