Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/08 (R. D.)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-380/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP 380/08, rješavajući apelaciju Radeta Drinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Drinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Kž-07-000 171 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Travnik broj K-9/04 od 13. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Drinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Mensud Hodžić advokat iz Zenice, podnio je 1. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Kž-07-000 171 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-9/04 od 13. aprila 2007. godine.

2. Odlučujući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Travnik broj KT-148/01, Općinski sud je presudom broj K-9/04 od 13. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Kž-07-000 171 od 13. novembra 2007. godine, apelanta i H.D. oglasio krivim što su 16. februara 1990. godine, u Vitovlju, Opština Travnik na lokalnom putu Korićani-Vitovlje ugrozili javni saobraćan na način pobliže naveden u dispozitivu presude, čime su počinili krivično djeloteško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 5. u vezi sa članom 181. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog Zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» br. 2/92. 8/92, 10/92, 16/92, 21/92 i 28/94; u daljnjem tekstu: KZ RBiH) pa im je primjenom istih zakonskih odredbi i primjenom čl. 33, 41, 42. i 51. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije izrečena uslovna osuda kojom im je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne počine novo krivično djelo. Na osnovu člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98 i 23/99, u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni su upućeni da imovinsko pravni zahtjev za naknadu štete ostvaruju u parničnom postupku.

3. Općinski sud je u toku dokaznog postupka saslušao veliki broj svjedoka, pročitao nalaze vještaka saobraćajne struke iz marta 1990. godine, dopunu nalaza iz januara 1992. godine, proveo timsko vještačenje po vještacima saobraćajne struke 10. januara 2007. godine, pročitao zapisnik o uviđaju, zapisnik o spoljnom opisu leševa poginulih putnika, te izvršio uvid u fotodokumentaciju i crtež lica mjesta pa je nakon ocjene provedenih dokaza, dovodeći ih u vezu sa odbranom apelanta i optuženog H.D. odlučio kao u dispozitivu presude. Općinski sud je istakao da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je 16. februara 1990. godine na lokalnom putu Korićani-Vitovlje došlo do saobraćajne nesreće u kojoj su učestvovali autobus kojim je upravljao optuženi H.D. i autobus marke TAM kojim je upravljao apelant, da je autobus kojim je upravljao H.D. sletio u provaliju sa desne strane puta te je u tom autobusu smrtno stradalo pet putnika a četiri su zadobili teške tjelesne povrede.

4. Općinski sud je istakao da je u toku postupka provedeno vještačenje po timu vještaka za oblast vještačenja saobraćaja koji su izradili pismene nalaze i mišljenja te ih na glavnom pretresu dodatno pojasnili a na koje nalaze apelant i optuženi H.D. nisu imali primjedbe. Vještaci su u nalazu istakli da su koristili obimnu i detaljnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu te su mišljenja da nije potrebno provoditi rekonstrukciju događaja. Vještaci su naveli da je optuženi H.D upravljajući autobusom propustio prilagoditi brzinu kretanja vozila osobinama puta, stanju puta i ostalim uslovima, krećući se brzinom od 33 km/h a prilagođena je bila svaka brzina manja od 18 km/h. Uslijed navedene brzine prešao je na suprotnu kolovoznu traku kada je ostvario kontakt sa autobusom koji je dolazio iz suprotnog pravca i kojim je upravljao apelant, koji nije zaustavio vozilo na pogodnom mjestu iako je primijetio da mu u susret, uz nagib, dolazi autobus koji se kretao brzinom od 31 km/h koja nije bila prilagođena stanju i uslovima puta. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 44. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ». br. 50/88, 80/89, 29/90, i 11/91 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/94 i 2/96, u daljnjem tekstu: ZOBS) prema kojoj je vozač dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama stanja puta, vidljivosti i drugim saobraćajnim uslovima tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti. Također je ukazao i na odredbu člana 57. ZOBS-a prema kojoj je propisano da na djelu puta sa velikom uzdužnim nagibom na kome je mimoilaženje nemoguće ili je veoma otežano, vozač vozila koji se kreće niz nagib dužan je da zaustavi vozilo na pogodnom mjestu ako primijeti da mu drugo vozilo ide u susret uz nagib. Općinski sud je povjerovao iskazima saslušanih svjedoka koji su se nalazili u autobusu kojim je upravljao apelant i koji su naveli da se autobus, obzirom da je put bio klizav, kretao sporo te da neposredno prije kontakta sa đačkim autobusom koji je dolazio iz suprotnog pravca nije stajao nego se kretao malom brzinom, te je odbranu apelanta u tom dijelu ocijenio kao smišljenu i sračunatu u cilju izbjegavanja ili bar umanjivanja odgovornosti za izvršeno krivično djelo zbog čega je kao takvu nije mogao ni prihvatiti. U radnjama apelanta Općinski sud je našao sva bitna obilježja bića krivičnog djela-teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja a prilikom izbora krivične sankcije kao olakšavajuću okolnost cijenio je činjenicu da je oženjen, otac dvoje djece, nezaposlen i da do sada nije osuđivan, istovremeno ne nalazeći otežavajuće okolnosti na njegovoj strani. Općinski sud je na kraju istakao da su ispunjeni uslovi za izricanje uslovne osude te ublažavanjem zakonom predviđene kazne i po vrsti i visini.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud provedenim dokazima utvrdio sve odlučne činjenice, analizirao propuste svakog od vozača, pojedinačno analizirajući sve izvedene dokaze na temelju čega je pravilno zaključio da su u radnjama, odnosno propustima apelanta i optuženog H.D. ostvarena sva zakonska obilježja krivičnog djela za koje su oglašeni krivim. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i svoje zaključke temeljio na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne sruke koji su izvršili timsko vještačenje a kojem nalazu apelant nije prigovorio. Upravo nalazi vještaka koji su dati u svemu prema pravilima struke, upućuju na zaključak kakav je izveo i prvostepeni sud. Naime elemente doprinosa apelanta saobraćajnoj nezgodi prvostepeni sud nalazi u brzini kretanja autobusa kojim je upravljao, za koju su vještaci utvrdili da nije bila prilagođena stanju puta, nagibu, širini puta i ostalim saobraćajnim uslovima za bezbjednu vožnju tako da vozilo može zaustaviti pred svakom preprekom, jer je prilagođena brzina u konkretnom slučaju svaka manja od 17.km/h. Kantonalni sud je također istakao da je prvostepeni sud imao u vidu zaključak vještaka da se upravo apelant kretao brzinom koja nije bezbjednosna i da je u subjektivnom smislu kao vozač imao mogućnost da vidi nailazak drugog autobusa iz suprotnog smjera pa iako je, prema provedenim dokazima, vidio taj autobus, nije odmah reagovao kočenjem nego je zakasnio sa tom reakcijom. Kantonalni sud je istakao da su i saslušani svjedoci potvrdili odlučnu činjenicu da se apelant kretao u momentu nezgode demantujući na taj način tvrdnju odbrane da je zaustavio autobus i stajao. Kantonalni sud je na kraju istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su uzroci nastanke sporne saobraćajne nesreće u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi u propustima oba vozača što je imalo za posljedicu nastanak sporne prometne nezgode sa navedenim posljedicama.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje da su pogrešno ocijenili nalaz vještaka saobraćajne struke i pogrešno primijenili materijalni zakon. Apelant je istakao da je nepravično osuđen jer su vještaci saobraćajne struke jasno ukazali da je osnovni uzrok saobraćajnoj nesreći prelazak autobusa kojim je upravljao H.D. sa desne na lijevu stranu kolovoza i to za 0,90 metara. Smatra da nije mogao ništa da učini, da je njegovo ponašanje bilo u skladu sa blanketnom normom te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i da ga oslobodi od optužbe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta i optuženog H.D, predložene svjedoke optužbe i odbrane te proveo timsko vještačenje po vještacima saobraćajne struke: Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su apelant i optuženi H.D. kao učesnici u saobraćaju, upravljajući autobusima ugrozili javni promet čime su počinili krivično djelo–teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 5. u vezi sa članom 181. stav 3. u vezi sa stavom 1 KZ RBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu-teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka saobraćajne struke u pogledu uzroka nastanka sporne prometne nezgode, koji su u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi u propustima oba vozača, uz kršenje saobraćajnih propisana a na koji apelant nije imao primjedbe, te dovodeći ih u vezu sa iskazima svjedoka-putnika iz autobusa i materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka, te zašto je poklonio vjeru iskazu saslušanih svjedoka. Također, Općinski sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo jer je pravilno zaključio da su u radnjama odnosno propustima apelanta i optuženog H.D. ostvarena sva zakonska obilježja krivičnog djela-teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanta, niti su na bilo kakav način proizvoljna. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/08 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio