Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1106/10 (A. B.)

Odluka donesena 28. 04. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 04. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP-1106/10, rješavajući zahtjev Adema Begovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Adema Begovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Begović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, koga zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. aprila 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu preduzimanje bilo kakvih mjera usmjerenih na izvršenje krivičnih sankcija protiv apelanta po presudi Općinskog suda broj Kps-

333/04 od 14. decembra 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 43/98, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u sticaju sa krivičnim djelom «ovjeravanje neistinitog sadržaja» iz člana 353. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Zbog učinjenih krivičnih djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci u koje je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. novembra 2004. godine do 14. decembra 2004. godine. Optuženi je sa Kantonalnim tužiteljem u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužitelj) zaključio Sporazum o priznanju krivnje i to tako da je priznao krivnju za navedena krivična djela, a po optužnici Kantonalnog tužitelja broj KT. 4242/04 od 9. decembra 2004. godine. Obzirom da je u pouci o pravnom lijeku navedene presude utvrđeno da žalba nije dozvoljena, ista je postala pravosnažna 14. decembra 2004. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 051-0-Kv 08-0077 od 23. decembra 2008. godine odbijen je zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne zatvora apelanta po presudi Općinskog suda broj Kps-

333/04 od 14. decembra 2004. godine. Zahtjev je podnio branilac apelanta Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, i u zahtjevu naveo da su ispunjeni uslovi iz člana 17. stav 1. tačka f) KZ FBiH («Službene novine FBiH», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) za zastarjelost izvršenja izrečene kazne zatvora. Naime, shodno odredbama člana 17. stav 1. tačka f) KZ FBiH propisano je da se izrečena kazna neće izvršiti ako je od pravosnažnosti presude proteklo tri godine za izrečenu kaznu zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Nadalje, prema odredbi člana 19. stav 3. određeno je da se zastarjevanje izvršenja kazne prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne. Međutim, nakon uvida u spis Općinskog suda broj 051-0-Iks-06-000061, taj sud je zahtjev apelanta ocjenio kao neosnovan, pošto nisu ispunjeni uslovi za zastarjevanje postupka. Naime, u spisu se nalaze dokazi o postupanju nadležnog organa za izvršenje kazne zatvora u vidu više uputnih akata, naredbi za sprovođenje, naloga za izvršenje kao i naredbe za izdavanje potjernice protiv apelanta i to sve za period počev od 9. juna 2006. godine do dana donošenja ovog rješenja. Prema navedenom, očigledno je da je tim radnjama nadležnog organa, koje su preduzimane radi izvršenja kazne zatvora, prekidan tok zastarjelosti, pa zbog toga nije nastupila kako relativna tako ni apsolutna zastarjelost izvršenja kazne.

4. Na navedeno rješenje se apelant žalio, pa je Kantonalni sud rješenjem broj 006-0-Kž-09-

000002 od 9. februara 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. Kako je Kantonalni sud zaključio, prema stanju spisa vidljivo je da je presuda Općinskog suda broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine postala pravosnažna istog dana, pa je od toga dana počeo da teče rok zastarjelosti izvršenja izrečene kazne. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud preduzimao određene pravne radnje usmjerena na izvršenje krivične sankcije, čime je prekidan tok zastarjelosti. Takođe, cijeli krivični postupak, počev od podizanja optužnice vodio se po odredbama sada važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), iako su predmetna krivična djela počinjena 1999. godine. Naime, kako je Kantonalni sud zaključio, vrijeme izvršenja djela nije od značaja za primjenu ranije važećeg ili sada važećeg ZKP-a FBiH, obzirom da je aktuelni ZKP FBiH u članu 452. stav 1. propisao da će se postupci u krivičnim predmetima, primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona, nastaviti po odredbama istog, u koje predmete spada i krivični postupak protiv apelanta. Kako je krivični postupak započet i dovršen po odredbama sada važećeg ZKP FBiH to je onda, kako je naveo Kantonalni sud, pravilan i zaključak prvostepenog suda da se rok računanja zastarjelosti izvršenja kazne ima utvrđivati prema odredbama člana 17. stav 1. tačka f) sada važećeg KZ FBiH koji je bio na snazi u vrijeme pravosnažnosti prvostepene presude kao dana započinjanja računanja navedenog roka. Kako je naveo Kantonalni sud, i sam punomoćnik apelanta u svom zahtjevu poziva se na ove odredbe uz tvrdnju da je nastupio relativni rok zastarjelosti koji prema pomenutom propisu predstavlja vrijeme od tri godine. Kantonalni sud je zaključio da je tvrdnja punomoćnika apelanta da je nastupila zastarjelost neosnovana, kako to pravilno ističe i prvostepeni sud, a što je vidljivo iz velikog broj akata nižestepenog suda koji su doneseni radi izvršenja izrečene kazne apelantu. Jedan od tih akata je i pravosnažno rješenje predsjednika Općinskog suda broj 051-0-

Iks-06-000071 od 27. juna 2007. godine kojim se odbija molba apelanta za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora od sedam mjeseci po navedenoj presudi. Iz datuma tog rješenja je vidljivo da je ono doneseno prije isteka roka od tri godine od dana osude, kao i da poslije njega nije protekao isti rok, pa je zbog toga zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne zatvora zbog zastarjelosti istog neosnovan, kako je to utvrdio i prvostepeni sud.

5. Nezadovoljan navedenim rješenjima, apelant je 9. jula 2009. godine podnio zahtjev kojim je zatražio da Općinski sud donese rješenje kojim će se utvrditi apsolutna zastarjelosti izvršenja krivične sankcije.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 051Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine odbačen je kao nedopušten podnesak punomoćnika apelanta kojim je traženo da se utvrdi apsolutna zastarjelost izvršenja kazne zatvora. Općinski sud je naveo da je zahtjev branioca apelanta, kao ponovljen podnesak, nedopušten i kao takav bespredmetan, te se po istom ne može postupati, pošto se ovakav zahtjev smatra presuđenom stvari odnosno o istom podnesku apelanta već je pravosnažno odlučeno u sudskom postupku.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 051Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine je odbijena. Kantonalni sud je naveo da je predmetni zahtjev Općinski sud odbacio jer je utvrdio da je u pogledu tog zahtjeva jednom već pravosnažno odlučeno i da nema mjesta ponovnom odlučivanju, pošto su činjenice i okolnosti na kojima se zasniva novi zahtjev identične prvobitno podnesenom zahtjevu. U pogledu primjene odgovarajućih odredbi sada važećeg KZ FBiH vezanih za rokove zastarjelosti izvršenja krivične sankcija, Kantonalni sud navodi da je već pravosnažno odlučeno rješenjem Općinskog suda broj 006-0-Kž-09-000002 od 9. februara 2009. godine u kojem su dati razlozi zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe ranijeg KZ FBiH u računanju istih rokova. Iz tih razloga, zaključuje Kantonalni sud, pobijano prvostepeno rješenje u tom dijelu se pokazuje pravilnim i zakonitim i isto se objektivno ne dovodi u pitanje žalbenim navodima.

8. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim član 9. stav

1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i odredbe čl. 123. i 125. KZ FBiH, te odredba člana 4. KZ FBiH o vremenskoj primjeni krivičnog zakona. Apelant navodi da je očigledno da se u konkretnom slučaju radi o apsolutnoj zastarjelosti izvršenja krivične sankcije, pošto je Presuda Općinskog suda broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine, kojom je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, postala pravosnažna 14. decembra 2004. godine. Apelant je dalje naveo da bi izvršenjem navedene kazne bilo povrijeđeno ustavno pravo apelanta na slobodu i sigurnost ličnosti, jer bi došlo do povrede prava na «zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda», zbog izvršenja presude čije je izvršenje zastarjelo. Apelant navodi da je njegov zahtjev za donošenje rješenja o apsolutnoj zastarjelosti izvršenja krivične sankcije odbijen zbog «vrlo čudnih i pravno neosnovanih razloga», pozivanjem na termin presuđene stvari (res iudicata) koji nije institut iz krivičnog prava. Obzirom da je presuda čije se izvršenje traži donesena 14. decembra 2004. godine, apelant je naveo da je apsolutna zastarjelost nastupila 14. decembra 2008. godine. Apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacija usvaja i utvrđuje da je nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja Presude Općinskog suda broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine i zabranjuje Općinskom sudu preduzimanje bilo kakvih mjera usmjerenih na izvršenje krivične sancije zatvora protiv apelanta po navedenoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović