Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-247/08 (Ž. G.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-247/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine, u predmetu broj AP-247/08, rješavajući apelaciju Željka Grbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Grbića,podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Kž-06-
000644-7 od 15. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, koga zastupaju Vladimir Raosavljević i Mileta V. Bošković, advokati iz Banjaluke, podnio je, 18. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere, a 13. juna 2008. godine dostavio je dopunu apelacije.
2. Apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekidanje izdržavanja kazne zatvora izrečene osporenom presudom Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji, Ustavni sud je odbio odlukom o privremenoj mjeri od 14. februara 2008. godine.
3. Kantonalni sud je, presudom broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, na osnovu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine F BiH» br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), pravomoćnu presudu tog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, stavio van snage, i uz to prvooptuženog Gojka Srdića (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelanta, kao drugooptuženog, oglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) u vezi sa članom 6.a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZ RBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Na osnovu istih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi iz čl. 4, 5, 33. i 41. preuzetog KZ SFRJ prvooptuženi i apelant su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina u koje im je, na osnovu člana 50. preuzetog KZ SFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. jula 2007. godine, pa nadalje. Istom presudom, na osnovu člana 101. stav
2. ZKP porodica oštećenog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a prvooptuženi i apelant su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su prvooptuženi i apelant, 22. septembra 1992. godine u Bosanskom Petrovcu, zajedno sa nepoznatim licem, kao pripadnici vojske bosanskih Srba (kasnije vojska Republike Srpske), uniformisani i naoružani automatskim puškama, oko 9,30 sati došli u blizinu porodične kuće Saliha Ibrašimovića. Nepoznato lice je iz automatske puške ispucalo nekoliko metaka u pravcu oštećenog Ibrašimovića, koji se nalazio ispred kuće. Kada je oštećeni, bojeći se za svoj život, pokušao pobjeći iza kuće prvooptuženi i apelant su, u namjeri da ga liše života zbog nacionalne mržnje, iz automatskih pušaka u oštećenog ispucali više metaka i pri tome mu nanijeli strijelne rane od kojih je oštećeni ubrzo umro.
5. Kantonalni sud je obrazložio da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka apelantove odbrane, zatim da je proveo djelimičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta na okolnosti odvijanja događaja i ubistva oštećenog, da je izvršio uvid u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta sa navedene djelimične rekonstrukcije događaja, zatim da je uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, pročitao dokaze ranije izvedenog medicinskog vještačenja i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Esada Kartala jer je on u svom iskazu bio dosljedan, izričit i uvjerljiv. Također, prilikom vršenja rekonstrukcije događaja na licu mjesta, koja je obavljena sa ciljem provjere vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i vjerodostojnosti iskaza drugih očevidaca događaja, navedeni svjedok je vizuelno i detaljno pokazao kako položaje i kretanje optuženih, položaj i kretanje trećeg muškarca iz navedene grupe, tako i položaj i kretanje poginulog oštećenog. Navedenom rekonstrukcijom događaja, po ocjeni Kantonalnog suda, pouzdano je dokazano da je svjedok Esad Kartal navedeni događaj, optužene i oštećenog mogao jasno vidjeti sa mjesta i pozicije sa koje je on promatrao kritični događaj. Kantonalni sud je u obrazloženju dalje naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se sasluša svjedok Semir Nukić, jer ovaj svjedok nije bio očevidac događaja, niti ima pouzdanih pokazatelja da su ovom svjedoku poznate činjenice u vezi ubistva oštećenog.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da analizom i ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan i siguran način utvrditi da li su obojica optuženih prilikom ubistva oštećenog rafalno pucali iz automatske puške u oštećenog, te ga na taj način lišili života, ili je pak to učinio samo jedan od njih dvojice. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je iz iskaza svjedoka Esada Kartala sasvim pouzdano utvrđeno da su obojica optuženih držali automatske puške uperene prema oštećenom u trenutku njegovog lišenja šivota i u trenutku ispaljivanja smrtonosnog rafala prema oštećenom, te da je u datoj situaciji potpuno irelevantno da li su tom prilikom obojica optuženih pucali u oštećenog i na taj način ga lišili života ili je to učinio samo jedan od njih dvojice. Naime, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz cjelokupnog ponašanja optuženih u kritičnom događaju, a posebno u momentu ispaljenja smrtonosnog rafala očigledno je da su obojica optuženih upravo htjeli izvršenje krivičnog djela ubistva oštećenog. Kantonalni sud je istakao da na ovakav zaključak ukazuje kako prethodno ponašanje optuženih prije počinjenog ubistva (jer su optuženi zajednički sačekali oštećenog neposredno ispred njegove kuće dok ga je prethodno već ranio treći nepoznati vojnik), zatim ponašanje optuženih u samom trenutku ubistva oštećenog, jer je svaki optuženi u trenutku ubistva držao u njega uperenu automatsku pušku, a da prilikom ispaljivanja rafala niti jedan od optuženih nije preduzeo niti jednu radnju koja bi bila usmjerena na sprečavanje pucanja u oštećenog. Također, na zaključak da su optuženi htjeli izvršenje predmetnog krivičnog djela ukazuje i ponašanje optuženih poslije počinjenog ubistva kada su optuženi podigli svoje automatske puške i potom pucali u zrak, zatim se zajednički udaljili sa lica mjesta, a da tom prilikom ni jedan od njih nije prilazio mjestu na koje je pao oštećeni, niti mu pokušao ukazati pomoć i spasiti mu život. Iz ovakvog ponašanja i djelovanja optuženih u inkriminisanom događaju, po ocjeni Kantonalnog suda, proizilazi nepobitan zaključak da su optuženi u tom događaju imali svojstvo i status saizvršioca u smislu odredbe člana 22. KZ SFRJ pa su oni podjednako odgovorni za krivično djelo za koje su optuženi i za koje ih je sud oglasio krivim.
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, djelomično uvažio žalbe prvooptuženog i apelanta i uz primjenu člana 42. tačka 1. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZ SFRJ preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i prvooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi ukazao da je tužitelj na glavnom pretresu u spise predmeta uložio podnesak u kome je napisao završnu riječ i tom prilikom nije je usmeno izložio kako je bio najavio.Vrhovni sud je dalje obrazložio da prvostepeni sud u smislu člana 334. ZKP nije trebao dozvoliti tužitelju da umjesto usmenog izlaganja završnih riječi u spise predmeta uloži završne riječi u pismenoj formi, mada je tužitelj u tom pravcu dao i određena usmena izjašnjenja. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda ovakvo postupanje prvostepenog suda nema onaj značaj koji mu se pridaje u žalbi apelanta. Vrhovni sud je naveo da, prije svega, apelant i njegovi branitelji nisu koristili mogućnost da zatraže od prvostepenog suda da im preda jedan takav podnesak sa tužiteljevom završnom riječi pored njegovog djelimičnog usmenog izjašnjenja. Također, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim tvrdnje apelanta da je povrijeđeno načelo neposrednosti iz člana 342. ZKP. Dalje je zaključio da je podnesak tužitelja u konkretnom slučaju tretiran kao irelevantan, jer nije sadržavao nikakve nove činjenice ili dokaze koji su mogli biti od uticaja na odluku, što se vidi i iz obrazloženja pobijane presude u kojem mu nije dat bilo kakav značaj, odnosno nije ni pomenut. Vrhovni sud je smatrao da Kantonalni sud zbog toga nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, na koju se apelant žalio, niti je neuručenje podneska tužitelja koji je sadržavao njegove završne riječi, u konkretnom slučaju bilo na štetu apelantovog prava na pravično suđenje zagarantovanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U odnosu na žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud trebao saslušati svjedoka Semira Nukića, jer «on ima saznanja koja su lica ispred njegove kuće prolazila neposredno prije događaja» Vrhovni sud je, imajući u vidu nespornu činjenicu da predloženi svjedok nije očevidac predmetnog događaja, kao i ostale navode iz obrazloženja prvostepene presude, obrazložio da nije mogao prihvatiti suprotne žalbene prigovore apelanta. Za ovakvu ocjenu, po mišljenju Vrhovnog suda nemaju značaja ni okolnosti da je naknadno, nakon donošenja pobijane presdu,e pribavljen ovjereni iskaz navedenog svjedoka. U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenim navodima apelanta, cijenio niz dokaza, te se bavio činjenicama koje imaju značenje indicija i dokaznih činjenica, na temelju kojih je utvrđivao da li odlučne činjenice postoje ili ne postoje. Prvostepeni sud se, također, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, vrlo detaljno bavio spornim pitanjima u obrazloženju pobijane presude i naveo je potrebne razloge koji upućuju na činjenične zaključke da su prvooptuženi i apelant kao saizvršitelji lišili života oštećenog.
10. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da se povreda ovog prava ogleda u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, iako za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Smatra da su sudovi povrijedili načelo in dubio pro reo, što je vrhunsko načelo krivične procedure. Ukazuje da su tokom postupka pogrešno utvrđene činjenice i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naveo je da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu svjedoka Esada Kartala koji je tokom postupka imao više različitih verzija predmetnog događaja koje se razlikuju u veoma važnim okolnostima. Također, je naveo da je prvostepeni sud usvojio prijedlog odbrane apelanta da se sasluša određeni svjedok, da bi na slijedećem pretresu, pošto se svjedok nije pojavio, odbio prijedlog apelantove odbrane sa obrazloženjem da taj svjedok nije očevidac događaja. Po mišljenju apelanta, ovo je «jedinstven slučaj u sudskoj praksi i predstavlja grubu povredu prava na odbranu». Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je tužilac svoju završnu riječ napisao na šest kucanih stranica, što tu završnu riječe nije usmeno obrazložio na glavnom pretresu, niti se takva pismena završna riječ dostavila apelantovoj odbrani kako bi se odbrana apelanta upoznala sa njenom sadržinom. Na ovaj način, po mišljenju apelanta, njegova odbrana je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu, to jeste tužioca. Pored toga, apelant ističe da mu je uz poziv za sjednicu drugostepenog vijeća dostavljen odgovor na žalbu Federalnog tužioca, ali ne i odgovor Kantonalnog tužioca na koji se pozvao Federalni tužilac. Dalje je naveo da je ukazao na ovaj propust prilikom izlaganja žalbe na sjednici drugostepenog vijeća, ali drugostepena presuda nije dala razloge o ovoj povredi apelantovog prava na pravično suđenje.
11. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud se, u vezi apelantovog prigovora da mu nije dostavljen odgovor na žalbu tužitelja pozvao na član 363. ZKP. Vrhovni sud je istakao da prema navedenoj odredbi nije postojala zakonska obaveza da se odgovor na žalbu tužitelja dostavi apelantu i njegovom branitelju, a što je u skladu sa svrhom tog podneska, da se protivniku žalitelja omogući da iznese svoje proturazloge u odnosu na žalbene osnove i navode iz žalbe apelanta. Pored toga, pismeno izjašnjenje tužitelja u odnosu na žalbu apelanta ne sadrži nikakve nove dokaze i nove pravno relevantne činjenice, već samo njegove odgovore na žalbene prigovore. Vrhovni sud je istakao, da se navedeno vidi ne samo iz sadržaja tog podneska tužitelja, već i po tome što suprotno ne tvrdi ni apelant u svojoj apelaciji.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Razmatrajući navode apelanta koji se tiču navodne povrede principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6.stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama prvooptuženog i apelanta kao saizvršioca stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. KZ RBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, prvostepeni sud je dao razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog odbrane da se sasluša određeni svjedok smatrajući da isto nema značaj za predmet krivice, a takav zaključak i obrazloženje u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, Ustavni sud smatra da ništa je ukazuje da je procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka predloženog od strane apelantove odbrane u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. Navedenim odbijanjem prvostepeni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan krivični predmet, ocijenio da je saslušanje predloženog svjedoka odbrane nepotrebno u konkretnom slučaju, što je detaljno obrazložio.
17. Ustavni sud dalje zapaža da se apelant žali na povredu prava na ravnopravnost stranaka u postupku i pravo na odbranu i zato što je na glavnom pretresu u spis predmeta uložen pismeni podnesak koji je sadržavao završnu riječ tužitelja, iako je tužitelj bio obavezan da usmeno izloži završnu riječ i to je uradio samo djelimično, te zato što mu je dostavljen samo odgovor na žalbu Federalnog tužitelja, ali ne i odgovor Kantonalnog tužitelja na njegovu žalbu.
18. U vezi sa pitanjem podneska koji je sadržavao završnu riječ tužitelja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da prvostepeni sud nije trebao dozvoliti tužitelju da umjesto usmenog izlaganja završne riječi u spis uloži pismeni podnesak, ali da to samo po sebi nema značaj kršenja procesnog prava. Ustavni sud također ukazuje da prihvatanje suda da tužitelj uloži u spis podnesak koji sadrži završnu riječ, samo po sebi ne može predstavljati kršenje prava na ravnopravnost strana u postupanju, tim prije što je Vrhovni sud utvrdio i da apelant nije zatražio na glavnom pretresu da mu se taj pismeni podnesak preda, niti je taj podnesak sadržavao bilo kakve nove dokaze i pravno relevantne činjenice koji već nisu bili izvedeni na glavnom pretresu. U vezi sa navodima o nedostavljanju odgovora tužilaštva na žalbu, Ustavni sud Ustavni sud ističe da se u smislu člana 363. ZKP žalba dostavlja protivnoj stranci i branitelju radi eventualnog odgovora u roku od osam dana. Ratio legis ove zakonske odredbe jeste realizacija načela kontradiktornosti, prema kome je nužno da protivna stranka i branitelj saznaju za postojanje žalbe i njezin sadržaj, te da ukoliko žele podnesu odgovor na žalbu u kome mogu navesti i proturazloge. Ustavni sud dalje ističe da sadržaj odgovora na žalbu načelno gledano nužno se kreće u granicama žalbenih navoda sa ciljem da se oni ospore, podrže ili prikažu drugačije. Radi toga se u žalbenom postupku odlučuje samo o žalbi, a ne i odgovoru na žalbu (član 370. ZKP). Pored toga Ustavni sud zapaža da je pred Vrhovnim sudom održana sjednica vijeća u prisutnosti Federalnog tužitelja i apelanta i njegovih branitelja, gdje su stranke u postupku usmeno iznijele svoje razloge i argumente u predmetnom krivičnom postupku.
19. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u odnosu na tvrdnju da mu je na bilo koji od navedenih načina prekršen princip «ravnopravnosti strana» u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u ovom dijelu njegova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
20. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, budući da tužilaštvo nije dokazalo pred sudom da je apelant lišio života oštećenog. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o krivici apelanta kao saizvršioca sa prvooptuženim. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović