Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2174/07 (N. D.)
Odluka donesena 28. 04. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2174/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine, u predmetu broj AP 2174/07, rješavajući apelaciju Naila Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 4 i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-
06-000386 od 10. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj 02/1-1085965947 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, broj 1085965947-0 od 4. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-
06-000386 od 10. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, broj 02/1-1085965947 od 22. februara 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, broj 1085965947-0 od 4. januara 2006. godine, u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na javnu raspravu, te član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član
17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Demirovića podnesena protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-08-000057 od 5. februara 2010. godine i 070-0-Uvp-07-000524 od 18. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000674 od 19. oktobra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, br. FZ 1-1458/06 od 10. novembra 2006. godine i UP1-46/1-01-9/06 od 26. juna 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nail Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2007. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 009-0-U-06-
000386. Apelant je više puta dopunjavao apelaciju. U dopuni apelacije od 1. novembra 2007. godine je osporio Presudu Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000674 od 19. oktobra 2007. godine, u dopuni apelacije od 31. januara 2008. godine i 18. juna 2008. godine je osporio Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine, u dopuni apelacije od 25. avgusta 2009. godine je osporio Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru, broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009, u dopuni apelacije od 29. januara 2010. godine je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-07-000524 od 18. novembra 2009. godine, a u dopuni apelacije od 29. marta 2010. godine Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-08-000057 od 5. februara 2010. godine.
Postupak u vezi s zahtjevom za usklađivanje visine penzije
2. Rješenjem SIZ Penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, broj 0001085965947-
0 od 6. septembra 1991. godine, apelantu je priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u iznosu označenom u izreci rješenja, počev od 5. septembra 1991. godine.
3. Apelant je početkom 1998. godine podnio Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Herccegovine (u daljnjem tekstu: zahtjev za prevođenje prijevremene u starosnu penziju). Društveni fond ga je dopisom od 7. maja 1998. godine obavijestio da je izvršeno prevođenje njegove penzije na starosnu, po službenoj dužnosti, počev od 31. marta 1995. godine, odnosno da se penzija isplaćuje bez umanjenja za godine života, iako rješenje nije doneseno.
4. Apelant je 3. decembra 2004. godine, zajedno sa drugim apelantima, podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj naveli da im je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) izvršio preračun penzija iz bivših YU dinara u KM odlukama koje su im nepoznate i koje nisu ni dobili. Ustavni sud je donio odluku AP 1055/04 od 28. juna 2005. godine, kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. U odluci Ustavnog suda je navedeno da «ukoliko su nezadovoljni načinom na koji su im obračunati iznosi penzija, odnosno ukoliko nisu donesena odgovarajuća rješenja kojima se utvrđuju iznosi penzija, apelanti su imali na raspolaganju zakonom propisane pravne lijekove, koje su bili dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.»
5. Rješavajući o apelantovom zahtjevu za ponovno utvrđivanje penzije, koji je apelant podnio 8. septembra 2005. godine, Kantonalna administrativna služba u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) je donijela Rješenje, broj 0001085965947-0 od 4. januara 2006. godine, u kojem je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 0,0007 KM počev od 5. septembra 1991. godine, koji je usklađen 1. januara 2002. godine i iznosi 264,21 KM. Isplata je po ovom rješenju apelantu pripadala od 31. marta 1995. godine. Najzad, konstovano je da ovo rješenje zamjenjuje ranije doneseno rješenje o pravu na penziju. Dan od kad apelantu pripada pravo po ovom rješenju određen je u skladu sa članom 103. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine FBiH” br. 29/98 i 32/01), a dan od kad teče isplata u skladu sa članom 104. istog zakona.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja, broj 0001085965947-0 od 4. januara 2006. godine Federalni zavod je donio Rješenje, broj 02/1-1085965947 od 22. februara 2006. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U rješenju je istaknuto da je zbog ratnih dešavanja prevođenje i usklađivanje penzija izvršeno po službenoj dužnosti bez izdavanja rješenja. Nadalje, penzijski osnov je u konkretnom slučaju utvrđen članom 24. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Sl. list SFRJ“ br. 23/82 do 44/90), a na osnovu plata iz najpovoljnijih 10 uzastopnih godina (od 1980. do 1989. godine), a kao što je bilo utvrđeno i rješenjem od 6. septembra 1991. godine. S obzirom na ukupni penzijski staž od 35. godina, u skladu sa članom 26. navedenog zakona, penzija je određena u iznosu 75% od ostvarenog staža na dan 5. septembra 1991. godine. Ovako određeni iznos je usklađen sa svim pripadajućim povećanjima, te je na dan donošenja osporenog rješenja iznosio 264,21 KM. Također, ovako određeni iznos nije manji od iznosa utvrđenog rješenjem od 6. septembra 1991. godine.
7. Apelant je protiv Rješenja, broj 02/1-1085965947 od 22. februara 2006. godine, pokrenuo upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Sarajevu 24. marta 2006. godine.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj od 009-0-U-06-000386 od 10. janura 2008. godine, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da su osporeno rješenje i prvostepeno rješenje zakoniti. Kantonalni sud je zaključio da je Federalni zavod izvršio usklađivanje apelantove penzije na dan 31. marta 1995. godine po službenoj dužnosti, obzirom da je apelant navršio 60 godina života, zbog čega mu se penzija imala isplaćivati bez umanjenja za godine života, a o čemu je apelant i pismeno obaviješten 7. maja 1998. godine. Nadalje, ocijenjeno je da je pravilno primjenjen član 24. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojem se starosna penzija utvrđuje od mjesečnog prosjeka ličnog dohotka koje je osiguranik ostvario u bilo kojih 10 uzastopnih godina osiguranja koje su za njega najpovoljnije, odnosno član 26. navedenog zakona, prema kojem se penzija obračunava od penzijskog osnova u procentima određenim zavisno od dužine staža osiguranja, a koji je bio osnova za utvrđivanje procenta za obračun penzije po određenom penzijskom osnovu. Na temelju navednog, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je u upravnom postopku utvrđeno da je penzijski osnov na dan sticanja prava tj. 5. septembra 1991. godine iznosio 0,0007 KM, a na dan donošenja rješenja od 4. januara 2006. godine iznos starosne penzije, usklađen sa svim pripadajućim povećanjima je 264, 21 KM, odnosno nije manji od iznosa koji je utvrđen rješenjem od 6. septembra 1991. godine. Neosnovanim je ocijenjen apelantov prigovor da Federalni zavod nije na vrijeme preveo prijevremenu u starosnu penziju, jer iz stanja spisa proizilazi da je to učinjeno po službenoj dužnosti i bez donošenja rješenja na dan 31. marta 1995. godine, kada su se i stekli zakonski uslovi za to, a rješenjem od 4. januara 2006. godine donesenim po apelantovom zahtjevu naknadno je samo potvrđeno i priznato stanje koje je postojalo još od 31. marta 1995. godine. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor da je apelantu, zbog nepriznavanja prava na penziju utvrđenim u rješenju iz 1991. godine, prekinut kontinuitet ostvarivanja prava po osnovu učešća u privatizaciji jer iz osnova neisplaćenih penzija apelantu pripadaju certifikati u označenoj vrijednosti, a kako ga je obavijestila Federalna agencija za privatizaciju dopisom od 16. januara 2006. godine. Obzirom da rok za korišćenje certifikata nije protekao, zaključeno je da apelantu ostaje mogućnost da ih potražuje u drugom postupku pred nadležnim organom, odnosno sudom.
9. Apelant je 31. januara 2008. godine Vrhovnom sudu Federacije BiH podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu, koji je Vrhovni sud Presudom, broj 070-0-Uvp-08-000057 od 5. februara 2010. godine, odbio kao neosnovan. Postupak u vezi s zahtjevom za pristup informacijama
10. Apelant se 30. januara 2006. godine obratio zahtjevom za pristup informacijama Federalnom zavodu, tražeći da mu se dostave fotokopije zakona i drugih propisa koji su direktno korišteni u rješavanju njegovih prava iz penzijskog osiguranja, te informacije koji kurs je korišten u preračunu YU dinara u KM.
11. Rješenjem Federalnog zavoda, broj UPI-46/1-01-9/06 od 26. juna 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem direktora Federalnog zavoda, broj FZ-1-1458/06 od 10. novembra 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za dostavljanje fotokopije odredaba zakona i drugih propisa koji su direktno korišteni u rješavanju o njegovim pravima o penzijskom i invalidskom osiguranju, s obrazloženjem da se radi o propisima koji se objavljuju u službenom glasilu i kao takvi su svima dostupni, te da traženi podaci ne predstavljaju informacije u smislu Zakona o slobodi pristupa informacijama.
12. Apelant je protiv Rješenja direktora Federalnog zavoda, broj FZ-1-1458/06 od 10. novembra 2006. Godine, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Mostaru. U tužbi je istakao i zahtjevda mu se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta u iznosu od 15.000 KM.
13. Kantonalni sud u Mostaru je Presudom, broj 007-0-U-06-000674 od 19. oktobra 2007. godine, apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je je apelant tražio da mu se dostave zakoni i drugi propisi koji ne predstavljaju informacije pod kontrolom Federalnog zavoda jer ih donose Parlament Federacije BiH i Vlada Federacije BiH, a koji se objavljuju u „Službenim novinama FBiH“ i činom objavljivanja dostupni su svim građanima pod jednakim uslovima. Federalni zavod nije ni mogao odbiti ili dati ove podatke jer se ne radi o informacijama koje su pod njegovom kontrolom. Apelantov zahtjev za naknadu štete odbijen je kao neosnovan, jer po ocijeni suda osporenim aktom apelantu nije nanesena nikakva šteta.
14. Apelant je 29. oktobra 2007. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000674 od 19. oktobra 2007. godine, koji je Vrhovni sud Presudom, broj 070-0-Uvp-07-000524 od 18. novembra 2009. godine, odbio kao neosnovan.
Postupak u vezi s zahtjevom za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine
15. Apelant je podnio zahtjev Kantonalnom sudu u Mostaru zahtjev za zaštitu sloboda i prava građana zagarantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH), koji je . Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru, broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine, odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je istaknuto da se u smislu člana 60. Zakona o upravnim sporovima može zahtijevati zaštita prava i osnovnih sloboda garantovanih Ustavom FBiH, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Na temelju predočenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantu u toku postupka u kojem je odlučivano o njegovim pravima iz penzijskog osiguranja nije bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu njegovih prava jer je protiv prvostepenog rješenja žalbu izjavio drugostepenom organu, odnosno pokrenuo upravni spor, te protiv donesene presude uložio zahtjev za vanredno preispitivanje. Nadalje, zaključeno je da apelant ničim nije dokazao da mu je bilo uskraćeno pravo na pristup informacijama u postupku utvrđivanja njegovog prava na penziju. Najzad, s obzirom da nije tražio održavanje javne rasprave u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, presuda Kantonalnog suda je donesena po sudiji pojedincu, na nejavnoj sjednici. Najzad, protiv presude donijete u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba kao redovni pravni lijek, pa zbog toga nije ni sadržala pouku o pravnom lijeku.
16. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, donošenja rješenja po njegovom zahtjevu za usklađivanje penzije koji je podnio početkom 1998. godine, povrijeđeni pravo na život iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu penzija nije pravilno utvrđena i obračunata i da su upravni i sudski organi, osim nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primjenili materijalno pravo i odredbe Zakona o penzijsko-inalidskom osiguranju obzirom na obračun penzije, penzijski osnov, te izvršena usklađivanja i povećanja penzije. Smatra da mu je osporenim rješenjima i presudama donesenim u postupku po njegovom zahtjevu za usklađivanje visine penzije stavljeno van snage njegovo rješenje o penzionisanju od 6. septembra 1991. godine, te da je ovim rješenjem u stvari obnovljen postupak njegovog penzionisanja, odnosno da su mu prava retroaktivno definisana. Ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu u potpunosti zanemario dokaze koje je uz tužbu priložio, te da je propustio da se očituje o pravnom osnovu za postupanje Federalnog zavoda prilikom preračunavanja penzije određene u dinarima u KM. Apelant također smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru i rješenjima Federalnog zavoda onemogućen pristup informacijama o zakonskoj osnovi za donošenje rješenja od 4. januara 2006. godine, a čime mu je definitivno osporeno i stečeno pravo na penziju.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. st. 2. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: ««1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4.protekao je rok za podnošenje apelacije
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» A. Dopustivost prima faciae
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
19. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što, kako navodi, odluka u postupku utvrđivanja visine penzije nije donesena u razumnom roku. Također, apelant smatra da mu je zbog nepravnilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo konstatuje da je apelant u apelaciji naveo da predmetni postupak za usklađivanje visine njegove penzije traje od 1998. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant zbog nedonošenja odluke po njegovom zahtjevu iz 1998. godine prethodno podnosio apelaciju Ustavnom sudu i da je apelacija odbačena zbog neiscrpljivanaj pravnih lijekova. Međutim, apelant je podnio novi zahtjev za utvrđivanje visine penzije, te je predmet ispitivanja razumnost dužine trajanja postupka u ovoj odluci, postupak koji je apelant pokrenuo podnošenjem novog zahtjeva 5. septembra 2005. godine i koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine.
21. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje u razumnom roku Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
22. Ustavni sud zapaža se predmetni postupak tiče utvrđivanja visine starosne penzije što nije posebno složeno ni činjenično ni pravno pitanje. Što se tiče eventualnog doprinosa nadležnih upravnih organa i Kantonalnog suda u Sarajevu u ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Administrativna kantonalna služba po apelantovom zahtjevu donijela rješenje u roku od četiri mjeseca, a da je Federalni zavo o apelantovoj žalbi odlučio u roku od mjesec i deset dana. Dalje, Ustavni sud zapaža de je Kantonalni sud odluku o apelantovoj tužbi u upravnom sporu donio u roku od jedne godine i devet mjeseci, računajući od dana kada je apelant podnio tužbu za pokretanje upravnog spora. Dakle, ukupno, prvostepeni i drugostepeni upravni postupak pred Federalnim zavodom, te upravni spor pred Kantonalnim sudom je trajao dvije godine i 2 mjeseca, što se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati periodom koji je suprotan principu «razumnog vremena» iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povrede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
24. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovih prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenih prava moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
B. Protek roka
27. U dopuni apelacije koju je apelant podnio 18. juna 2008. godine u najvećem dijelu su ponovljeni navodi izneseni u dopuni apelacije od 31. januara 2008. godine kojom je osporena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u dopuni apelacije od 31. januara 2008. godine. Naime, u predmetnoj dopuni apelacije apelant je naveo da mu je u postupku donošenja Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zbog toga što je odluka donesena na nejavnoj sjednici. Također je naveo da su mu povrijeđena prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana. S obzirom na to da je apelant osporio Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine u dopuni apelacije od 31. januara 2008. godine (što znači da osporenu presudu primio prije tog datuma), predmetna dopuna apelacije je podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda u Sarajevu C. Dopustivost ratione materiae C.1. Presuda Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-000674 od 19. oktobra 2007. godine
28. Ustavni sud zapaža da su osporena presuda Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-U-06-
000674 od 19. oktobra 2007. godine, kao i rješenja koja su joj prethodila, doneseni u postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za pristup informacijama.
29. Ustavni sud ističe da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ukoliko se radilo o postupku u kojem su se utvrđivala građanska prava i obaveze, odnosno ukoliko je ishod takvog postupka odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosi na utvrđivanje osnovanosti apelantovog zahtjeva za pristup informacijama ne utvrđuju njegova građanska prava i obaveze, niti je predmetnog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, a niti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite u ovom slučaju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
C.2. Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine
Apelant se također žali na Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003190 09 Uz od 14. avgusta 2009. godine kojim je odbačen njegov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zagarantovanih Ustavom FBiH. Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zagarantovanih Ustavom FBiH ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja da li su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetnog zahtjeva, odnosno o procesnoj dopustivosti ovog pravnog sredstva. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6. stav 1. Evropske konvencije.(vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1838/09od 11. februara 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
C.3. Presuda Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-08-000057 od 5. februara 2010. godine
30. U konkretnom slučaju apelant se žali na Presudu Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-08-000057 od 5. februara 2010. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-06-000386 od 10. januara 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se i ovaj predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo o apelantovim pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
31. U odnosu na navode apelanta da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu izčlana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je već utvrđeno da se u predmetnim postupcima nije raspravljalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, pa tako ni o pravu na imovinu, slijedi da su i navodi apelacije o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tač. 4 i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović