Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1284/10 (F. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1284/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-1284/10, rješavajući zahtjev Fate Smajlović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Fate Smajlović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Fata Smajlović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-07-000018 od 18. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-110/04 od 10. novembra 2006. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj K-110/04 od 10. novembra 2006. godine apelantica je oglašena krivim za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi stava 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 368. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 46. istog zakona. Kantonalni sud je apelantici, na osnovu čl. 40., 41., 42. i 46. KZ F BiH, za produženo krivično djelo pronevjere utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci a za produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Kantonalni sud je potom, primjenom odredbi čl. 50. i 51. st. 1. i 2. KZ FBiH apelantici izrekao uvjetnu osudu kojom joj je utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelantica je oslobođena dužnosti naknade troškova krivičnog postupka a oštećena privredna društva su sa svojim imovinskopravnom zahtjevima upućena na parnični postupak.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon održanog glavnog pretresa, cijenio sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti te da je utvrdio da je apelantica počinila krivična djela za koja je optužena, odnosno da je u više navrata, na način u vremenu i mjestu opisanim u dispozitivu presude, počinila produžena krivična djela pronevjere i krivotvorenje službene isprave.
4. Odlučujući o izjavljenim žalbama stranaka u postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Kž-07-000198 od 24. jula 2007. godine, kojim je žalbu apelantice uvažio, ožalbenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
5. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kžk-07-000018 od 18. februara 2010. godine kojoj je u stavu I dispozitiva presude apelantica oglašena krivom što je radnjama opisanim u dvije tačke, počinila produženo krivično djela pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH te je sud primjenom čl. 40 stav 1., 41. stav 2 i 42. stav 1. tačka 1 ranijeg KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca. Vrhovni sud je apelanticu oslobodio dužnosti naknade troškova krivičnog postupka a oštećena preduzeća je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevima uputio na parnični postupak. Nadalje je Vrhovni sud stavom II dispozitiva presude, na osnovu člana 298. tačka e) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), odbio optužbu da je apelantica radnjama navedenim pod tačkama II.1 i II.2. počinila krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 368. stav 1. ranijeg KZ FBiH.
6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je na održanom pretresu preuzeo određene dokaze provedene u prvostepenom postupku na način da ih je pročitao. Osim toga, Vrhovni sud je na pretresu neposredno saslušao tri vještaka finansijske struke, zatim tri svjedoka i predstavnika oštećenog privrednog društva. Vrhovni sud je, na osnovu provedenih dokaza, kao nesporno utvrdio da je apelantica radeći na poslovima blagajnika i knjigovođe, bez ikakvog pravnog osnova, u tri navrata, sa računa „Auto servis Igman“ izvršila prenos sredstava na žiro račune preduzeća „Camo-Comerc“ u ukupnom iznosu od 19.015,00 DM, na koji način je preduzećeu „Camo Comerc“ pribavila protivpravnu imovinsku korist. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da je apelantica u periodu od 22. febraura 1997. do 6. maja 1998. godine, u više navrata, sa žiro računa „Auto servis Igman“ podizala novac u ukupnom iznosu od 4. 177,20 DM i da taj novac nije položila u blagajnu nego ga je zadržala za sebe. Nadalje je Vrhovni sud utvrdio da je apelantica u vremenu od 25. avgusta 2000. do 15. avgusta 2002. godine, radeći na poslovima blagajnika i knjigovođe u preduzeću „Kvadar“ pribavila sebi imovinsku korist prisvajanjem novca koji joj je bio povjeren, unoseći neistinite podatke u poslovne isprave, potpisujući imena nalogodavaca na čekovima i unoseći neistinite podatke prepravljanjem iznosa na čekovima o podizanju gotovine i iznosa na uplatnicama, te je tako izvršila prisvajanje novca po osnovima i u iznosima navedenim u dispozitivu presude.
7. Nasuprot tome, u odnosu na dio presude u kojoj je odbio optužbu, Vrhovni sud je istakao da je federalni tužitelj na pretresu izmijenio optužnicu unoseći u činjenični opis djela tačnu naznaku poslovnih isprava u koje je apelantica unosila neistinite podatke i tačnu naznaku u čemu se sastojalo krivotvorenje tih poslovnih isprava. Vrhovni sud je istakao da je na taj način federalni tužitelj u optužnicu unio nove radnje koje apelantici nisu bile stavljene na teret prvobitnom optužnicom. Pošto je žalbu podnio samo zbog odluke o kazni, Vrhovni sud je istakao da bi oglašavanje apelantice krivom za radnje koje nisu bile obuhvaćene prvobitnom optužnicom predstavljale kršenje odredbe člana 322. ZKP FBiH o zabrani reformatio in peius. Osim toga Vrhovni sud je istakao i da je u skladu sa članom 121. stav 1 tačka 4 i članom 122. stav 6. ranijeg KZ FBiH, u odnosu na radnje koje su pod tačkom 1. izmijenjene optužnice stavljene na teret apelantici a koje sadrže obilježja krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 368. stav 1. ranijeg KZ FBiH, za koje djelo je bila propisana kazna zatvora od tri mjeseca od pet godina, s obzirom na vrijeme učinjenja tih radnji, nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja što bi, također predstavljalo osnov za donošenje presude kojom se optužba odbija u skladu sa članom 298. tačka e) ZKP FBiH, jer je od izvršenja tih radnji proteklo više od deset godina. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je naveo da je na strani apelantice našao da postoje olakšavajuće okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine osobito olakšavajuće okolnosti te joj je ublažio zakonom propisnau kaznu i osudio je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Vrhovni sud donio „novu osuđujuću“ presudu kojom je oglasio krivom, a da joj nije dao mogućnost ulaganja žalbe sudu trećeg stepena, mada je to omogućeno osuđenicima na teritoriju Republike Srpke, u skladu sa članom 324. stav 1. ZKP RS. Osim toga, apelantica ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je osudio za krivično djelo iz ranijeg KZ FBiH mada je donošenjem Krivičnog zakona Federacije BiH od 29. jula 2003. godine, članom 419. počev od 1. avgusta stari zakon prestao da važi. Nadalje, apelantica ističe da krivično djelo za koje je osuđena u novom KZ F BiH više ne postoji, odnosno da navedeno djelo nakon stupanja na snagu novog KZ F BiH može počiniti „samo lice koje je pribavilo protupravnu imovnisku korist prisvajanjem novca [...] koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijam F BiH.“ Obzirom da se oštećena preduzeća u potpunom privatnom vlasništvu, to djelo se ne može na nju primijeniti te smatra da bi se u njenom sučaju moglo raditi o krivičnom djelu „utaje iz člana 290. KZ FBiH iz 2003. godine“, za koje djelo je nastupila apsolutna zastara za vođenje krivčnog postupka. Osim toga, apelantica ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u drugostepenoj presudi, jer nije pravilno procijenio navode završne riječi branioca apelantice niti iskaz jednog od saslušanih svjedoka, koje se odnose na status apelantice u oštećenim preduzećima.
9. Apelantica traži da Ustavni sud donese odluku kojom će odložiti izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca jer je „iz razloga navedenih u apelaciji vidljivo očigledno kršenje ljudskih prava zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.“ Osim toga, apelantica navodi da traži privremenu mjeru i iz razloga što je „teško bolesna“ te što smatra da bi joj „stupanjem na izdržavanje kazne zatvora prije rješavanja ove apelacije nastala nenadoknadiva šteta koja se ne bi mogla ispraviti.“.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti paušalni navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službeni novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09). Ustavni sud zapaža da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne (čl. 27-31.) uključujući i slučaj odlaganja izdržavanja kazne zatvora osuđenoj osobi „1) ako je oboljela od teže akutne bolesti (član 24.), te da apelantica nije ničim dokazala da je iscrpila mogućnosti koje ima na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona.
13. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanticu predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta i navoda da je apelantica „teško bolesna“, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović