Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2445/09 (M. T.)

Odluka donesena 14. 04. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2445/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić , na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2445/09, rješavajući zahtjev Mile Tomić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mile Tomić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mila Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnijela je, 29. jula 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-06-000013 od 25. maja 2009. godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po osporenoj presudi Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP-2445/09 od 8. septembra 2009. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere. Ustavni sud je pri donošenju odluke imao u vidu da apelantica ničim nije ukazala da je iscrpila mogućnost koju je imala na raspolaganju prema odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 42/99, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) koji regulišu postupak odlaganja izvršenja kazne odnosno da je zatražila odlaganje izvršenja kazne zatvora.

3. Apelantica se naknadno 19. marta 2010. godine, ponovo obratila sa prijedlogom za ponovno razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne, do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

4. Presudom Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-5/05 od 14. decembra 2005. godine, apelantica je oglašena krivom da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinila krivično djelo zloupotrebe položaja u privredi iz člana 259. stav 3. u vezi stava 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. Istom presudom na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeno na parnični postupak.

5. Odlučujući o žalbama Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Kž-06-000107 od 20. juna 2006. godine, uvažio žalbe Kantonalnog tužitelja Livno i apelantice, ukinuo presudu Kantonalnog suda broj K-5/05 od 14. decembra 2005. godine, i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

6. Nakon održanog glavnog pretresa 20. maja 2009. godine, u prisutnosti Federalnog tužitelja, apelantice i njenog branitelja, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-06-000013 od 25. maja 2009. godine, apelanticu oglasio krivom da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358 stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, pa je uz primjenu navedenog propisa i uz primjenu čl. 40. stav 1., 41. tačka 2. i 42. stav 2. tačka 1. ranijeg KZ FBiH apelanticu osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 110. ranijeg KZ FBiH od firme «Lovres» Tomislavgrad oduzima se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 3,145.700,00 KM. Istom presudom na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeno na parnični postupak.

7. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica kao direktor preduzeća «Lovres» Tomislavgrad, dakle kao odgovorna osoba iskoristila svoja službena ovlaštenja svjesna da time onemogućava Carinsku upravu Federacije BiH-Carinarnicu Livno da ostvari pravo na povrat iznosa od 3,145.700,00 KM sa računa preduzeća «Lovres» i tako pribavila preduzeću «Lovres» imovinsku korist u navedenom iznosu. Sud je do ovakvog zaključka došao na osnovu provedenih dokaza koji se odnose na način faktičkog prestanka obavljanja špediterske djelatnosti i vršenja platnog prometa preko računa «Lovresa», osnivanje od strane supruga apelantice novog preduzeća za obavljanje istovrsne djelatnosti umjesto osiguranja nastavka obavljanja djelatnosti od strane «Lovresa» kako bi se izvršile postojeće obaveze tog preduzeća te zapošljavanje apelantice kao voditeljice podružnice u preduzeću supruga bez prethodnog gašenja preduzeća «Lovres». Na taj način zaključio je sud, sprječavanjem umanjenja sredstava preduzeća «Lovres» a do kojeg bi došlo povratom navedenog iznosa Carinskoj upravi Federacije BiH-Carinarnica Livno, apelantica je pribavila preduzeću «Lovres» imovinsku korist u iznosu od 3,145.700,00 KM te svojim radnjama ostvarila obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti. Pri odmjeravanju kazne apelantici sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća te je tako kao olakšavajuće okolnosti cijenio porodične prilike kao i njeno zdravstveno stanje te ublažio zakonom propisanu kaznu imajući u vidu i iznos imovinske koristi pribavljene preduzeću «Lovres» činjenjem krivičnog djela.

8. Apelantica je navela povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primjenu materijalno pravo na način da je bez obzira na činjenično stanje koje je ukazivalo suprotno, našao za dokazanim da su se ostvarila bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi stava 1. ranijeg KZ FBiH.. Smatra da opisano činjenično stanje ne odgovara biću krivičnog djela za koje je oglašena krivim.

9. U svom podnesku od 19. marta 2010. godine, apelantica je navela da je rješenjem Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 009725 09 Iks3 od 2. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 0097256 10 Iksz3 od 12. februara 2010. godine, odbijena molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora i istim rješenjem je odlučeno da je apelantica dužna da se javi u kazneno popravni zavod u Tuzli dana 9. februara 2010. godine na izdržavanje kazne zatvora. Apelantica je istakla da su se u međuvremenu pojavile nove okolnosti prouzrokovane stresnom situacijom u kojoj se našla nakon što joj je dostavljen poziv za izdržavanje kazne zatvora. Apelantica je dostavila medicinsku dokumentaciju Kantonalne bolnice u Livnu iz koje je vidljivo da je primljena na hirurški odjel te bolnice u periodu od 9. februara do 16. februara 2010. godine radi operacijskog liječenja kalkuloze žučnjaka. Apelantica je također navela da je 17. februara 2010. godine premještena sa hirurškog odjeljenja na ginekološki odjel zbog krvarenja te je u prilogu dostavila povijest bolesti Kantonalne bolnice Livno od 15. marta 2010. godine iz koje proizilazi da po preporuci ginekologa uzima terapiju, da se hospitalizira do prispijeća nalaza uz preporuku mirovanja.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud nedvojbeno nalazi da postoji interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru, imajući u vidu specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanje u takvom kontekstu. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

13. U ponovnom zahtjevu za određivanje privremene mjere apelantica je navela da neizvjesnost oko odlaganja izvršenja zatvorske kazne negativno djeluje na njeno zdravstveno stanje i uspješan tok liječenja

14. U vezi sa ovim zahtjevom apelantice Ustavni sud, prije svega, ukazuje da u Federaciji BiH postoje propisi koji regulišu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija. Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, što uključuje i razloge koje apelantica navodi u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere, a apelantica nije ničim dokazala da je takvu mogućnost iscrpila, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda. Apelantica je Ustavnom sud dostavila rješenje Kantonalnog suda broj 68 0 K 0097256 10 Iksz3 od 12. februara 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda broj 68 0 K 009725 09 Iks3 od 2. februara 2010. godine kojim je molba apelantice za odlaganje izvršenja zatvorske kazne odbijena. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizilazi da je apelantica odlaganje izvršenja kazne zatvora tražila po osnovama propisanim odredbama člana 27. stav 1. tačke. 1. i 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Naime cijeneći kompletnu medicinsku dokumentaciju kojom je sud raspolagao u momentu donošenja odluke te posebno cijeneći psihijatrijsku ekspertizu sudskog vještaka redovni sudovi su zaključili da nisu ispunjeni zakonski uslovi za odlaganje izvršenja zatvorske kazne jer i da apelantica boluje od hroničnog duševnog oboljenja kako je to tvrdila to nije zakonski razlog za odlaganje izvršenja kazne zatvora obzirom da se ne radi o težoj akutnoj bolesti. Također redovni sudovi iz sadržine dokaza nisu mogli utvrditi da se kod apelantičine kćerke radi o teškoj bolesti. Pored toga, Ustavni sud zapaža da isti zakon predviđa i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđeni upućuje u specijalnu bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Dalje, propisano je i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju uračunava u izdržanu kaznu zatvora.

15. Dakle, apelantica kako je već navedeno, nije koristila mogućnost koju ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija da ponovo pred redovnim sudom, ukoliko smatra da je oboljela od akutne bolesti, traži odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu člana 27. stav.1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija a koja mogućnost joj je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Apelantica nije ponudila ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2445/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio