Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-625/08 („L&M COMERCE“ d.o.o. Domaljevac)

Odluka donesena 13. 05. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-625/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-625/08, rješavajući apelaciju „L&M COMERCE“ d.o.o. Domaljevac na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „L&M COMERCE“ d.o .o. Domaljevac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj 002-0-Pž-07-000014 od 14. prosinca 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „L&M COMERCE“ d.o.o. Domaljevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevca, kojeg zastupa Živan Blagojević, odvjetnik iz Šamca, podnio je 23. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 002-0-Pž-07-000014 od 14. prosinca 2007. godine.

2. Na mostu Orašje-Županja 19. studenog 2005. godine dogodila se prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo apelantovo vozilo i na kojem su nastala oštećenja. Apelant je 23. prosinca 2005. godine protiv Direkcije cesta Federacije Bosne i Hercegovine pokrenuo parnični postupak radi naknade štete.

3. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 025-0-P-

07-000015 od 30 travnja 2007. godine, u ponovnom postupku, obvezana je tužena Direkcija za ceste Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 7.485,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je ponovo proveo dokaze, odnosno da je izvršio uvid u: ugovor zaključen između tužene i tvrtke „Cesta“ d.d. Mostar, nalaz i mišljenje i iskaz vještaka prometne struke, izvješće o izvršenom prekršaju sa prometnom nezgodom, prometnu dozvolu, rješenje Općinskog suda za prekršaje od 13. prosinca 2005. godine, te da je saslušao kao svjedoka vozača apelantovog vozila.

4. Utvrđujući odgovornost za nastanak prometne nezgode, Općinski sud je naveo da iz iskaza vještaka prometne struke slijedi da je do prometne nezgode došlo zbog toga što je vozač izgubio kontrolu nad vozilom, jer je cesta bila zaleđena i nije zadovoljavala uvjete za siguran promet, a u svezi postojanja propusta na strani vozača, da postoje propusti ako se vozač zbog tih okolnosti morao zaustaviti. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da se vozač kretao brzinom oko 35 km/h, iako je dopuštena brzina bila 40 km/h, da je ta zaleđena površina na cesti za njega predstavljala prepreku koja ga je iznenadila i zbog koje je izgubio je kontrolu nad vozilom, da postavljeni znak „klizav put“ na kolniku u blizini gdje se dogodila prometna nezgoda može biti samo ograničenog trajanja i da nije trebao biti dopušten promet dok se poledica ne ukloni, te da se uostalom taj znak tu nalazi konstantno, tj. nalazio se i u lipnju 2006. godine kada je vještak sačinio nalaz. Općinski sud je dalje naveo da rješenje Općinskog suda u prekršajnom postupku u kojem je vozač apelantovog vozila oglašen krivim, nije relevantno jer je u to vrijeme sud za prekršaje postupao kao upravni organ u kojem postupku nije vršeno prometno vještačenje, odnosno da je proveden skraćeni prekršajni postupak za koji vozač nije niti znao da se vodi, jer da je znao vjerojatno bi na prvostupanjsko rješenje uložio prigovor i predložio vještačenje, nakon čega bi ishodio oslobađajuću odluku prekršajnog suda. S tim u svezi Općinski sud je istakao da se za nastalu štetu ne može odgovarati po osnovu krivnje sukladno odredbi članka 178. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je konstatirao da nije bilo doprinosa vozača nastanku štete.

5. Odgovarajući na prigovor pasivne legitimacije tužene, odnosno obrazlažući zašto je tužena odgovorna za nastalu štetu, Općinski sud je naveo da je zaleđena cesta predstavljala opasnu stvar, da se sukladno članku 154. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) za štetu od opasne stvari odgovora po objektivnom kriteriju uzročnosti, bez obzira na krivnju, da se sukladno odredbi članka 173. ZOO uzročnost pretpostavlja, što konkretno znači da svaka šteta koja nastane na cesti kao opasnoj stvari potječe od te stvari, osim ako se ne dokaže da cesta nije uzrok štete, ali da tužena nije dokazala da je u to vrijeme poduzela propisane mjere zaštite i održavanja na cesti. Općinski sud je dalje istakao da sukladno odredbi članka 37. stavak 1. Zakona o cestama Federacije BiH („Službene novine F BiH“, broj 6/02, u daljnjem tekstu: Zakon o cestama), tužena je obvezna naknaditi štetu ukoliko u smislu odredbi članka 51. istog zakona propusti izvršiti radove na održavanju, što tužene jeste, nije očistila led sa kolnika. Sukladno navedenom, Općinski sud je naveo da kako je utvrdio da je tužena odgovorna za nastalu štetu, to je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta utemeljen.

6. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu, broj 002-0-Pž-07-000014 od 14. prosinca 2007. godine, kojom je žalbu uvažio, preinačio presudu Općinskog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući zašto odluka Općinskog suda nije pravilna, Kantonalni sud je naveo da je utemeljen prigovor tužene u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, da je po njegovim uputama, prvostupanjski sud pribavio podatke u svezi prekršajne prijave protiv vozača apelantovog vozila, odnosno Rješenje kojim je vozač oglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 26. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine Županije Posavske“, broj 1/99), jer je prouzrokovao prometnu nezgodu zbog neprilagođene brzine uvjetima i stanju na cesti, te da mu je izrečena novčana kazna. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbu članka 12. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), koja propisuje da je sud u parničnom postupku vezan za odluku kaznenog suda kojom je okrivljeni oglašen krivim, da protiv vozača apelantovog vozila nije vođen kazneni postupak nego prekršajni, tj. da je prekršajni organ postupao kao upravni organ, te da s tim u svezi njegova odluka nije obvezujuća. Kantonalni sud je istakao da se prekršajni postupak vodi na temelju Zakona o prekršajima u kojem se primjenjuju i odredbe Zakona o kaznenom postupku, tako da se ne može smatrati da je to postupanje upravnih organa. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud u cijelosti nepravilno primijenio odredbe članka 37. stavak 1. u svezi sa člankom 51. Zakona o cestama, te odredbe članka 154. u svezi sa člankom 174 i

178. ZOO. Naime, da je u ovom postupku činjenično stanje vezano za odgovornost vozača apelantovog vozila koja je utvrđena pred sudom za prekršaje, a da je odredbom članka 37. stavak 1. Zakona o cestama propisano da je korisniku javne ceste, ali koji se pridržava prometnih propisa i prometne signalizacije, štetu dužna naknaditi Direkcija cesta i nadležni kantonalni organ, ako propusti izvršiti radove u smislu članka 51. istog zakona. Nadalje, da je odredbom članka 178. ZOO propisano da u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivnje.

7. Kantonalni sud je dalje istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da se vozač apelantovog vozila kretao brzinom oko 35 km/h na mjestu gdje je dopuštena brzina 40 km/h, da iz drugih dokaza slijedi da je na cesti bio postavljan znak „klizav put“, te da s tim u svezi nije pravilan stav prvostupanjskog suda da nema doprinosa vozača, budući da je odredbom članka 26. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama propisano da je vozač dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, tako da se vozilo može zaustaviti pred svakom zaprekom koju pod tim uvjetima može predvidjeti, tj. da može pravodobno postupiti po prometnom pravilu ili znaku. S tim u svezi Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud i iz ovih razloga pogrešno postupio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju Kantonalnog suda koji je pogrešno tumačio odredbu članka 12. stavak 3. ZPP jer bez obzira na primjenu odredaba Zakona o kaznenom postupku, parnični sud nije vezan odlukom suda u prekršajnom postupku u kojem je vozač njegovog vozila oglašen krivim. Nadalje, apelant ističe da i je u tom prekršajnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje jer vozač nije saslušan, nije provedeno vještačenje, te da odluka prekršajnog suda ne može biti činjenica o kojoj se ne raspravlja u parničnom postupku u kojem istina sud ima slobodu da procijeni koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali mora savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz, što u konkretnom nije bio slučaj. Naime, apelant smatra da nalaz i mišljenje vještaka potvrđuje da vozač njegovog vozila nije doprinio nastanku štete, te da je s tim u svezi tužena odgovorna za štetu, sukladno odredbi članka 154. ZOO i odredbi članka 37. stavak 1. u vezi sa člankom 51. Zakona o cestama. Apelant smatra da je ovakvim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elementa proizvoljnosti u obrazloženju odluke Kantonalnog suda, tj. da je Kantonalni sud iscrpno i argumentirano obrazložio zašto je odbio apelantov tužbeni zahtjev kada nije utvrdio odgovornost tužene za prometnu nezgodu, kao osnove za odlučivanje o pravu na naknadu štete, odnosno kada je zaključio da je vozač apelantovog vozila odgovoran za prometnu nezgodu. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović