Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3792/09 (D. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Građanski postupak
- Delegiranje suda
- Nadležnost suda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3792/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 3792/09, rješavajući apelaciju Dušanke Milak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Milak podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-265/09 od 21. oktobra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušanka Milak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnijela je 5. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Ur-265/09 od 21. oktobra 2009. godine.
2. Apelantica je 3. septembra 1997. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinksi sud), protiv «Agrokomerc» d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Uprave za indirektno oporezivanje, Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), Osiguravajućeg društva «Una-Sana» Bihać (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Enesa Šehić (u daljnjem tektu: četvrtotuženi) radi naknade štete vsp: 84.505,30 KM. Općinski sud se rješenjem broj P-1839/97 od 6. septembra 2005. godine oglasio stvarno nenadležnim u navedenoj pravnoj stvari i predmet ustupio Sudu BiH, kao stvarno nadležnom. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Općinski sud zaključio da nije stvarno nadležan zato, jer je 12. augusta 2004. godine stupio na snagu Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 36/04), čime je prestala stvarna nadležnost Općinskog suda u sporovima proisteklim iz štete koja je nastala prilikom vršenja poslova organa i institucija Bosne i Hercegovine, pa je primjenom člana 367. u vezi sa članom 1. i 2. navedenog zakona dostavio Sudu BiH na nadležno rješavanje.
3. Presudom Suda BiH broj P-403/05 od 28. decembra 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i obavezana drugotužena da apelantici na ime nematerijalne štete isplati iznos od 82.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 28. decembra 2006. godine do isplate, na ime materijalne štete iznos od 9.503,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. novembra 2004. godine do isplate i na ime troškova postupka iznos od 5.009,50 KM u roku od 30 dana. Stavom II izreke presude Sud BiH se prema prvotuženom, trećetuženom i četvrtotuženom oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje.
4. Odlučujući o žalbi drugotužene protiv presude Suda BiH broj P-403/05 od 28. decembra 2006. godine, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio rješenje broj Gž-27/07 od 26. marta 2009. godine kojim je žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pogrešnom primjenom odredaba parničnog postupka onemogučio tužene za koje se oglasio nenadležnim, da raspravljaju pred drugostepenim vijećem, pa je primjenom člana 194. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 191. stav 1. tačka
3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ( u daljnjem tekstu: ZPP pred Sudom BiH), odlučio kao u dispozitivu. Konačno, prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku mora cijeniti procesni položaj tuženih, odlučiti o nadležnosti za postupanje imajući u vidu zauzeti stav o atrakciji nadležnosti ukoliko jedan od suparničara nije institucija ili organ vlasti BiH. Ukoliko prvostpeni sud utvrdi da nije nadležan za postupanje u odnosu na sve tužene, spis će dostaviti na odluku o sukobu nadležnosti i tek potom nastaviti prvostepeni postupak.
5. Iz dokumentacije priložene u spisu proizilazi da je Sud BiH u prvostepenom postupku, kome je ustupljen navedeni predmet, odbio stvarnu nadležnost tog suda, pa je dopisom broj P-119/09 od 9. jula 2009. godine, predmet dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH, radi rješavanja sukoba nadležnosti, jer smatra da Sud BiH nije stvarno nadležan za rješavanje ovog imovinskog spora protiv drugotužene.
6. Rješavajuči o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Općinskog suda, Sud BiH je donio rješenje broj Ur-265/09 od 21. oktobra 2009. godine kojim je za postupanje u ovom predmetu odredio Općinski sud u Velikoj Kladuši. Sud BiH je obrazložio da je ZPP pred Sudom BiH propisano da je Sud BiH stvarno nadležan da rješava imovinske sporove, koji se odnose na naknadu štete samo u slučaju ako je šteta nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija. Osim toga, Sud BiH je nadležan za suđenje i drugih imovinskih sporova samo u slučaju ako je nadležnost Suda BiH utvrđena zakonima BiH ili međunarnim ugovorima (član 1. stav 2. i 3. citiranog zakona). Nadalje, Sud BiH je naveo da iz navedenog proizilazi da je Sud BiH nadležan da rješava sporove o naknadi štete samo ako je ista nastala pri vršenju poslova institucija BiH ili organa BiH. Konačno, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete koja je apelantici nastala pri vršenju poslova drugotužene kao inistitucije BiH, nego se radi o zahtjevu za naknadu štete koja je nastala radom bivše institucije Federacije BiH, za koju štetu je odgovorna tužena Federacija BiH, jer je štetni događaj nastupio prije 31. decembra 2003. godine. Iz svega naprijed navedenog, Sud BiH je zaključio da je u konkrentom slučaju za rješavanje predmetnog imovinkog spora isključivo stvarno nadležan Općinski sud radi toga što je Zakonom o sudovima Federacije BiH propisano u članu 27. stav 2. tačka a) da su općinski sudovi nadležni da u prvom stepenu sude u svim građanskim sporovima.
7. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člna 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. S obzirom na to da apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud, prvenstveno, odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.).
11. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita je li ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Općinskog suda, u postupku koji se po apelantičinoj tužbi vodi pred Sudom BiH, bila odlučujuća za utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza.
12. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uvjeta za delegaciju stvarne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za delegaciju stvarne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za delegaciju stvarne nadležnosti, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
13. Ustavni sud naglašava da će nakon usvajanja prijedloga za delegaciju stvarne nadležnosti biti nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim sudom u Velikoj Kladuši, te će u takvom postupku apelantica moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićene garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod postupka u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantičinih građanskih prava i obaveza.
14. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postupak u kojem je odlučivano o sukobu nadležnosti između Suda BiH i Općinskog suda nije obuhvaćen garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović